Sada niko neće u koalicije, a poslije izbora će svi htjeti

Dvije najveće stranke sa sjedištem u Sarajevu, SDP i SDA, nedavno su zauzele zajednički stav o državnoj imovini. Bila je to reakcija na informaciju da neki krugovi u međunarodnoj zajednici zagovaraju rješenje po kojem bi entiteti bili određeni kao vlasnici državne imovine. Kao i u brojnim drugim slučajevima, suočeni sa tvrdim stavom Milorada Dodika i SNSD-a, dio stranaca je odlučio ići linijom manjeg otpora i ponuditi rješenje prihvatljivo “S” strani koje će, kako računaju, “B” strana nevoljko progutati.

Na pitanje – a šta će “B faktor” u tom slučaju uraditi?, stranci koji su skloni popuštanju srpskoj strani, po pravilu, odgovaraju da “B faktor” neće žestoko reagovati, jer je previše razjedinjen i stalo mu je da ne bude percipiran kao radikalan. Riječju, bošnjačkoj strani, za razliku od srpske, nedostaje glava i potencijal za destabilizaciju ili bar da stranim diplomata učini život neugodnim (kao što to srpska politika redovno čini).

U takvoj situaciji, zajednički istup SDP-a i SDA na temu državne imovine predstavlja promjenu. Signal je to strancima da najveće “B” stranke, u slučaju potrebe, ipak mogu zauzeti zajednički stav, a zatim i zagorčati život stranim diplomatima zagovaraju popuštanje Dodiku.

Međunarodna zajednica se, u oktobru 2022. i aprilu 2023, osjetila slobodnom da “deblokira Federaciju”, tako što će prekrojiti izborni sistem u korist HDZ-a, a zatim i suspendirati veto bošnjačkog potpredsjednika Federacije. To je bilo moguće, jer su stranci znali da se pola “B faktora” (konkretno, Trojka) neće buniti.

Isto je i sada. Ako bi znali da se polovina “B faktora” (SDA ili SDP) neće buniti, u slučaju nametanja prosrpskog rješenja za imovinu, stranci bi sigurno krenuli tim putem. Međutim, ako je “B faktor” nepodijeljen, onda nema ništa od toga.

Zato je usaglašena reakcija SDP-a i SDA na temu državne imovine koristan i odgovoran potez. Dobro je i što su se Narod i pravda, kao i Stranka za BiH, svako na svoj način, pridružili i podebljali upozorenje koje su SDP i SDA poslali strancima.

Navedenu akciju SDP-a i SDA je član Predsjedništva i predsjednik Demokratske fronte Željko Komšić, umjesto u kontekstu državnih interesa, percipirao isključivo u kontekstu međustranačkih odnosa, poručivši da je “koalicija SDA i SDP-a već viđena i ništa dobro nije donijela”.

Usaglašeni stav SDA i SDP o državnoj imovini nije nikakva najava koalicije. Prerano je govoriti o koalicijama, a za SDA i SDP kontraproduktivno. Ove dvije stranke, jedna kao predvodnik opozicije, a druga kao predvodnik vlasti, još uvijek nalaze u konkurentskom odnosu i propagandnom natjecanju.

Upravo je zato SDP istog dana kada je zajedno sa SDA nastupio na temu imovine objavio video u kojem kritikuje predsjednika SDA Bakira Izetbegovića (na temu duga Federacije). Poruka SDP-a je jasna: radi višeg interesa spremni u SDP-u, po određenom pitanju, stati uz SDA, ali to ne znači da najavljuju koaliciju.

Da ni za SDA nije korisno da najavljuje koaliciju sa SDP-om, vidio je sam Izetbegović, kada je prije nekoliko mjeseci u Bihaću uradio to, pa naišao na oštre kritike, čak i članova i simpatizera SDA. Nakon toga više nije zazivao zeleno-crveni blok.

Da je za stranačke interese SDA i SDP štetno da, prije izbora, najavljuju koaliciju, zna i Komšić. Upravo zato je on usaglašeni stav dvije stranke o imovini (bez dovoljno osnova) protumačio kao najavu koalicije.

“Mi i SDA smo”, kaže Komšić, “jedno vrijeme bili na istoj strani. Borili smo se za isto. Sad odjednom ljudi uzmiču, kažu ‘mi ćemo sa SDP-om’. Okej, to je njihovo pravo.”

