Dogovor pod vatrom: Kako su SAD i Iran stigli do krhke nagodbe

U Teheranu su katarski posrednici nekoliko sati vjerovali da je najgore iza njih. Poslije sedmica razmjene poruka između Washingtona i Teherana i napornog dana razgovora s iranskim zvaničnicima, činilo se da je dogovor na pomolu. On je trebao donijeti produženo primirje, ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca i okvir za nove nuklearne pregovore.

Ali u ranim jutarnjim satima u četvrtak američki avioni su napali iranske ciljeve na jugu Irana, dok je Iran odgovorio raketama i dronovima na američke baze u Jordanu, Bahreinu i Kuvajtu. Katarski posrednici su na aerodromu čekali skoro sedam sati. “Bilo je kao na rolerkosteru”, rekao je jedan izvor upoznat s pregovorima, prenosi Financial Times.

Ova situacija najbolje pokazuje kako je dogovor nastajao: stalno su se smjenjivali trenuci približavanja i prijetnji, diplomatske poruke i vojni udari, Trumpova nestrpljivost i iranska želja da svaki kompromis izgleda kao rezultat otpora, a ne popuštanja. Memorandum na jednoj stranici sa 14 tačaka, o kojem su pregovarali Katar i Pakistan, trebao je produžiti primirje od 8. aprila i otvoriti prostor za razgovore o težim pitanjima.

Izvještaji o pregovorima navode da su glavne tačke memoranduma bile produženje prekida vatre, ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca za međunarodnu plovidbu, dogovor o faznoj destilaciji i predaji dijela iranskih zaliha visokoobogaćenog uranija, te postepeno ublažavanje američkih sankcija u zavisnosti od sprovođenja dogovorenih koraka. Memorandum je uključivao i okvir za buduće razgovore o najosjetljivijim nuklearnim pitanjima, pristup zamrznutim iranskim sredstvima i dogovor o obustavi vojne operacije u Libanu. Prava politička cijena dogovora postala je jasna tek kada su u javnost dospjele različite verzije onoga što je dogovoreno.

Drugi izvještaji pak navode da je jedan od glavnih problema bio razlika u pristupu: Trump je želio brz rezultat, dok je Teheran tražio proces, procedure i formulacije koje bi sporazumu dale unutrašnju legitimnost. “Potrebno je da se dogovor smatra legitimnim u iranskom sistemu, a ne da su samo pristali i kapitulirali”, rekao je jedan diplomat. Ova napetost kasnije se ponovo pojavila kada je procurila iranska verzija dogovora.

Prekretnica se dogodila sredinom maja. Pregovori su zastali nakon aprilskog primirja i sastanka u Islamabadu, kojim je predsjedavao američki potpredsjednik J.D. Vance. Trump je tada upozorio da je primirje “na aparatima za održavanje života” i iranski prijedlog nazvao “komadom smeća”. Washington je potom tražio od Katara da se više uključi. Do tada je Doha imala sporednu ulogu, dok je Pakistan iznenada postao glavni kanal prema obje strane, zajedno s Egiptom i Turskom.

Katar je imao prednost koju drugi nisu imali: dugogodišnje iskustvo u posredovanju između Washingtona i njegovih protivnika, uključujući Hamas i talibane. Katarsku delegaciju su vodili iskusni posrednici Ali al-Thawadi i Hamad al-Kubaisi, a u Teheran su putovali preko Turske kako bi misija ostala tajna. Pakistan je imao drugu prednost, jer je nakon aprilskog primirja imao pristup Trumpovom krugu i bio uključen u važne direktne razgovore između SAD-a i Irana, najvažnije od 1979. godine.

Glavni cilj bio je izgraditi osnovno povjerenje. Prema izvorima bliskim pregovorima, Iranci su bili sumnjičavi prema Trumpovim namjerama jer je Iran bio napadnut dva puta tokom razgovora: prvi put prije prošlogodišnjeg izraelskog dvanaestodnevnog junskog rata, a drugi put kada su američki i izraelski udari 28. februara pokrenuli novi sukob. “Imali su osjećaj da je to još jedna priprema za napade... da Amerikanci stalno mijenjaju stavove, da nema stvarne posvećenosti”, rekao je izvor upoznat s razgovorima.

Trump je u jednom trenutku razmišljao o novim napadima, ali su ga katarski, saudijski i emiratski lideri pozvali i rekli da su posrednici blizu dogovora. Nakon toga je obustavio planirani napad, navodeći da su s Teheranom u toku “ozbiljni pregovori”. Već sljedećeg dana katarska delegacija otputovala je u Washington da izvijesti Vancea, Stevea Witkoffa i Jareda Kushnera, koji su ranije s Katranima radili na Trumpovom planu za okončanje rata u Gazi.

