Šta nam nude dobronamjerni borci za ukidanje OHR-a

Javne aktere, političke stranke, zvaničnike koji otvoreno zagovaraju ukidanje Ureda visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini možemo, okvirno, razvrstati na otvoreno zlonamjerne i naoko dobronamjerne.

This article is available in English

U prve spadaju Milorad Dodik i njegov SNSD, a slijede ga gotovo sve političke stranke iz Republike Srpske te HDZ Dragana Čovića. Uz njih treba ubrojati i njihove formalne i neformalne lobiste, među kojima ima i samih bivših predstavnika i stranih diplomata. Svakako, uz njih su i regionalne prijestolnice, Beograd i Zagreb.

Oni tvrde da visoki predstavnik intervencijama dodatno produbljuje krize i podjele, da je neprihvatljivo da zemlja tri decenije nakon rata ima neku vrstu međunarodne intervencije u suverenitet i da se vođenje političkih procesa treba prepustiti domaćim političkim akterima.

Druga grupa mnogo je zanimljivija i o njoj vrijedi štošta reći. Raznolika i razuđena, sastoji se od specifičnih glasova s bošnjačke desnice, preko rijetkih racionalnih glasova umjerenog srpskog nacionalizma iz Banje Luke, do pomalo nervoznih aktera s domaće nevladine scene.

Oni OHR opisuju kao neku vrstu kolonijalne uprave, nedopustivog međunarodnog protektorata u epohi dominacije demokratije, polugu međunarodnih centara moći, kočnicu autentičnog domaćeg konsenzusa o državi...

Sve su to validni i vjerovatno dobronamjerni, ali nervozno i nedovoljno artikulirani argumenti. Pokatkad su naprosto netačni. Naprimjer, pridjev kolonijalni ne može opisivati ustroj u kojem nema ni naseljavanja, ni eksploatacije ni pripajanja teritorija nekom vanjskom političkom subjektu.

Ma kako raznoliki bili, svi ovi glasovi imaju jednu zajedničku notu: pozivaju na ukidanje OHR-a ne nudeći ni jasan okvir ni uslove u kojima se to ima sprovesti niti konkretnu alternativu niti analizu mogućih razvoja odnosa nakon takvog strukturnog loma.

U tom pogledu njihovi pozivi zvuče kao glas iznerviranog očajnika koji u kolopletu negativnih uzročnika i aktera traži razrješenje teške situacije u povlačenju naizgled najjednostavnijeg poteza.

Često izostavljajući i političke i ustavne nijanse kako samog uspostavljanja tako i dinamike različitih faza djelovanja OHR-a, ovi glasovi nerijetko OHR opisuju kao tačku izvan vremena i prostora. U tim analizama i impresijama Bosna i Hercegovina djeluje kao neka daleka potencijalno idilična krajina kojoj oportuni stranci, u suglasju s korumpiranim domaćim elitama, ne dopuštaju da prosperira. Ruže bi, dakle, cvjetale kada OHR-a ne bi bilo, a domaći političari bi ih ubirali i razmjenjivali.

OHR je uspostavljen a bonskim ovlaštenjima ojačan upravo jer nije bilo dogovora domaćih aktera neposredno nakon rata. Dakako, odnosi nisu tako zategnuti kao u drugoj polovini 1990-ih. Međutim, mandati visokih predstavnika koji nisu intervenirali (Schilling, Lajčak i Inzko) upravo su doba pogoršavanja unutrašnjih odnosa i jačanja snaga kojima dogovor nije cilj nego je pregovaranje sredstvo odgađanja dogovora.

Odnosi se, dakle, zatežu i kada OHR miruje i kada OHR intervenira, a i samo njegovo prisustvo, sama mogućnost intervencije bila je dovoljna da destruktivni akteri ne poduzimaju radikalne korake. Kada su ih poduzimali, kao Dodik, zbog čega je i osuđen, tada se i moralo reagovati.

Dragan Čović osporava OHR sve i kada mu njegove odluke pogoduju, jer njegov i Dodikov krajnji cilj jeste upravo nefunkcionalna država. A nefunkcionalnost je prvi validan argument za podjelu ili temeljitu redefiniciju jedne države.

Problem nije u OHR-u kao takvom, nego u odnosima i duhu snaga zbog kojih je OHR uspostavljen. Otuda glasovi iz druge vrste ukidača OHR-a, ciljano ili ne, zapravo pomažu snagama koje hoće razgradnju države.

Ti zahtjevi jesu razumljivi, ali to ne znači da su razumni. Štaviše, njihova temeljna odlika upravo jeste neracionalnost. Ne samo što nervozno pozivaju na radikalan čin, nego ne predlažu ni konkretne korake na putu ukidanja OHR-a. Od dobronamjernih ukidača OHR-a nećemo čuti, naprimjer, kako bi se bez visokog predstavnika riješio slučaj Viaduct ili organizirali izbori u godini kada oni iz prve grupe namjerno ne usvajaju državni budžet, kako osujetiti blokiranje rada institucija nedolaskom na sjednice itd.

Stoga njihove pozive ne možemo posmatrati odvojeno od poziva prve vrste. U politici se ne broje namjere, nego potezi i posljedice. OHR se može i treba ukinuti tek kada se neutrališu sve domaće tačke paralize države, jer je visoki predstavnik za sada jedini osigurač koji to može.