New York nije Amerika, ali Michigan jeste: Abdul el-Sayed i cijena plavog vala

„Novac van politike, novac u vaš džep, zdravstveno osiguranje za sve.“ Tim povikom Abdul el-Sayed završava predizborne skupove po Michiganu. Danas će birači te savezne države odlučiti može li se ta poruka prenijeti iz progresivnih četvrti velikih gradova u državu fabrika, farmi i sindikata, koju je Trump osvojio prije dvije godine. Od toga u velikoj mjeri zavisi hoće li demokratska pobjeda na izborima za Kongres biti val ili tek kap.

Trump za to vrijeme obilazi savezne države koje odlučuju ishod i poručuje pristalicama: „Pretvarajte se da sam ja na glasačkom listiću.“ Da li to republikanskim kandidatima pomaže, upitno je. U anketi Reutersa i Ipsosa s početka oktobra njegov rad odobravalo je 32 posto Amerikanaca, a u anketi Fox Newsa sredinom mjeseca 36 posto registriranih birača, što je najniži rezultat u obje serije. Predsjednik s takvim brojkama može mobilizirati vlastitu bazu, ali teško pridobija neodlučne, a upravo oni odlučuju tijesne utrke.

Prije godinu dana, kada je Zohran Mamdani postao gradonačelnik New Yorka, prisjetio sam se  opaske Ephraima Kishona iz humoreske „New York nije Amerika“. Mamdani je pobijedio na jednoj temi, visokim troškovima života, s programom zamrzavanja stanarina, besplatnog gradskog prijevoza i gradskih prodavnica namirnica. Otvoreno je ostalo pitanje je li to recept samo za grad koji „nije Amerika“.

El-Sayed je prvi ozbiljan test tog pitanja. Sin je egipatskih imigranata, epidemiolog s Columbije i bivši direktor gradskog zdravstva u Detroitu, a 2018. je izgubio stranačke izbore za guvernera od Gretchen Whitmer. Ovog augusta je za manje od jednog postotnog poena pobijedio umjerenu kongresmenku Haley Stevens. Njen tabor tvrdio je da se Michigan, jedna od rijetkih država koje na predsjedničkim izborima prelaze s jedne strane na drugu, može osvojiti samo iz centra, a grupe koje su je podržavale potrošile su jedanaest puta više od njega, uključujući 30 miliona dolara koji se pripisuju proizraelskom lobiju AIPAC. El-Sayed je ipak pobijedio, uz podršku Bernieja Sandersa i Alexandrije Ocasio-Cortez.

Njegova dijagnoza je ista kao Mamdanijeva, iako jezik možda i nije. Visoke troškove života naziva „korporativnom pohlepom“, a pad članstva u sindikatima i rast nejednakosti vidi kao jedan te isti problem. Nije, međutim, član Demokratskih socijalista Amerike (DSA), ta organizacija ga nije podržala, a on sebe naziva kapitalistom. El-Sayed tako pokazuje šta se događa s Mamdanijevom politikom kada izađe iz New Yorka. Mjere su druge, jer senator ne određuje kirije ni gradski prijevoz, pa umjesto njih nudi javno zdravstveno osiguranje za sve, veće poreze za bogate i izbacivanje korporativnog novca iz politike. Poruka je, međutim, ista: država treba smanjiti troškove života, a račun platiti oni na vrhu. Etiketu socijalizma, koju republikanci koriste kao uvredu, ostavlja po strani, a u državi koja je dvaput birala Trumpa ona bi mu vjerovatno više štetila nego koristila.

El-Sayed u izbore ulazi kao blagi favorit, s prednošću koja je dovoljna za optimizam, ali ne i za sigurnost. Prosjek koji prati Times daje mu 50,9 posto prema 44,6 posto za republikanca Mikea Rogersa. Šest anketa od kraja septembra pokazivalo je prednost od jednog do sedam poena. Ankete su u Michiganu, međutim, već precjenjivale demokrate. Prije dvije godine prosjek je demokratkinji Elissi Slotkin davao 2,3 poena prednosti nad istim Rogersom, a ona je pobijedila s 0,3 poena razlike.

Dva dana prije izbora utrku je uzdrmala sama Stevens, koja je javno podržala Rogersa. Njih dvoje su mjesecima bili u sukobu zbog el-Sayedovog odnosa prema Izraelu. Chuck Schumer, lider demokrata u Senatu, nazvao je to „podlom izdajom“, a Trump „hrabrošću“. Oko dva od sedam miliona upisanih birača već je glasalo poštom, pa izborni učinak tog poteza nije jasan, ali politički jeste. Dio demokratskog centra time se otvoreno okrenuo protiv kandidata ljevice, i to ne zbog visokih troškova života, nego zbog Bliskog istoka. El-Sayed bi bio prvi musliman u američkom Senatu, a Trump ga je na skupu 12. oktobra nazvao „džihadistom“.

