Posebni odnos puca: Nakon Irana, Amerika bi se mogla okrenuti protiv Izraela

Američki predsjednik Donald Trump razgovara s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom

Američki predsjednik Donald Trump razgovara s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom u Ovalnom uredu nakon zajedničke konferencije za novinare. (Bijela kuća / Daniel Torok)

!Odgovor

10.04.2026. 14:00

Piše: Freddie Hayward (New Statesman)

Tog 11. februara Benjamin Netanjahu sišao je niz stepenice u Zapadnom krilu i - što nije uobičajeno za stranog državnika - ušao pravo u Situacijsku sobu.

Tamo je pokušao uvjeriti Donalda Trumpa da pokrene rat protiv Irana. Prema pisanju The New York Timesa, Netanjahu je predsjedniku obećao da mogu ubiti Vrhovnog vođu, da Mossad može potaknuti narodnu pobunu i da će režim biti preslab da zatvori Hormuški moreuz. Trump je pristao: operacija „Epski bijes” pokrenuta je ubrzo nakon toga. Ali rat nije završio onako kako je obećano. Četrdeset i jedan dan kasnije, mule su i dalje na vlasti, Iran naplaćuje prolaz brodovima kroz moreuz, a Izrael vodi sve brutalniji rat u Libanu. Drugim riječima, Trump je svjesno pristao na obmanu: ono što je trebalo izgledati kao još jedna Venecuela sada više liči na američki Suec.

Trump sada pokušava da se izvuče iz tog nereda. Njegovi mogući nasljednici, Marco Rubio i J. D. Vance, navodno od početka nisu bili naročito oduševljeni ratom i željet će se distancirati od njegovih posljedica. Vrijedi primijetiti da je Vance pokušao preuzeti vodeću ulogu u pregovorima o primirju. Potpredsjednik i državni sekretar - ili njihovi timovi - vjerovatno su upravo Timesu plasirali detalje o svom protivljenju operaciji „Epski bijes” kako bi bilo jasno da su od početka bili skeptični. Rubio je navodno izraelske obavještajne procjene o promjeni režima opisao kao „sranje”.

Prije ili kasnije, nekome će trebati pripisati krivicu za ovaj politički klizav rat, a Izrael sve više odgovara toj ulozi. Je li ovo početak kraja američko-izraelskog partnerstva kakvo poznajemo?

Pogoršanje odnosa traje već dugo. Jedan od razloga jeste to što je Izrael jednostavno nepopularan. Ankete pokazuju rašireno antiizraelsko raspoloženje na obje strane političkog spektra: 60 % Amerikanaca sada ima negativno mišljenje o Izraelu, u odnosu na 53 % prošle godine i 42 % 2022. U obje stranke većina onih mlađih od 50 godina gleda negativno na tu zemlju. Budućnost, dakle, nagovještava obračun s pretpostavkom da će Sjedinjene Države uvijek biti tu da štite i naoružavaju Izrael.

Unutar Demokratske stranke, Overtonov prozor [politološki koncept koji opisuje raspon ideja koje su u datom trenutku prihvatljive u javnoj raspravi, prim. prev.] pomjerio se nakon izraelskog bezobzirnog razaranja Gaze poslije 7. oktobra, što je zgrozilo mnoge figure establišmenta, a ne samo krajnju ljevicu. Protivljenje Izraelu postalo je test po kojem demokratski aktivisti mjere moralni integritet svojih lidera.

Senator Cory Booker nedavno je na popularnom centrističkom podcastu Pod Save America bio pritisnut pitanjem zašto Netanjahua ne želi nazvati „ratnim zločincem”. Dovoljno je pogledati i uspon antiizraelskih socijalističkih influensera poput Hasana Pikera, koji je nedavno vodio kampanju s Abdulom el-Sayedom, zvijezdom u usponu i kandidatom za Senat iz Michigana. Reagirajući na X-u na Timesovu bombastičnu reportažu o Trumpovom ratu, Bernie Sanders je poručio: „Ne možemo dozvoliti da Izrael i dalje oblikuje američku vojnu i vanjsku politiku.” Protivljenje Izraelu - a ne obnova transatlantskih odnosa, podrška Ukrajini ili suprotstavljanje usponu Kine - postalo je glavno vanjskopolitičko pitanje u Demokratskoj stranci uoči novembarskih izbora za Kongres.

