Politika je kriza, ali više demokratije znači manje krize

Historija dejtonske Bosne i Hercegovine je historija krize. S tom rečenicom će se gotovo svi složiti. Ali, ako je gledamo izdvojenu, različiti će je ljudi različito doživjeti.

Naprimjer, jugonostalgičari će kazati da je dejtonska BiH neuspješan projekt, te da ona može samo sanjati o stabilnosti koja je bila na snazi u Titovoj Jugoslaviji. To je, naravno, mit, koji se može prodavati neupućenima, jer i historija Jugoslavije je također historija (ustavne) krize. U zlatnom dobu jugoslovenskog socijalizma, 1970-ih, kriza je dosegnula takav stepen da sam Tito – kako čitamo u Zatvaranju kruga – kaže da je Jugoslavija na rubu građanskog rata. Dakle, dvije decenije prije osnivanja “nacionalnih stranaka”, Jugoslavija je već bila na rubu svog raspada.

Tezu da je historija dejtonske BiH historija krize zauzet će i oni, koji umjesto jugoslovenskoj prošlosti, stabilnost vide u evropskoj budućnosti, kontrastirajući je u trenutnoj nestabilnosti. Drugim riječima, proevropski idealisti vjeruju da je, napretkom na putu ka EU i na koncu članstvom, moguće smirenje trodecenijske krize. Na toj pretpostavci je počivala izvorna politika Trojke. Lideri te koalicije su čak išli dotle da su tvrdili kako je dovoljno za smirenje stvari da oni, unutar B kvote, zamijene SDA i da zauzmu benevolentniji stav prema SNSD-u i HDZ-u.

Kad se to desilo, kad je, dakle, Trojka zauzela mjesto SDA, došla je još veća kriza, kako i sami kažu, najveća od Dejtona. Nakon toga su zvaničnici Trojke tvrdili da će do smirenja doći kada Dodik i SNSD odu sa vlasti. Iako bi bilo dobro da SNSD ode s vlasti, ne može se sa sigurnošću reći da će to biti definitivni kraj krize.

Naime, dovoljno se sjetiti da smo u kraj krize vjerovali 2006. kada je Dodik došao na vlast. Govorili smo da treba samo poslati SDS u opoziciju i sve će biti u redu. BiH će ući u EU, NATO itd. Danas se – i u tome je ironija – svi se nadaju da će se SDS vratiti na vlast, kako bi se stvari smirile. Ali ko je taj ko može garantovati da će odlazak SNSD-a s vlasti i dolazak SDS-a donijeti potpuno smirenje? Niko ozbiljan.

Ima smisla kada neki akteri na našoj sceni kažu da je Dodik nastajao 40 godina, te da će novim nacionalnim liderima u Republici Srpskoj trebati godine da dođu na njegov nivo. Ima u tome istine. Čak i da žele, SDS i Stanivuković neće moći odmah po dolasku na vlast biti kao SNSD. Nemaju tako dobre veze s Putinom, Orbanom itd. Trebat će im vremena da ojačaju, preuzmu strukturu vlasti i okuraže se raditi ono što je Dodik radio. (Naprimjer, jednostrano preuzeti ovlasti države, što po definiciji vodi ka granici u kojoj politika prelazi u nasilje.) Ali sve ovo znači da smjena vlasti u RS-u može dovesti do smanjenja intenziteta krize, ne i do njenog kraja.

Bitno je i koliko će u tom scenariju SNSD, ode li u opoziciju, biti oslabljen. Pod dojmom proteklih godina, svi želimo da SNSD bude potpuno skršen. Ali postavlja se pitanje koliko je to racionalno. Naime, bilo nam je drago vidjeti kako međunarodna zajednica ruinira SDS sredinom 2000-ih, a kasnije se pokazalo da je to imalo i odgođene, posve loše efekte. Jer Dodik, nakon obračuna stranaca sa SDS-om, godinama nije imao ozbiljnu konkurenciju. Vodeća opoziciona stranka je bila na američkoj crnoj listi, što je olakšavalo Dodikovu poziciju. Pokazalo se da je dio problema što je SDS preslab.

Prema tome, bilo bi dobro da SNSD ode u opoziciju, ali ne bi bilo dobro da nova vlast u RS-u nema za vratom jaku opoziciju. Ako je po definiciji vlast u RS-u uvijek radikalna, ekstremno nacionalistička, a opozicija umjerena, to znači da će SNSD u opoziciji nužno postati umjereniji, a SDS i Stanivuković će na vlasti vremenom postajati sve radikalniji nego što su sada. Dakle, SNSD će se povratkom u opoziciju vratiti svojoj izvornoj ideologiji, umjerenoj i proevropskoj, dok će se SDS povratkom na vlast također približiti svojoj izvornoj ideologiji – ekstremnom nacionalizmu, riječju svemu onome što je SNSD zagovarao u proteklih deceniju.

