Cijena otpora: Šta Bliski Istok može reći o Bosni i Hercegovini

Jedna politička istina se provlači kroz historiju novijeg doba: zajednice koje odbijaju pristati na tuđinski diktat plaćaju višu kratkoročnu cijenu, ali zadržavaju veći prostor za vlastito samoodređenje. Zajednica koja popušta kupuje privremeni mir po cijeni koja se kasnije iskazuje izgubljenim identitetom, erodiranim institucijama i ovisnošću koja se vremenom pretvara u trajno stanje.

Bliski Istok je u posljednjim decenijama postao najrječitiji laboratorij ove istine.

Kada posmatramo većinski muslimanske države Bliskog Istoka i šire islamske regije, uočavamo dva jasno razlučiva obrasca. Na jednoj strani je niz zemalja (Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Jordan, Egipat, Bahrein) čija je vanjska politika, u manjoj ili većoj mjeri, strukturirana oko strateškog savezništva sa Sjedinjenim Američkim Državama. To savezništvo nosi opipljive kratkoročne benefite: vojnu zaštitu, ekonomske investicije, diplomatski kišobran u međunarodnim institucijama. No, nosi i cijenu koja se tiče suvereniteta. Te države i dalje formalno donose vlastite odluke, ali u praksi svaka odluka polazi od tog hoće li to Washington prihvatiti ili ne. A najnoviji događaji doveli su u pitanje i validnost vojne zaštite.

Na drugoj strani stoji Iran. Bez potrebe da ga idealiziramo, treba ipak analitički konstatovati sljedeće: od 1979. godine Iran je jedina značajna sila u regiji koja je sistematski odbijala da se uklopi u američki sigurnosni okvir. Cijena tog odbijanja bila je i ostaje dramatična: decenijska ekonomska blokada, međunarodna izolacija, konstantna vojna prijetnja. I pored svega toga, Iran danas posjeduje nešto što nijedna od prethodno spomenutih zemalja nema: stvarnu autonomiju vanjske politike. Može se neko slagati ili ne slagati s tim kako tu autonomiju koristi, ali ona postoji.

Ova je konstatacija prije svega politološka opservacija: otpor ima cijenu, ali popuštanje ima drugačiju, ponekad višu cijenu, koja se plaća na rate i čiji se ukupni iznos vidi tek s vremenskim odmakom.

Bosna i Hercegovina nije država Bliskog Istoka, a Bošnjaci nisu ni Arapi, ni Iranci ni Palestinci. Ova distinkcija je važna i ne smije se zamutiti. Ipak, unutrašnji mehanizam tih odnosa s kojim se bošnjačka politika susreće u posljednjim godinama pokazuje zapanjujuće podudarnosti s obrascima koje vidimo u regionalnoj dinamici muslimanskog svijeta.

Rasprava koja se u bošnjačkim/probosanskim krugovima i šire, u javnom prostoru BiH, vodi između dvije struje u osnovi je rasprava o istom temeljnom pitanju: po kojoj cijeni se kupuje stabilnost?

Jedna struja, oslonjena na iskustvo rata 1992–1995. i na analizu tekućih prijetnji koje dolaze iz određenih srpskih i hrvatskih političkih krugova, zauzima stav da popuštanje ucjenama nije put ka stabilnosti nego put ka sljedećoj, zahtjevnijoj ucjeni. Logika je jednostavna: ko jednom pristane na promjenu pravila pod pritiskom, uspostavlja obrazac ponašanja koji poziva na novi pritisak. Svako popuštanje postaje presedan.

Druga struja, često s pragmatičnom argumentacijom, tvrdi da je u sadašnjim okolnostima bolje pronaći modus vivendi, izbjeći daljnju destabilizaciju i kroz kompromis osigurati uvjete za razvoj i integracije. Ova struja nije nužno u krivu u dijagnozi rizika, prijetnje su realne, zemlja je opterećena, međunarodni kontekst je složen. Ali može griješiti u terapiji.

