Islam i demokratija: Abdulova pobjeda i američka potreba za vjerom

Demokrate su pregazile Republikance na izborima za Kongres. Uz većinu od čak 75 ruku u Predstavničkom domu, pobjednici imaju većinu i u Senatu. Ovo drugo je kao da ste skupili više ruku od HDZ-a u hrvatskom klubu u Domu naroda. Dakle, nevjerovatna pobjeda.

Pri tome je vjerovatnoću najblistavije nadjačao Abdul el-Sayed, novoizabrani demokratski senator iz Michigana, musliman, dijete migranata, Amerikanac egipatskog porijekla. On je najprije, na unutarstranačkim izborima, pobijedio Haley Stevens, kandidatkinju koju je preferiralo rukovodstvo Demokratske stranke. Procjene kažu da je donatorska klasa potrošila 60-70 miliona na kampanju s ciljem diskreditacije Abdula. Pola od tog iznosa osigurao je Izraelski lobi. Ali Abdul je pobijedio unutar Demokratske stranke.

A zatim je, sinoć, pobijedio i Republikanskog kandidata Mikea Rogersa. Uprkos tome, a neko će reći - zahvaljujući tome što su Rogersa podržali nepopularni američki predsjednik i još nepopularniji, premda izuzetno moćni Izraelski lobi. Dva dana uoči izbora, republikanskog kandidata je podržala čak i spomenuta Haley Stevens, Abdulova stranačka kolegica i suparnica na unutarstranačkim izborima. Ali sve je bilo uzalud.

Trump je išao dotle da je, tokom predizborne kampanje, demokratskog kandidata nazivao džihadističkim teroristom, isticao je njegov arapsko-muslimanski identitet kao nešto što ne može pripadati Americi. Desničarski mediji poput Fox Newsa su vodili intenzivnu negativnu kampanju protiv Abdula, nastojeći diskreditirati po osnovu njegove vjere, ali i zbog toga što se zalaže za više poreze (za bogate), uvođenje zdravstvenog osiguranja za sve, itd. Čak su i liberalni mediji, poput CNN-a i CBS-a, vodili jednu blažu negativnu kampanju protiv Abdula zbog njegovih stavova o Izraelu. Ali sve je to bilo uzalud: Abdul ih je, uz pomoć naroda u Michiganu, zgazio.

Čak je, kako je primijetio čuveni voditelj Piers Morgan, činjenica da su upregnute tolike snage protiv Abdula samo uvećala njegovu pobjedu, učinila je zadivljujućom, čak historijskom. Jer, ako je mogao nadjačati Bijelu kuću, Izraelski lobi i rukovodstvo Demokratske stranke, šta Abdul, kada je u pitanju američka politika, neće moći?

Osnovna Abdulova pobjeda bila je pobjeda nad vlastitim strahom. U tome je ključnu ulogu imala njegova lična, psihološka konstitucija i snaga njegove vjere.

Nije se uplašio tako moćnih protivnika, Nimroda, faraona, “kraljeva kraljeva”; od početka pa do kraja, nije popuštao pred njihovim pritiskom. Nije nastojao da traži kompromis s njima, po najvažnijim pitanjima, poput pitanja američke podrške Izraelu, oporezivanja milijardera, itd. Da jeste, otkrio bi strah i ohrabrio napadače: Trump, Izraelski lobi i mainstream Demokrate bi namirisale krv i ne bi uzvratili voljom da nađu kompromis s Abdulom, već bi išli do kraja u nastojanju da ga unište.

Kako su primijetili neki komentatori, Abdulov nepopustljivi stav glede Izraela pozitivno su ocijenili glasači, koje ta tema kao takva mnogo ne zanima. Ali ti glasači znaju da je Izraelski lobi moćan, pa ako je Abdul u stanju da se konfrontira tako moćnom lobiju, onda će ima integriteta da se suprostavi bilo kome, u borbi za interese Michigana. Dakle, imat će smjelosti suprostaviti se i naftnom, farmaceutskom i drugim lobijima.

Tako je, paradoksalno, pritisak Izraelskog lobija bio najbolji test izdržljivosti i, na kraju, najbolja reklama za Abdula u očima glasača, koji već odavno mrze kongresmene, senatore i predsjednike, koji ne smiju reći “ne” lobistima, medijima, itd. Ne treba zaboraviti da je i sam Trump izabran 2016. jer je mainstream bio protiv njega.

Drugi važan aspekt Abdulove neustrašivosti ogledao se u njegovim medijskim nastupima na “gostujućem terenu”. Bio je tokom kampanje više puta na Fox Newsu, gdje su drski voditelji poput Jesseija Watersa ili Marthe MacCallum izvlačili deblji kraj. Odgovarao je na njihove napade inteligentno, kratko, efektno. Okretao je svu njihovu negativnu energiju protiv njih. 