Komšić je, dakle, ciljao na to da i SDA i SDP-u nanese štetu, a sebi i svojoj stranci korist. U navedenoj postavci, SDA i SDP se međusobno kompromitiraju, a DF ostaje čist, nekontaminiran čak ni bliskošću sa SDA (SDFA).

Time dolazimo do ključnog momenta. Komšić je, u datom slučaju, imao na umu prije svega stranački interes DF-a (a ne državni interes u vezi s imovinom). To je donekle i razumljivo. U slučaju da SDA i SDP formiraju koaliciju, DF bi izgubio na značaju, čak i ako bi im se pridružio kao treći partner.

DF ima puno više ideološkog i svakog drugog utjecaja na SDA kada je sam s njome u koaliciji, odnosno kada SDA nema alternativu. To pokazuje iskustvo od 2018. do danas, kada je SDA bila izolirana i kakav-takav oslonac nalazila u DF-u. I sam DF je crpio iz toga snagu, jer mu je alternativa bila da se izolira, ostajući sam protiv svih, ili da se pridruži Trojci i nestane.

Tu je, naravno, i pitanje podjele pozicija: u širokoj koaliciji sa SDA i SDP-om, DF-u bi pripao manji kolač, nego u koaliciji sa SDA bez SDP-a.

Za SDA je najbolja široka koalicija (SDA-SDP-DF-SBiH), kako bi za razliku od perioda 2018-2022. bili manje ovisni o DF-u. Za sam DF je najbolja koalicija u kojoj su sami sa SDA, ako već ne mogu i ne pretendiraju da budu vodeća stranka u koaliciji, koja će s HDZ-om sama pregovarati o formiraju vlasti.

Za SDP je najbolje, ako bi mogli, da zadrže na vlasti trenutnu koaliciju ili da okupe novu u kojoj bi ponovo bili vodeća stranka. Ako pak to ne bude moguće, pitanje je koliko je SDP, koji ima mentalitet velike stranke, spreman na koaliciju sa SDA u kojoj bi bio “mlađi brat”. Nije nemoguće, ali je vrlo teško: SDP se u koaliciji sa SDA nije osjećao ugodno ni kao jači partner, za vrijeme Platforme.

Siguran sam, recimo, da SDP ne bi ušao u vlast sa SDA i DF-om, ako bi imao najmanje glasova u tom bloku. Ali mnogo manje vjerovatne stvari su se desile, pa se postavlja pitanje koliko je vrijedno tvrditi bilo šta o budućnosti sa sigurnošću.

Time dolazimo do poente. O koalicijama će biti smisleno govoriti nakon što saznamo rezultate narednih izbora. Tada će i same stranke biti otvorenije za razne kombinacije, jer više neće biti u strahu da će zbog priče o koalicijama izgubiti dio glasova.

Dotad će se priča o koalicijama svoditi na propagandu: Konaković će optuživati SDA da sprema koaliciju sa SNSD-om, te tvrditi kako on i Trojka neće sa SNSD-om; Sabina Ćudić će kao i uoči izbora 2022. govoriti kako ona nikad neće sa SNSD-om; Komšić će napadati SDA da će sa SDP-om; SDA će napadati Trojku da će ponovo htjeti sa SNDS-om i HDZ-om, itd.

Iskustvo kaže da prije izbora niko ni s kime neće u koaliciju, a nakon izbora hoće manje-više svako sa svakime.

Tako, nošen predizbornom konzistentnošću, Komšić trenutno čvrsto vjeruje da koalicija SDA i SDP nije ništa dobro donijela BiH, ali to ne znači da, nakon što prođu izbori, neće ponovo i sam ući u tu koaliciju. Isto tako, SDA i Trojka trenutno govore najgore stvari jedni o drugima, ali to ne znači da neće zajedno formirati vlast: NiP, koji je najoštriji prema SDA, najviše je spreman da uđe s njome u neku kombinaciju. U politici je sve moguće i ništa nije sigurno. I sreća da je tako.

Jer da nije, stranci bi već sada znali da SDA i SDP ne mogu zajedno, ili da Komšić i SDA ne mogu zajedno, itd, da su principijelno podijeljeni, trajno zavađeni, itd, i da stoga nisu u stanju okupiti se i suprotstaviti štetnim stvarima iz pera aktera u međunarodnoj zajednici, koji vjeruju da je najlakše slomiti volju “B faktora”.