Polako, bez dramatičnih trenutaka koji bi privukli pažnju, ključne poluge vlastite države prelaze u ruke onih koji su toj državi, nije davno, bili otvoreni neprijatelji. Ne silom. Pristankom. I to je možda najteže razumjeti – da se ono što nije uspjelo ratom, danas postiže potpisima i koalicijskim sporazumima.

Suštinski problem s pristajanjem na ucjene nije moralne nego sistemske prirode. Ucjena funkcioniše kao mehanizam samo dok postoji uvjerenje da će popuštanje donijeti kraj ucjene. Ali historija, i bosanska i regionalna, pokazuje suprotno: ucjena koja jednom uspije rijetko se povlači. Ona prerasta u stanje u kojem se stalno traži još.

Kočenje institucija, osporavanje izbornih rezultata, blokada državnih projekata, konstantno postavljanje pitanja o legitimnosti same države – to nisu izolirani politički incidenti. To je sistemsko djelovanje čiji je cilj uvjeriti drugu stranu da je jedini izlaz iz stanja permanentne nesigurnosti prihvatanje uslova koji tu sigurnost nude, ali po cijeni gubitka mogućnosti donošenja vlastitih odluka.

Nije ovdje riječ o tome da otpor bude jedina opcija. Svaka politika zahtijeva fleksibilnost i pregovore. Ali između fleksibilnosti i permanentnog uzmaka postoji razlika koja se zove stav. Zajednica koja zna gdje su njene crvene linije može pregovarati. Zajednica koja te linije nema, ne pregovara nego se povlači i čeka sljedeći ustupak koji će se od nje tražiti.

Otpor nije besplatan. Bošnjaci to znaju iz prve ruke, iz svog iskustva. Narod koji je 1992. dočekao agresiju goloruk, bez oružja, opstao je. Platili smo strašnu cijenu, ali smo opstali i opstala je država. Opstala je zato što u tom trenutku nije bilo prostora za kalkulaciju o tome šta će drugi reći ili koliko će koštati reći Ne.

Dok je Bosna gorjela, Evropa je gledala. Svijet je raspravljao. I kao vrhunac te rasprave, uveden je embargo na oružje, kao jednak za sve strane, što je u praksi značilo da agresor, koji je naslijedio cjelokupno naoružanje i strukture Jugoslavenske narodne armije, može nastaviti, a nama je uskraćeno pravo da se branimo. Zapad je reagovao 1995, ali ne da zaštiti Bosnu, nego da zaustavi Armiju BiH koja je konačno, nakon godina embarga i krvi, počela pobjeđivati. Iz svog ne našeg interesa.

Taj nauk nije poziv na izolaciju ni odbacivanje svake međunarodne saradnje. On je jednostavno podsjetnik da se na vanjsku podršku može računati do trenutka dok se nečijim interesima isplati. Jedino uporište koje ne ovisi o tuđim interesima je vlastita snaga i vlastiti stav. To je 1992. bila istina i to je i danas istina.

Pitanje koje se danas postavlja jeste koji ćemo pravac odabrati. Stav da postojimo i da imamo pravo na svoje postojanje, sa svim onim što podrazumijeva u jednoj demokratskoj državi, ili stav da pod prijetnjama odstupamo od ovog stava, od svojih prava i urušavamo se u podstanare u svojoj državi. Ta jasnoća o vlastitim interesima, o granicama o kojima se ne pregovara, o vrijednostima koje nisu na stolu – jedini je okvir unutar kojeg pregovaranje uopće ima smisla (a da ne bude izdaja kako onog ranije još više ovog našeg sad).

Paralele između Bliskog Istoka i Bosne i Hercegovine nisu savršene i ne treba ih forsirati, ali pouka se može i treba uzeti.

Narodi rijetko izgube sve odjednom. Izgube malo, pa se naviknu. Pa malo, pa se naviknu.