Michigan je samo jedna od 35 senatskih utrka. Na izborima na sredini predsjedničkog mandata Amerikanci biraju svih 435 članova Predstavničkog doma, čiji mandat traje dvije godine, i oko trećine Senata, čiji senatori imaju šestogodišnji mandat. U Domu svaki okrug bira jednog zastupnika, a u većini država pobjeđuje onaj ko dobije najviše glasova. Za većinu je potrebno 218 mjesta. U Senatu svaka savezna država ima dva senatora, pa se utrke vode na nivou cijele države. Republikanci danas imaju 53 od 100 senatora, a demokratima je za većinu u Domu dovoljno preoteti tri mjesta.

Izbori na sredini mandata po pravilu kažnjavaju predsjednikovu stranku, a ove godine to pravilo pojačava i loša ekonomska slika. Pravilo je staro više od stoljeća. Godine 1910. progresivni republikanski „pobunjenici“ okrenuli su se protiv Taftovog konzervativnog vodstva zbog visokih carina, a stranka je izgubila oko 55 mjesta i, nakon 16 godina, Predstavnički dom. Tada je unutarstranačka pobuna srušila vladajuće, a danas se pitanje postavlja obrnuto: šta će ona učiniti opoziciji koja pobjeđuje.

Stoga se ključno pitanje ne postavlja oko samog pobjednika, već oko razmjere pobjede. Što je demokratska pobjeda tješnja, to više Chuck Schumer i Hakeem Jeffries moraju slušati ljevicu. Po tom mjerilu mogu se razlikovati tri scenarija.

Demokrati osvajaju oba doma s udobnom razlikom. Silver Bulletin im za Predstavnički dom daje 94 posto šanse. U Senatu moraju dobiti četiri republikanska mjesta i istovremeno odbraniti Michigan, Georgiju i New Hampshire. Cunami bi značio da padnu i poljoprivredne Iowa i Kansas. El-Sayed bi tada bio jedan od mnogih novih senatora, a vodstvo bi imalo dovoljno glasova da ljevicu zaobiđe.

Demokrati osvajaju oba doma, ali s nekoliko mjesta viška u Domu i glasom ili dva u Senatu. El-Sayedova pobjeda tada je upravo glas koji je odlučio većinu, a nekoliko ljevičarskih kongresmena odlučuje o svakom budžetu. Socijalisti tada imaju moć nesrazmjernu svom broju.

Republikanci zadržavaju Senat, a u najgorem slučaju po demokrate i Dom, jer su ankete Trumpove birače potcijenile i 2016, 2020. i 2024. Polymarket republikanskoj pobjedi u oba doma daje oko 5,5 posto. Ako u tom scenariju padne Michigan, Stevensin potez dobit će naknadno opravdanje: kandidat je bio previše lijevo. Ljevica tada ne bi dobila moć, nego krivicu.

DSA ima preko 120.000 članova, a trećina demokratskih birača naziva sebe demokratskim socijalistima. Ipak, kandidati koje je DSA podržao dobili su samo sedam od 25 konkurentnih stranačkih izbora za Predstavnički dom. Brookings je među 282 njihova kandidata na svim nivoima našao samo deset pobjednika u okruzima koji nisu izrazito demokratski. Ljevica na ovim izborima ne može dobiti većinu, nego samo položaj jezička na vagi.

Republikanci su taj položaj već iskusili. Tea Party, nastao 2009. kao pobuna protiv Obamine zdravstvene reforme, donio im je 2010. dobitak od 63 mjesta u Predstavničkom domu. Isti pokret koštao ih je Senata: Christine O'Donnell u Delawareu i Sharron Angle u Nevadi porazile su establišment na stranačkim izborima, a onda izgubile utrke koje su umjereniji kandidati mogli dobiti.

Iz Tea Partyja je 2015. nastao Freedom Caucus, koji ni na vrhuncu nije imao više od pedesetak članova. Ipak je presudno doprinio ostavci predsjednika Predstavničkog doma Johna Boehnera iste godine, a 2023. i smjeni Kevina McCarthyja sa 216 glasova prema 210. Snagu mu nije davao broj, nego tijesna većina.

Poređenje ipak ima i neke granice: Tea Party je imao Fox News i novac braće Koch, a DSA ima članarine i volontere. El-Sayed podsjeća na O'Donnell i Angle samo po putu do nominacije, ne i po anketama. Ako dobije Michigan, demokratska ljevica imat će ono što pobunjenicima Tea Partyja u Senatu 2010. nije pošlo za rukom: dokaz da pobuna protiv vlastitog vodstva ne mora završiti porazom izvan sigurnog terena.

Kishon je jedan mjuzikl na Broadwayu stavljao na vagu naspram svih krda goveda Teksasa i Arizone. Michigan nema ni jedno ni drugo, ali ima pokretne trake Detroita i radnička predgrađa okruga Macomb, koja su glasala za Reagana, pa za Obamu, pa za Trumpa. Ako ih el-Sayedova poruka o troškovima života večeras pridobije, New York će, makar na jednu noć, zvučati kao Amerika.