Drži li Dodik Schmidta u davljeničkom zagrljaju?

Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik jučer je kazao da su trenutni procesi u Republici Srpskoj, uključujući njegovo povlačenje s funkcije predsjednika, “rezultat dogovora sa kompetentnim ljudima”.

“Sve što se dešava s ovom pričom da li ja mogu da budem predsjednik vezano je za tu sjednicu Savjeta bezbjednosti“, kazao je Dodik.

Zatim je dodao: “Nije moje da govorim. Ali, uglavnom, Schmidt je u jednoj bezizglednoj i bezveznoj situaciji.” Dakle, nešto loše bi se trebalo desiti Schmidtu na idućoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a u novembru.

Prekjučer je Dodik bio još izravniji. Govoreći o američkim zahtjevima da se povuku antidejtonske odluke NSRS, kazao je: “Oni su rekli ‘nama to smeta, daj da to eliminišemo, nama smeta to, idemo paket’... Ne mogu javno da kažem… Mi smo uradili svoj dio posla, oni su dio već svog posla uradili.” Zatim je kazao: “Otpilit ćemo Schmidta, otpilit ćemo bonska ovlaštenja. Sve nas to čeka u narednih godinu dana.”

I Željka Cvijanović je jučer rekla da je Schmidtu “isteklo vrijeme”, te da je RS u prednosti u odnosu na bošnjačke zvaničnike, jer “raspolaže s informacijama o tome šta se dešava”.

Nije nemoguće da Dodik ima dogovor sa Amerikancima, po kojem on odlazi i sa entitetske i stranačke funkcije, a zauzvrat će dobiti odlazak Christiana Schmidta sa pozicije visokog predstavnika (ili bar američki zahtjev Schmidtu da ide, čime bi njegov autoritet bio ruiniran).

Portal Istraga.ba je još u julu objavio da bi Schmidt “trebao otići do kraja ove godine”, te da se “razgovara o njegovom nasljedniku koji bi bio prihvatljiv za sve zemlje članice PIC-a”. Također, tada je navedeno da postoje ideje i da se OHR izmjesti iz Sarajeva u Ženevu.

Po tom scenariju, Dodikov formalni izlazak iz politike bi bio praćen smjenom visokog predstavnika Schmidta, koji je nakon decenijskog zimskog sna Valentina Inzka, ponovo počeo koristiti bonske ovlasti, na što ga je, prije svega, potaknula Bidenova administracija. Odlazak Schmidta bio bi odlazak simbola aktivnog OHR-a, te bi došao neko poput Inzka ko bi, zbog nedostatka podrške SAD-a, umjesto da koristi bonske ovlasti, mogao povremeno saopćavati da je zabrinut.

Međutim, ako i postoji dogovor, postavlja se pitanje zašto Dodik i Cvijanović izlaze u javnost s time prije nego što je realiziran. To ozbiljni ljudi ne rade. Kada postoji dogovor, na visokom nivou, onda se o njemu ne govori dok ne bude ostvaren.

Možda se radi o cinizmu, pa Dodik vjeruje da će doći do realizacije scenarija pripremljenog za sjednicu Vijeća sigurnosti, bez obzira na to da li je bh. javnost upućena ili nije, iz prostog razloga što je irelevantno šta javnost misli.

U Chestertonovom romanu Čovjeku koji je bio Četvrtak, neko veli da se anarhisti kriju od policije tako što sjede u centru Londona i na glas govore da su anarhisti, pa niko ozbiljan ne misli da to i jesu. Kada sam sinoć jednom kolegi iz SAD-aposlao Dodikovu izjavu, u kojoj se hvali kako ima dogovor s Washingtonom, on je kazao da se Dodiku ne može vjerovati. Istina, ne može mu se vjerovati, ali to ne znači da ovaj put laže. Također, kako neko reče: ako Schmidt zaista ode to ne znači da će Dodik ostati.

U svakom slučaju, valja podsjetiti da je Dodik u septembru išao i u Moskvu, gdje je sa ruskim ministrom vanjskih poslova razgovarao o predstojećoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a. Ako su Rusi i Amerikanci spremni potkopati poziciju Schmidta, onda mu kao zaštita ostaju jedino evropske sile, prije svih Njemačka i Francuska.

Čak i da ga Evropljani sačuvaju na poziciji, u slučaju da se Amerikanci na Vijeću sigurnosti pridruže Rusima i Kinezima u napadu na njegov legitimitet, Schmidt će biti izoliran u toj mjeri da će postati nedjelotvoran.