Međutim, vrijeme nije išlo u korist posrednika. Američki predsjednik je tražio odgovor iz Irana do vikenda, uz prijetnju da će u suprotnom pokrenuti napade. U Teheranu su posrednici morali riješiti tri ključna pitanja: iranski zahtjev za trajnim okončanjem rata, sudbinu zaliha visokoobogaćenog uranija i ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca. Prema istom izvještaju, Iran je praktično zatvorio tjesnac nakon početka rata 28. februara, što je izazvalo najgoru globalnu energetsku krizu u decenijama, i pokušavao je naplatiti prolaz brodovima kroz taj uski morski prolaz.

Pakistanski vojni zapovjednik, feldmaršal Asim Munir, stigao je u Teheran kako bi pojačao pritisak. Jedan zapadni diplomat je raspodjelu uloga opisao ovako: “Pakistanci su bili dobro upućeni i lice procesa, zahvaljujući feldmaršalovom odnosu s Trumpom, ali Katarci su tiho obavili najveći dio teškog posla.” Na kraju je Iran pristao razgovarati o razrjeđivanju uranija ili predaji zaliha, dok su SAD pristale na fazni proces ublažavanja sankcija, koji bi zavisio od napretka ka konačnom dogovoru.

Dogovor je ipak ostao osjetljiv na svaku novu eskalaciju. Izrael je prijetio napadima na ciljeve Hizbollaha u Bejrutu, dok je Teheran tražio da Liban bude uključen u širi prekid vatre. Kada su izraelske snage ponovo napale južni Bejrut, Trump je morao intervenirati kod Netanyahua kako bi spriječio raspad pregovora.

Zbog toga je curenje iranske verzije prednacrta došlo u posebno osjetljivom trenutku. Dok je Trump pokušavao prikazati dogovor kao izlaz iz rata i diplomatski uspjeh, iranski mediji su objavili uslove koji su ukazivali na velike američke ustupke: otvaranje Hormuza, ukidanje pomorske blokade, ublažavanje sankcija, pristup zamrznutim sredstvima i odgađanje najtežih nuklearnih pitanja za kasnije.

Trump je odmah odgovorio. “Uslovi koje je Iran pustio lažnim medijima nemaju ništa s uslovima koji su dogovoreni u pisanom obliku”, poručio je.

Bijela kuća je potom pokušala popraviti štetu. Potpredsjednik Vance je izjavio da sredstva neće biti prebačena Iranu samo zbog potpisivanja dogovora o zaustavljanju rata. Istakao je da bi olakšavanje sankcija zavisilo od provjerenih iranskih koraka prema eliminaciji zaliha visokoobogaćenog uranija i međunarodnoj provjeri da Iran ne razvija nuklearno oružje.

Trump je kasnije rekao da je sporazum potpisan, da bi tekst mogao biti objavljen nakon formalne ceremonije u Ženevi i da je ublažavanje sankcija “vezano za iransko ponašanje”.

U tome leži politički problem koji je curenje izazvalo: Iran je morao pokazati da nije popustio, a Trump da nije napravio ustupke. Jedna strana je govorila o pobjedi nakon pritiska, dok je druga naglašavala uslovljenost sporazuma i potrebu za provjerom. Vance je rekao da je memorandum opći dokument, dug oko jedne i po stranice, a detalji će se razrađivati u narednim pregovorima. Prema dostupnim izvještajima, sporazum ostavlja budućnost iranskog nuklearnog programa za sljedeću fazu pregovora, koja bi trebala trajati 60 dana.

Izrael je zatim otvorio novi front. Ministar odbrane Israel Katz poručio je da se izraelska vojska neće povući iz južnog Libana i da će ostati u sigurnosnim zonama u Libanu, Siriji i Gazi bez vremenskog ograničenja. Ako Iran napadne Izrael zbog događaja u Libanu, rekao je Katz, Izrael će odgovoriti “punom snagom”.

Netanyahu je izjavio da je Iran želio izraelsko povlačenje, ali da je on “stajao čvrsto”, zadržavajući izraelsku slobodu djelovanja i sigurnosnu zonu za zaštitu svojih građana na sjeveru Izraela.

Netanyahuova koalicija reagovala je još oštrije. Krajnje desni ministri su tvrdili da Trumpov sporazum ne obavezuje Izrael i da dogovor ne štiti izraelsku sigurnost ni interese. Izraelska opozicija je s druge strane kritikovala premijera, tvrdeći da nije uspio pretvoriti vojne uspjehe u diplomatski rezultat. Tako je američko-iranski dogovor, zamišljen kao izlaz iz rata, postao i unutrašnje izraelsko pitanje: desnica ga vidi kao ograničenje izraelske slobode djelovanja, a opozicija kao dokaz Netanyahuove diplomatske slabosti.