Znakovit je, u tom pogledu, način na koji se Abdul branio od Watersovih optužbi da slijedi šerijat. Stvar je u tome da se nije ni branio. Pitao je Watersa da li on, kao kršćanin, poštuje crkveni zakon i pridržava ga se. Kada je voditelj Fox Newsa odgovorio potvrdno, Abdul je pojasnio da u tom ne vidi ništa sporno, te da isto tako muslimani u Americi imaju pravo da se pridržavaju šerijata.

Pri tome, ni kršćanin ni musliman, kako je objasnio Abdul, nemaju pravo nametati bilo kome drugome, osim sebi, svoje vjerske propise. Svaka individua ima pravo da živi, kako misli da je ispravno, i u tome je suština američkog načina života, zaključio je novoizabrani senator iz Michigana. 

U istom intervjuu, Waters ga je optužio da želi povećati poreze. “Nemaš pravo upravljati mojim novcem”, kazao je voditelj Fox Newsa demokratskom kandidatu. Abdul mu je kratko odgovorio da, kada zagovara veće poreze, ne misli na njega, jer Waters nije milijarder. Ne treba oporezovati obične ljude, već milijardere. “Ti, Jesse, samo radiš za milijardere, nisi milijarder”, kazao je Abdul, istovremeno otkrivajući jednu pozitivnu i jednu negativnu stranu svog sagovornika.

Abdul je bio toliko ubjedljiv u nastupu da je Waters, nakon intervjua, kazao kako mu se demokratski kandidat sviđa, iako ne dijeli njegova uvjerenja. To je ujedno bila i najbolja preporuka glasačima, jer ne bi bilo dobro da je demokratski kandidat u cijelosti prihvatljiv voditeljima režimskog Fox Newsa.

Isto se desilo, kada je Trump napao Abdulovu suprugu. Američki predsjednik je objavio fotografije sebe i svoje supruge, s jedne strane, te Abdula i njegove supruge Sarah Jukaku, koja nosi hidžab. “Dvije veoma različite Amerike”, napisao je Trump. 

Abdul se ni tad nije povukao. Odgovorio je kontra-napadom: “Sarah i ja zapravo volimo jedno drugo. Nisam siguran da li isto važi za predsjednika i prvu damu”, kazao je, ciljajući na rasprostranjeno uvjerenje da Melania zapravo ne podnosi Trumpa. Sa istinskog američkog stanovišta, nije neautentično nositi hidžab, već živjeti protiv vlastite volje (kao Melania).

Ne znam da li će Abdul donijeti neku neposrednu korist za Bosnu i Hercegovinu. S jedne strane, ne vjerujem da će senator, koji je musliman, biti ravnodušan prema bilo kome ko, poput Dodikovih lobista, vodi islamofobnu kampanju protiv Bošnjaka. S druge strane, treba imati u vidu da je novoizabrani senator iz Michigana vodio suverenističko-ljevičarsku kampanju, podcrtavajući da SAD trebaju trošiti svoj novac na vlastitom tlu, za svoje dobro (npr. za zdravstveno osiguranje), umjesto da ga traće diljem svijeta. 

Mnogi su komentatori isticali da Abdul vodi istinsku America First kampanju, dok se sam Trump, započevši rat u Iranu, udaljio od tog principa. U tom pogledu, nema osnova da vjerujemo kako će novoizabrani senator iz Michigana podržati intervencionističku američku politiku u BiH, kakvu je naša javnost, tokom proteklih decenija, preferirala i priželjkivala. Dakle, teško će od njega doći inicijativa da OHR djeluje agilno, da se rasporede američke trupe u Brčkom, itd. Ako se uopće bude bavio nama, možda podrži teritorijalni integritet, suverenitet, itd. Ništa posebno, u neposrednim efektima.

Ali njegov izbor može biti koristan nama. Prije svega da izvršimo dekriminalizaciju islama u vlastitim glavama. S obzirom da njegujemo provincijalnu svijest, te ne pratimo šta se zaista zbiva u svijetu, pa čak i na Zapadu, mi volimo padati u jedan negativni narcizam. 

To je, s jedne strane, vjera Bošnjaka da se sve vrti oko nas i našeg vjerskog identiteta, a, s druge strane, da su svi protiv nas upravo zbog našeg vjerskog identiteta. Tako često čujemo da svi naši problemi navodno dolaze od toga zato što smo muslimani. Uvjerili smo sebe da Zapad mrzi islam, a onda vlastitu vjeru nosimo u sebi kao “turski grijeh”. Po toj predstavi, Zapad navodno polazi od namjere da oslabi utjecaj muslimana u BiH, odnosno da ojača poziciju kršćana, katolika i pravoslavaca. Ukratko, mi, prepušteni vlastitoj anksioznosti, vjerujemo da Zapad radi ono što bi, po mišljenju Maxa Primorca ili Roda Blagojevicha, trebao da radi.

