Historija samozavaravanja: Zapadne garancije od Morillona do danas

Bez nade u smrt svi su ovi ljudi; 
slijepa im žića svak se tako stidi,
da svač'ji udes u njih zavist budi.
Svijet neće da se spomen na njih vidi;
Milost i Pravda od njih lice krije.
O njima dosta: pogledaj i idi

Dante Alighieri, Božanstvena komedija. Treće pjevanje, stihovi 46–51. Preveo Mihovil Kombol.

Prošle sedmice je u Francuskoj umro nekadašnji francuski general i europarlamentarac Philippe Morillon, komandant snaga Ujedinjenih nacija (UNPROFOR) u Bosni i Hercegovini tokom 1992. i 1993.

Cijela njegova misija stala je u jedno neispunjeno obećanje, izgovoreno u martu 1993. godine u opkoljenoj Srebrenici: „Vi ste sada pod zaštitom UN-a.“

Upravo je ta izjava postala simbol nekredibilne međunarodne politike za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. A Morillon je postao paradigma "osobe na poziciji moći koja je ostala neutralna i suzdržana u vremenu krize".

Ovakav opis ovakvih ličnosti inspirisan je navedenim stihovima Dantea Alighierija i tumačenjem njegovog djela. Danas mnogi ovu kvalifikaciju koriste kada opisuju „nečinjenje“ odgovornih i moćnih.

Takve osobe Dante u svom kapitalnom djelu opisuje pridjevom ignave – tromo, mlako, mlitavo, bezvoljno. Takav je, među ostalima, bio i Philippe Morillon u vremenu naše krize.

Sve i da istupi neki Morillonov apologeta, koji će ukazati na „dobre strane i plemenite namjere“, lakonski mu se može odgovoriti jednom poslovicom ukorijenjenom u našem kulturnom krugu:„Put do pakla je popločan dobrim namjerama“.

Na kraju nije bitno gdje će ići, završiti ili se smiriti duša francuskog generala: pakao, čistilište ili raj. Bitno je ono što žive i misleće osobe mogu naučiti iz njegove rečenice upućene Srebreničanima u martu 1993. godine.

A to je brutalna istina da riječ francuskog generala nema težinu, riječ zapadnih političara ne znači nikakvu garanciju, UN-ov zvaničnik je nemoćan pred oružjem „druge strane“.

I onda ako odlučite da vjerujete nečijim garancijama – ili, još gore, da vjerujete zvaničniku koji vas uvjerava da mu neko nešto garantuje za njegovu državu – onda ste na popločanom putu koji vas vodi na mjesto gdje vam ta garancije neće ništa značiti.

U multipolarnom svijetu gdje se gube iznijansirane granice međunarodnog prava, u trenutku kada se u 21. stoljeću sfere utjecaja surovo dijele i oblikuju pukom silom i prisilom, nestaju i pravo i pravda, i sve druge monete za koje su nas učili da imaju težinu.

Tanka je linija između tadašnjeg Morillonovog „pod zaštitom UN-a“ i današnjeg „snažne međunarodne posvećenosti nezavisnosti, suverenitetu, teritorijalnom integritetu i stabilnosti BiH“.

Jedan od razloga ovolike današnje vjere naših izabranih predstavnika u navedena obećanja je paradoksalna potreba za validacijom suvereniteta.

U posljednjih nekoliko desetljeća toliko puta ponovljena „podrška suverenitetu i teritorijalnom integritetu“ je postala uteg u političkom djelovanju i razmišljanju naših političara. Gotovo da su sami u sebi stvorili pritisak da je potrebno da u toku svakog sastanka molećivo upitaju stranog državnika ili diplomatu: a da li vi podržavate suverenitet i integritet BiH? Jer ako ta verbalna validacija izostane, onda će se država sama od sebe urušiti.

Nije potrebno biti profesor ustavnog prava ili imati veliku pamet da bude jasno da validacija suvereniteta dolazi od uređenosti sistema represije, koji, zapravo, garantuje djelovanje ako se suverenitet ugrozi. Upravo ono djelovanje koje je izostalo kada je sistem bio ugrožen prošle godine, kada se jedan bjegunac bez problema kretao unutar države i preko državne granice. Čak je na kraju postigao i prešutni dogovor sa Sudom i Tužilaštvom BiH.

Tada su nas uvjeravali izabrani zvaničnici da je sistem pobijedio, iako je danas sasvim jasno da je bjegunac i dalje politički faktor koji je zapravo samo postigao dogovor da mu sistem ne smeta. Dok on može dalje bez problema da se kreće i bude faktor destabilizacije, ili stabilizacije, zavisno šta njemu odgovara u kojem trenutku.

Predizborne floskule da „nema nedodirljivih“ su se na tom primjeru srušile kao kula od karata. Jer su se oni koji mogu da donesu odluku, to jeste vlast, pokazali kao Danteove ignave, oni na koje se ne možemo osloniti u kriznim vremenima.

Što se na kraju svodi na to da je jedina validacija suvereniteta spremnost građana da zaštite suverenitet svoje države.

Koliko god „državnici, političari i lideri“ bili uljuljani u spremnost da vjeruju tuđim garancijama, građani su svjesni da su oni jedini garancija i suvereniteta i teritorijalnog integriteta.

Oni koji danas daju te garancije, oni će samo nastaviti svoju karijeru na nekom drugom kraju svijeta ili u svojoj matičnoj državi kao ugledni građani, čak i kao europarlamentarci. A mi ćemo ostati u suverenoj BiH, bez garancija.