Petritsch traži ukidanje OHR-a, pa sam dokaže da bi to bilo loše

Bivši visoki predstavnik u BiH Wolfgang Petritsch dao je, prije nekoliko dana, intervju koji je odjeknuo u našoj javnosti. Njegova osnovna teza je da je OHR dotrajala institucija, te da je što prije treba zatvoriti. 

“Problem je”, veli Petritsch, “što OHR tu traje već predugo, a intervencije gospodina Schmidta, naravno one su važne… Ali zar to ne mogu da urade lokalni političari?”.

Zatim Petritsch iznosi poentu: “Sve dok postoji visoki predstavnik, politika u Bosni će uvijek imati taj sindrom zavisnosti, zavisit će i čekati da visoki predstavnik donese odluku, a to nije zdravo.”

Ukratko, Petritscheve teze su istovjetne onome što već duže vrijeme govori Milorad Dodik: OHR svojim pukim postojanjem - dakle, čak i kada ne interveniše - onemogućava dijalog i konsenzus domaćih aktera.

Razlog tome je, po Dodiku (a i Petritschu), što stranke sa sjedištem u Sarajevu vjeruju da će se, i ako ne bude domaćeg kompromisa, na kraju uplesti OHR i donijeti odluku bolju od one koju bi sami domaći donijeli, po principu kompromisa.

Problem ove teorije je što se Dodik predstavlja kao faktor koji istinski želi kompromis, a stranke sa sjedištem u Sarajevu kao faktor koji strahuje od kompromisa. S obzirom na Dodikov debeo dosje ucjena, unilateralnih poteza i isključivih stavova, navedena pretpostavka nema osnove. Zato se postavlja pitanje zašto Petritsch insistira na njoj. 

On sam veli da je, u vrijeme kada je bio visoki predstavnik, imao dobru saradnju s Dodikom. Ali priznaje da “kasnije nažalost to nije baš dobro funkcionisalo”.

Petritsch dalje kaže: “G. Inzko bio visoki predstavnik 12 godina, ali je u suštini bio zaboravljen. Niko na njega nije mislio. Niko nije vodio računa o njemu.”

Time dolazimo do fundamentalne kontradikcije u Petritschevoj argumentaciji. 

S jedne strane, on poziva na zatvaranje OHR-a i na to da domaći akteri preuzmu odgovornost. S druge strane, priznaje da je za vrijeme Inzka OHR bio de facto zatvoren, ali da to “nažalost nije baš dobro funkcionisalo”, te da ni tada konsenzus nije cvjetao.

Nedavno je istu ocjenu iznio i bivši američki ambasador u BiH Michael Murphy, koristeći doslovno iste riječi: “Bio je u historiji BiH jedan period, prije otprilike deceniju, kada je efektivno bila bez visokog predstavnika. To nije bila krivica visokog predstavnika. To je bio namjeran odraz strategije međunarodne zajednice za ovaj priod, koju sam upravo opisao. I nije baš dobro funkcionisala.” (Podvukao H. I.)

Dakle, i Petritsch i Murphy doslovno istim riječima (“nije baš dobro funkcionisalo”) opisuju situaciju, kada je OHR bio de facto zatvoren.

Na osnovu čega onda Petritsch tvrdi da će se, ako se ugasi OHR, sve lako rješavati konsensuzom i kompromisom, ako mu vlastito iskustvo kaže to baš i nije tako?

Cinik bi kazao da Petritsch najprije traži zatvaranje OHR-a, a onda sam nehotimice objašnjava zašto bi to bilo loše. Ali jedno je logika, a drugo realnost. Wolfgang Petritsch će, uprkos ovim kontradikcijama, nastaviti da zagovara zatvaranje OHR-a. I vrlo je moguće da će njegovo tumačenje naići na plodno tlo.

Washington je, na nedavno sjednici Vijeća sigurnosti UN-a, ozvaničio da je stavio moratorijum na korištenje bonskih ovlasti. To ne znači da je cilj  SAD što brže zatvaranje OHR-a, kao što Petritsch savjetuje, ali znači da najveća svjetska sila više ne podržava bonske ovlasti. To je činjenica, koju ne smijemo poricati.

U takvoj situaciji, kada nova američka vlada, umjesto na bonske ovlasti, poziva na dijalog domaćih aktera, uporni pozivi bošnjačkih i građanskih političara OHR-u da interveniše zapravo nanose štetu samom OHR-u. 

Naime, povodom svakog takvog poziva Schmidtu da interveniše, Dodik, Petritsch i drugi zagovornici zatvaranja OHR-a će poručiti Amerikancima: “Evo vidite da je političko Sarajevo potpuno ovisno o OHR-u i da je bilo kakav dijalog s ‘B komponentom’ nemoguć, sve dok OHR ne bude ugašen.” 

Dakle, iako su ti pozivi Schmidtu izrečeni sa namjerom da se nanese šteta Dodiku, oni u datom kontekstu poprimaju sasvim drugo, čak suprotno značenje i mogu čak doprinijeti gašenju OHR-a. U tome je potpuna ironija.

U situaciji kakva jeste, bošnjačka i građanska politika trebaju da prestanu vršiti pritisak na OHR, pozivajući ga da mijenja pravila o kvorumu u Domu naroda i sl. 

Umjesto da OHR-u otežavaju ionako tešku situaciju, bošnjački i građanski zvaničnici mu jednim mudrim pristupom trebaju pomoći da opstane. Npr, tako što će u svojim porukama isticati da je OHR nezamjenjiva institucija u dejtonskom sistemu, te da se ne smije zatvarati, pa makar u narednom periodu bio u pasivnom stanju. Dakle, što se nas tiče u narednom periodu ne treba koristiti bonske ovlasti, ali ne smije ga se zatvarati, prije nego BiH okonča pristupne pregovore s EU.

Kada Wolfgang Petritsch, u intervjuu za FTV, kaže da ne želi gledati vječno Bosnu s OHR-om, već da želi vidjeti Bosnu u EU, trebamo se složiti s njime i kazati kako je potrebno što brže napredovati ka članstvu, kako bi se u trenutku ulaska BiH u EU zatvorio OHR.

Bošnjačka i građanska politika treba da pokažu da su spremne na dijalog, dakle na dijalog - ne na ucjene, unilateralno djelovanje RS-a, itd. 

Tvrdoglavo insistiranje da se održi sjednica Doma naroda na kojoj bi se raspravljalo o smjenama SNSD-ovih kadrova, praćeno je već mjesecima realnom nemoći da se SNSD i HDZ natjeraju da prisustvuju sjednici. U konačnici, to šalje poruku da, uprkos pozivu SAD-a, vladajuća Trojka nije zainteresirana za dijalog, te će nastaviti insistirati na nemogućem: održavanju sjednice.

Mislim da je došlo vrijeme da se Trojka pomiri s time da neće moći izbaciti SNSD iz Vijeća ministara do narednih izbora, te da mora platiti cijenu svoje odluke da sa Dodikovom strankom formira vlast na državnom nivou. Ako već nemaju hrabrosti da priznaju da su upali u živo blato iz kojeg se ne mogu izvaditi, onda mogu barem da prestanu pozivati Schmidta da se uključi, jer će mu tako samo nanijeti štetu, predstavljajući ga lažno kao faktora koji onemogućava konsenzus domaćih aktera.