Kroatizacija našeg srednjeg vijeka: Primjer stećaka u Stocu

Nacionalni spomenik Nekropola stećaka Radimlja jedan je od simbola srednjovjekovne historije i posebnosti Bosne i Hercegovine, ali, kao i mnogi drugi spomenici na području Stoca, meta je uzurpacije i uništavanja, koje nisu bez političke pozadine.

Lokalni HDZ BiH godinama uzurpira, devastira i prisvaja nacionalne spomenike u Stocu što izaziva stalne napetosti.

Na ovakvu politiku lokalne vlasti upozorava i opoziciona Hrvatska republikanska stranka (HRS).

„Intervencije na nacionalnim spomenicima u Stocu provode se stihijski, bez jasne vizije zaštite i razvoja, često bez stručnog nadzora. Posljedice su velike. Problem Radimlje nije izoliran. Primjeri devastacije vide se i na drugim lokalitetima, poput Trijebnja, gdje je došlo do uništavanja ostataka i temelja starih kršćanskih objekata u blizini stećaka“, poručuju iz HRS-a.

Za njih je posebno „problematično prekrajanje prostornih planova i izdavanje dozvola za gradnju u zaštitnim zonama nacionalnih spomenika“.

„To je obrazac koji otvara prostor za projekte kojima je cilj često povlačenje sredstava, a ne očuvanje lokaliteta“, navode.

Međutim, u ovoj stranci, iako s pravom zabrinuti za loše upravljanje spomenicima, ne problematiziraju nacionalnu i političku pozadinu.

Izgradnja spomenika žrtvama Bleiburga, s druge strane, ključni je problem za lokalnu Stranku demokratske akcije (SDA).

Spomenik, na kojem piše U čast mučenika za vjeru i domovinu, Bleiburg, Križni put, Stolac, 1945–2005, općina je izgradila 2005. godine, a svaki skup dio je narativa pokatoličavanja i kroatizacije bosanskog srednjovjekovlja, smatra predsjednik SDA Stolac Salmir Kaplan.

„Nacionalni spomenik  Radimlja nalazi se i na UNESCO-ovoj Listi svjetske baštine, simbol Stoca u poslijeratnom periodu izložena je različitim vrstama skrnavljenja. Najreprezentativniji primjer tog skrnavljenja jest podizanje spomenika blajburškim žrtvama samo nekoliko metara od stećaka. Takav spomenik ugrožava lokalitet koji je na UNESCO-ovoj Listi i dodatno opterećuje poslijeratnu atmosferu u Stocu jer taj spomenik prate teorije i tvrdnje koje nemaju veze s istinom. Naime oni koji su izgradili spomenik tvrde da je Radimlja Blajburg hercegovačkih Hrvata te da je tu ubijeno oko 10.000, što je daleko od istine“, kaže Kaplan za !Odgovor.

Kaplan ističe da vlast nakon 1945, po oslobođenju Stoca, jeste činila zločine i žrtve zakopavala na Radimlji, ali da žrtve nisu bile samo Hrvati.

„,Bilo je tu mnogo Bošnjaka i to onih koji nisu imali nikakve veze sa okupatorom, nego su bili imućni domaćini pa ih je trebalo strijeljati kako bi im se oduzela imovina, kao što je bio slučaj sa Muhamedom Bukićem, uglednim posjednikom iz Stoca“, podsjeća Kaplan.

Sličan zahvat lokalne su vlasti napravile i na starom gradu Vidoškom, ali su ipak morale ukloniti krst koji je postavljen.

Profesor Univerziteta Džemal Bijedić Adis Zilić bavio se uništavanjem Radimlje u članku Devastacija i narušavanje ambijentalne cjeline Nekropole Radimlja.

Zilić je detaljno analizirao sve zahvate na nekropoli, od 1882, koje vrše austrougarske vlasti, pa do posljednjih intervencija HDZ-a.

Sanacija stećaka rađena je u nekoliko navrata, ali poseban problem predstavlja ignorisanje zakonske regulative i postupanje lokalnih vlasti suprotno odlukama viših instanci oko zaštite kulturno-historijskog naslijeđa.

„Izgradnja memorijala uz nekropolu predstavlja miješanje potpuno različitih historijskih epoha i društveno-političkog konteksta – konkretno, prvorazredne kulturne baštine iz kasnog srednjeg vijeka i početnog osmanskog perioda sa vojno-političkim događajima s kraja Drugog svjetskog rata“, navodi Zilić.

Da paradoks bude veći, pojašnjava on, Radimlja pripada nekropolama čiji se konfesionalni identitet može odrediti, barem onaj dio gdje su nesumnjivo pokopani Vlasi Miloradovići-Hrabreni.

„Podigli su u prvoj polovini 16. stoljeća pravoslavne crkve na obližnjim Ošanićima, Trijebnju i Klepcima, kao i manastir Žitomislić. Tada su nesumnjivo bili pripadnici pravoslavnog kršćanstva. Dalja sudbina potomaka Hrabrena raznolika je – neki od njih ostali su pravoslavci a neki su prešli na islam poput dubravskih porodica Opijač ili Spahalića s Gubavice. Nisu uopće povezani s katoličanstvom. Stoga je neobična praksa lokalnih vlasti, uz aktivnu podršku katoličke crkve, da se kompleks nekropole Radimlja svojata za savremenu ideologiju političkog hrvatstva, uzimajući u obzir formiranje nacionalnih identifikacija na osnovu konfesionalne orijentacije u 19. i 20. stoljeću u Bosni i Hercegovini i zemljama okruženja. Pojava zavređuje pažnju i može se posmatrati i iz drugih gledišta, poput sociološkog, politološkog ili psihološkog“, poručuje Zilić.

On smatra da čak i da su Hrabreni bili katolici, njihovo umetanje u kontekst dešavanja iz 20. i 21. stoljeća i povezivanje s kasnije nastalom hrvatskom nacijom bilo bi metodološki pogrešno.

„Lokacija nije slučajno niti nasumično odabrana. Stećci Radimlje, sa svojim prepoznatljivim reljefnim motivima imaju simbolički značaj inkluzije u multikonfesionalnoj Bosni i Hercegovini, državi opterećenoj problemima iz modernog doba, kakvi nisu bili poznati u vremenu aktivnog sahranjivanja i podizanja stećaka na nekropoli“, zaključuje Zilić.