Od ranije, naime, nakon što je suspendovao Ustav FBiH, visoki predstavnik nije nimalo omiljen na bošnjačko-bosanskoj sceni, a premda je tom intervencijom osnažio hrvatsku poziciju, HDZ BiH ne samo što mu nije bio pretjerano zahvalan, već je više puta podržao ideje iz RS-a o zatvaranju OHR-a.

Jučer je na portalu !Odgovor Vahidin Preljević napisao da se “sarajevska politika nalazi na samoj margini događaja, jer se po ko zna koji put sama isključila iz zbivanja, te odlučila da u ovoj krizi uglavnom preuzme ulogu posmatrača”.

Kako primjećuje Preljević, bošnjački zvaničnici evidentno nisu uključeni u pregovore, niti znaju šta se tačno zbiva, ali to ih ne sprečava da zasluge za eventualni Dodikov odlazak pripisuju sebi.

Radi se o klasičnom primjeru epifenomena (“usputnog fenomena”). To je propratna, sporedna pojava koja se javlja u isto vrijeme kada i neki važan proces, ali nije u uzročno-posljedičnoj vezi s njime. Primjera radi, “svaki put” prije nego što će pasti kiša, vidimo određenu osobu, pa, ako smo sujevjerni, mislimo da pojava te osobe izaziva kišu. Vremenska podudarnost stvara privid kauzalne veze.

Tako Trojka u svom saopćenju negoduje što se “umanjuje značaj činjenice da je u našem mandatu Dodik politički penzionisan”. Ne kažu “mi smo ga penzionisali” (jer znaju da zvuči neuvjerljivo); već kažu “u našem mandatu je penzionisan”. Dakle, ističu vremensku podudarnost, nadajući se da će je sujevjerni dio publike zamijeniti za kauzalnu vezu.

Da bismo se sačuvali od toga da epifenomen pomiješamo s uzrokom, logičari preporučuju da se vodimo pravilom po kojem uzrok po svojoj moći mora odgovarati posljedici.

“Posledica ne može da bude veća od uzroka, jer posledica nije ništa drugo nego manifestacija uzroka”. (Hegel: Nauka logike II, str. 173) Naprimjer, uzrok tako velike “posljedice” kao što je rat u BiH nije mogao nikako biti tako mali kao što je ubistvo srpskog svata na Baščaršiji.

Dalje, nalazimo da je odnos između uzroka i posljedice odnos moći, pri čemu je “uzrok” ime za nemanifestiranu moć, a “posljedica” za njenu manifestaciju. (To, uzgred budi kazano, detaljno obrađujem u svojoj novoj knjizi koja će uskoro biti objavljena.)

Ako Dodikov odlazak sa funkcije predsjednika RS-a posmatramo kao posljedicu, onda uzrok treba tražiti u odgovarajućoj količini moći. Da li je navedena “posljedica” manifestacija moći Trojke? Ako bismo rekli da, u tom slučaju bismo imali posljedicu, koja je evidentno veća od uzroka.

Naime, da je Trojka, kojim slučajem, bila dovoljno moćna da ukloni Dodika, ona bi to, nesumnjivo, uradila već na početku mandata. Ali kako sami redovno ističu, to je bilo van granica njihove moći, te su htjeli-ne htjeli morali formirati vlast s njime. Prema tome, nalazimo da je Dodikov odlazak sa funkcije predsjednika RS, a vjerovatno i sa čela SNSD-a, manifestacija jedne veće moći – moći Sjedinjenih Država i evropskih zemalja koje su Dodiku uvele sankcije.

U prilog Trojci bi se moglo navesti da je pokazala kako ni potpuno snishodljiv partner iz Sarajeva, koji je napravio brojne ustupke SNSD-u, nije mogao odobrovoljiti Dodika i privoliti ga na dijalog, te su i Amerikanci vidjeli da primarni izvor krize nikad nije ni bio u Sarajevu. Jer Dodik je isti, bez obzira je li u vlasti sa nepopustljivim ili popustljivim “političkim Sarajevom”. Trojci bi se, dakle, moralo priznati da je svojom snishodljivošću i nespretnošću u odnosu sa SNSD-a navedenu istinu učinila vidljivom.

Ali, ako i Schmidt ode, to će značiti da nije samo Dodik određen kao problem. Takva konačna “posljedica” i dalje bi bila primarno manifestacija moći velikih sila, na čelu sa SAD-om, ali u određenoj mjeri i samog Dodika, koji bi kao davljenik povukao i Schmidta sa sobom. Trojka se sigurno neće hvaliti time da je uklonila Schmidta, uz čiju pomoć je i došla na vlast.