Šta je rješenje u takvoj situaciji? Apsolutnog rješenja, da ne kažem konačnog, nema. Politika je, kao takva, kriza. Apsolutnog smirivanja stvari nema. Čežnja za apsolutnim smirenjem je simptom umornih, fiziološki iscrpljenih ljudi. Ili, kako je pokojni profesor Ivo Banac, jednom prilikom, odgovarajući na novinarsko pitanje o nestabilnosti u BiH, kazao: “To je znak da su živi.”

Iako razumijemo Bančevu poentu, istina je i da je nestabilnost nekad prelazi svaku mjeru, pa je pitanje kako je čuvati u okvirima normalnog.

Više demokratije bi bilo ljekovito u tom smislu. Redovnija smjena vlasti u Republici Srpskoj, jaka opozicija itd. Vlast je kao donji veš, svako malo je treba mijenjati. SNSD, koji je postao previše ekstreman, treba mijenjati SDS-ovcima, koje je dugogodišnji opozicioni staž učinio umjerenim. Ali, čim SDS dođe na vlast i nakon nekog vremena zauzme radikalna, antidejtonska stajališta, za vratom treba da mu stoji opozicija (SNSD) i u konačnici treba da ga smijeni, nakon jednog-dva mandata. I tako, ukrug.

Alternativa navedenom konceptu redovne smjenjivosti, odnosno demokratske stabilizacije jeste autokratska stabilizacija. To je scenario u kojem se nalazi Srbija od 2012. Tamo je, naime, Vučić došao na vlast, sa pomirljivom retorikom prema susjedima i proevropskom agendom. Riječju, Angela Merkel i Washington su ga prepoznali kao dugoročno rješenje. Šta je rezultat? Gotovo trinaest godina kasnije, Srbija je u stanju opće nestabilnosti i neizvjesnosti. Na ivici je revolucije, odnosno otvorene diktature.

Dakle, problem trajnih rješenja je što nisu uopće trajna. Nije moguće da autokratska vlast potpuno stabilizira društvo. Moguće je samo da ostane pretjerano dugo na vlasti, ali to znači siguran put u sve radikalniju destabilizaciju. Vidimo to i u Srbiji i u BiH.

Činjenica da je Dodik, u 19. godini svoje vladavine, uveo BiH u najveću krizu nakon Dejtona, te da je Vučić u 13. godini svoje vladavine uveo Srbiju u najveću krizu nakon 5. oktobra, znači da je redovno, periodično smjenjivanje vlasti neizostavan uslov za stabilnost.

Politika se, u svakom slučaju, otkriva kao kriza. Ali se, uz viši stepen demokratije, otkriva kao kriza nižeg intenziteta. Primjera radi, da je Dodik, nakon dva mandata (od 2006. do 2014.), otišao u opoziciju, pa njegovu poziciju preuzeo neko od opozicionara, pa se onda nakon mandat-dva opet vratio SNSD, stanje u BiH ne bi bilo ovako zaoštreno. Bilo bi napetosti, ali nižeg intenziteta, najprije unutar same Republike Srpske, a onda i unutar BiH u cjelini.

Ovako, nakon gotovo dvije decenije na vlasti, Dodik zna da mu najmanje sto hiljada Srba u Republici Srpskoj želi sve najgore i onda htio-ne htio mora imati zaoštrenu situaciju u odnosu sa Sarajevom. U protivnom bi na vidjelo isplivali unutarspski antagonizmi, sva nagomilana nezadovoljstva onih koji nisu imali koristi od vladavine SNSD-a.

Poređenja radi, od 2006. godine, kada je Dodik došao na vlast u Republici Srpskoj, u Federaciji su se, kad je u pitanju “B komponenta”, smijenile četiri garniture vlasti: SDA-SBiH, Platforma, SDA-DF/SBB, Trojka. Čak se jednom, u vrijeme Platforme, smijenila i “H komponenta”. Ma koliko fragmentacija bošnjačko-građanske političke scene bila loša stvar (o čemu sam nedavno detaljnije pisao), smjenjivost vlasti nije (što sam također detaljnije obrazlagao).

Moglo bi se čak reći da je demokratičnost “političkog Sarajeva” osnova mira, ali i ekonomske održivosti zemlje. Stanje bi bilo znatno bolje kada bi se i hrvatska i srpska politička scena u BiH demokratizirale bar u toj mjeri. Tvrdnja da su Hrvati i Srbi, za razliku od Bošnjaka, nacionalno ugroženi u BiH nije argument, već izgovor.