Branko Blanuša, čovjek koji je umalo pobijedio Dodika

Profesor elektronike i elektronskih sistema na banjalučkom Elektrotehničkom fakultetu zamalo je postao predsjednik entiteta Republika Srpska. Branko Blanuša (1969, Banja Luka), kandidat Srpske demokratske stranke (SDS) i opozicije, osvojio je samo 8.407 glasova manje od Siniše Karana, kandidata vladajućeg SNSD-a Milorada Dodika.

Ovakav rezultat Blanuše nesumnjivo je jedno od najvećih političkih iznenađenja proteklih godina. Jedan politički autsajder, gotovo pa civil, kandidat stranke izložene vanjskim pritiscima i unutarnjim trvenjima, iznuđeni izbor jedne razuđene i nestabilne opozicije, Blanuša je postigao rezultat koji je malo ko očekivao.

Ovom priznatom stručnjaku – kojem čak ni jastrebovi SNSD-a u parlamentarnim klupama i po društvenim mrežama nisu mogli pronaći kakvu veću profesionalnu ili ličnu mrlju – borba za predsjedničko mjesto nije bila prva politička kandidatura.

Na pretprošlim općim izborima, 2018, bio je na SDS-ovoj listi za Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine. U ovu nekad najveću stranku bosanskih Srba, čiji su predsjednici i zvaničnici osuđivani za genocid i druge ratne zločine, prešao je 2013. godine iz Srpske napredne stranke.

Od prvobitnog stranačkog trojca s prvih demokratskih izbora 1990, samo je SDS pao u drugu ligu. SDA relativno, a HDZ apsolutno čuvaju poziciju prve bošnjačke odnosno hrvatske stranke, dočim je SDS-u to mjesto već početkom stoljeća preoteo SNSD.

Sankcije, sudski procesi i drugi vidovi pritiska zbog neodbacivanja naslijeđa Radovana Karadžića umanjivali su SDS-u kako logističke i organizacione sposobnost tako, istovremeno, i ugled nacionalnih boraca među srpskim biračima.

SNSD je, od 2006. posve otvoreno i radikalno, preuzeo ulogu vodeće srpske nacionalističke stranke u Bosni i Hercegovini. SDS-u je, kao i nizu drugih, uglavnom od njih manjih stranaka, ostalo da pokušavaju iznaći uvjerljiviji srpski politički jezik unutar istog vrijednosnog sistema. Kao i ostatak opozicije, SDS je uglavnom težio biti istinska srpska stranka, iskrenija od Dodika, pa im je redovni prateći narativ postala borba protiv korupcije.

Takav politički pristup je donosio relativan povremeni uspjeh na državnom nivou, ali nikako, već decenijama, i stvarnu moć – entitetsku vlast u Republici Srpskoj.

Preživljavajući česte smjene formalnih predsjednika, odmjeravanje snaga neformalnih vođa, raspoređenih uglavnom geografski po razuđenoj teritoriji entiteta, SDS je ove godine zapao u ponajdublju unutrašnju krizu. Predsjednik Milan Miličević je, nakon hapšenja, podnio ostavku.

Novo se rukovodstvo nije ni okrenulo a već su morali izaći na neredovne, neobične i nezahvalne izbore. Neizlaskom na izbore koji su, i po njima, "iznuđeni i nametnuti" odlukama i presudama nelegitimnog Visokog predstavnika, prepustili bi svu moć Dodiku i pokazali slabost. Izlaskom su rizikovali da se pokažu nedosljednima a moguće i pretrpe težak poraz od kojeg bi se dugo oporavljali.

Ne stekavši čak ni otvorenu podršku drugih elemenata opozicije, prije svega mladog i živahnog Draška Stanivukovića, koji je, plašeći se za svoje srednjoročne predsjedničke ambicije, Blanušu podržao tek kada nije imao drugog izlaza, SDS je isturio neobičnog kandidata.

Blanuša nije neobičan samo u političkom krajoliku RS-a, čija Narodna skupština često liči na kafanu, a vodeći političar svakodnevno pomjera granice kulture javnog govora. Odmjereni i učtivi gospodin s Elektrotehnike, koji ne pridaje naročitu pažnju površnim elementima političke pojavnosti, nimalo bučan, nimalo agresivan, Blanuša je tokom kampanje djelovao kao dostojanstven gubitnik.

Ovakav političko-propagandni pristup uzdrmao je i političku i medijsku scenu: svi smo, izgleda, prihvatili logiku nasilja i galame pa odbijali povjerovati da se može makar malo drugačije.

Svakako, bilo je i ima i drugih odmjerenih profesora koji se redovno uključuju u političke utakmice ali ne uspijevaju. Takav je, naprimjer, Mirsad Hadžikadić. Ali za razliku od njega – što je suštinski važno – Blanuša je iza sebe imao ako ne više a ono barem jednu, poznatu, regularnu stranku.

Odnosno – organizaciju, kako bi rekao odbačeni i razočarani ideolog SNSD-a Rajko Vasić. Njegove javne opaske o SNSD-u koji gubi podršku jer slabi kao organizacija, primjenjive su načelno i u ovom kontekstu. Sudeći po jedva dovoljnoj razlici između Karana i Blanuše, SNSD je naprosto na mišiće dobio izbore. (Opozicija će reći – na prevaru, ali o tome se tek trebaju izjasniti CIK i sudovi.)

Za Blanušu su, ne spori to niko, glasali i Srbi i Bošnjaci. Dodiku, koji tokom proglašenja pobjede nije mogao sakriti bijes i razočarenje, ponovo su bili krivi Bošnjaci, kojih je navodno 20.000 glasalo za kandidata opozicije. (Vrijedi podsjetiti da ni Blanuša nije pridobio sve Bošnjake - na prošlim izborima je oko 40.000 glasača izabralo Ćamila Durakovića i druge kandidate.)

Komentirajući upravo ove šovinističke opaske, Blanuša je još jednom pokazao da naprosto ne pristaje na dominantnu političku kulturu u RS: nema razlike između glasova Srba i Bošnjaka, poručio je. SNSD je ponovo odgovorio još gorim uvredama.

Da li će Blanuša preživjeti u unutarstranačkim i unutarkoalicionim burama do oktobra 2026, da li će Draško Stanivuković pokušati naslijediti Dodika pa time nastojati istisnuti Blanušu, ima li u opoziciji volje, snage i širine da krenu u unutarnje promjene i djelomično usvoje Blanušinu retoriku, da li, ponajvažnije, Srbi u RS-u vide potrebu i mogućnosti takve politike... – na ta pitanja za sada niko ne može odgovoriti.

Tek ostaje činjenica da je potpuno netipičan kandidat, koji se protiv Dodika odlučio boriti ne Dodikovim nego svojim sredstvima i metodama, koji nastupa pomiriteljski, rizikujući, kao kandidat stranke opterećene naslijeđem zločinaca, smjena i sankcija, u nikad težim odnosima unutar opozicije – uspio postići zavidan rezultat i umalo pobijediti.

Blanušina kandidatura i rezultat prilika su i strankama i glasačima da razmisle da promjena nije nemoguća. Možda nije ostvariva odmah, ali pokušaji nisu beznadežni i besplodni.