Na MAGA-desnici sve je raširenija percepcija da Izrael manipuliše svojim izigranim američkim saveznikom radi vlastitih, gotovo đavolskih ciljeva. Prije 25 godina - pa čak i prije samo pet - podrška Izraelu bila je autentično republikansko pitanje, gotovo jednako organsko kao i zalaganje protiv abortusa. Sada je u toku zaokret podjednako važan kao i onaj unutar Demokratske stranke.

Surovi antisemitizam, slabljenje sjećanja na Holokaust - ili čak poricanje da se Holokaust dogodio onako kako historičari tvrde da jeste - te nihilistička mim-kultura samo su neki od razloga zbog kojih se mladi republikanci okreću protiv Izraela. Ali od presudne je važnosti uvjerenje da Izrael vrši stvaran i zlonamjeran utjecaj na američku vanjsku politiku, i to na način koji direktno podriva agendu „America First”.

Tucker Carlson, čija moguća kandidatura za Bijelu kuću djeluje sve vjerovatnije, svakodnevno izbacuje kritike Izraela koje odmah postaju viralne.

Za druge je šteta nanesena odnosu naprosto praktične prirode: Izrael ne može postići ono za šta tvrdi da može. Jedan zvaničnik administracije objasnio mi je da je politika koju Netanjahu zagovara već decenijama - promjena režima u Iranu - propala. Izrael je, stoga, izgubio kredibilitet u očima američkih kreatora vanjske politike.

Ali isti sugovornici upozoravaju i da je antiizraelsko raspoloženje unutar MAGA-pokreta „ograničeno na vrlo angažiranu, izrazito online publiku”. Problem s tim argumentom je u tome što se danas najveći dio politike odvija upravo na internetu; a protekla decenija pokazuje da se margina stalno preliva u mainstream, sve dok mainstream više ne postane prepoznatljiv. Svako ko je proteklih deset godina proučavao rubove političke rasprave na 4Chanu, Tumblru ili Twitteru bolje bi razumio šta dolazi nego neko ko je sve to vrijeme čitao etablirane medije. Čak i ako je najotrovniji antisemitizam i dalje ograničen na marginu, nova generacija s potpuno drukčijim pogledom na Izrael postajat će sve vidljivija u američkom javnom životu. Trump je američku vojnu saradnju s Izraelom podigao na nove visine. Testirao je tezu da je Izrael pouzdan saveznik. Rezultati su negativni.

Trumpovo primirje sada se raspada, uglavnom zato što je izraelska vlada nastavila bombardiranje Libana i Hezbollaha. Iranci tvrde da se primirje odnosi i na Liban; Amerikanci kažu da takvo obećanje nikada nije dato.

To će samo učvrstiti percepciju da Izrael djeluje protiv američkih nacionalnih interesa i da zemlju drži uvučenu u nepromišljene ratove u regiji kako bi slijedio vlastiti kurs. Dvije države su od samog početka imale različite ratne ciljeve. Moguće je da ćemo se jednog dana na operaciju „Epski bijes” osvrtati kao na najvišu tačku tog stvarnog specijalnog odnosa. Odavde bi sve moglo krenuti nizbrdo.

O autoru

Svjesni da je živi dijalog istinski ravnopravnih sagovornika temelj razumijevanja i postizanja općeg dobra, platformu nudimo svim zainteresiranim autorima, organizacijama i grupama koje dijele naše osnovne ciljeve.

Više od istog autora