Ako je tako, zašto su onda SAD uradile toliko dobrih stvarih za nas? Zašto nas je administracija Georgea Busha Starijeg priznala 1992, kada bi kršćanima u i oko BiH pomogli da su, kao Francuska i Britanija, bili protiv našeg priznanja? Zašto nas je Njemačka priznala? Zašto su vlade Billa Clintona i Helmuta Kohla radile na sklapanju bošnjačko-hrvatskog vojnog saveza, umjesto da jačaju srpsko-hrvatski i podrže njegove napore na uništenju BiH? Zašto je administracija Georgea Busha Mlađeg pružala toliku podršku Paddyju Ashdownu i OHR-u da osnaže državne institucije, sankcionišu vodeće srpske zvaničnike tog doba i oslabe Republiku Srpsku?

Hiljadu pitanja ostaje bez odgovora, a razlog je što naša predstava o Americi i Zapadu u cjelini najčešće proizlazi iz naših strahova, iz naše anksioznosti kombinovane s narcističkom kompenzacijom, a ne iz činjenica i iskustva.

Taj sraz između istinske Amerike i anksiozne predstave o njoj, najbolje je objasnio sam novoizabrani senator iz Michigana. Objašnjavajući zašto vjeruje da će Amerikanci, uinat trenutnom američkom predsjedniku, uinat vodstvu Republikanske i Demokratske stranke i uinat Izraelskom lobiju, izabrati njega, Abdul je rekao da se sjeća kako je, u srednjoj školi, nedugo nakon 11. septembra 2001. izabran za kapitena fudbalskog školskog tima. Iako su svi znali da je musliman, Arap, ipak su ga gledali kao individuu i izabrali su ga zbog njegovih kvaliteta, a ne vođeni predrasudama o njegovoj vjeri.

Isto se desilo i sada, kada su ga isti ti Amerikanci u Michiganu, izabrali za svog senatora. Učinili su to zato što su slobodan narod i zato što njima ipak, na kraju dana, ne upravljaju mediji, bogati donatori, Izraelski lobi, itd. Učini su to, jer su vidjeli da Abdulu njegova vjera daje snagu da ostane čvrst pred pritiscima.

Abdul je izabran zato što su islam i američka demokratija uskladivi. I ne samo da su uskladivi, već čeznu jedno za drugim. Zemljama, gdje većinski žive muslimani, treba više demokratije. Abdul je mogao postati ono što jeste danas, inspiracija mladim diljem svijeta, jer živi u slobodnoj zajednici kakva je Michigan, a kakvo nije država iz koje potiče - Egipat.

I ne treba samo “islamskom svijetu” demokratija. I “demokratskom svijetu” treba islam. Americi treba islam, kako ga poima Abdul. Ili islam, kako ga poima gradonačelnik New Yorka Zohran Mamdani. Nikad neću zaboraviti kako je jedan kršćanski svećenik, kada su islamofobi napadali Mamdanija, kazao da Mamdani u sebi nosi duh Isusa, za razliku od nazovikršćana koji ga napadaju.

Dakle, ono što taj svećenik vidi u svom kršćanstvu, a to je duh slobode, duh pravde, duh solidarnosti, itd, Mamdani i Abdul vide u svom islamu. Doživljaj vlastite vjere kod Abdula i Mamdanija povezan je sa samopouzdanjem, mentalnom slobodom, hrabrošću i pravdoljubivošću, kojom zrače, a ne anksioznošću, malodušnošću i pretjeranom ranjivošću, kojom zrače neki od bošnjačkih političara.

Americi, koja je u proteklim decenijama pretjerala s neoliberalnom dogmom, s pohvalom sebičnosti, što je dovelo do uništavanja osjećaja zajedništva, socijalne solidarnosti, itd, takvoj Americi trebaju ljudi koji poput Abdula, spomenutog kršćanskog svećenika ili onih koji se ne izjašnjavaju kao vjernici, ali žive u skladu sa vrijednostima, a ne u skladu sa nagonima, pohlepom, strahom od moći, itd, kao politička klasa, koju američki glasači preziru.

Ukratko, jučerašnji dan je nesumnjiv dokaz da Americi, Zapadu u cjelini, a i nama u Bosni i Hercegovini, ne treba manje islama, kako nas uvjeravaju naši narcisoidni ateisti, već nam treba više političara poput novoizabranog senatora iz Michigana. Dakle, onih koji se neće stidjeti te vjere, niti će ju vidjeti kao prepreku da budu demokrati, pa čak i liberalni.