Stewart Patrick: Šta se dogodilo sa “Zapadom”?

Piše: Stewart Patrick (Foreign Affairs)

Postalo je uobičajeno govoriti o životu u „postzapadnom svijetu“. Komentatori obično koriste ovu frazu kako bi označili uspon nezapadnih sila - prije svega Kine, ali i Brazila, Indije, Indonezije, Turske i zemalja Zaljeva, među ostalima. Ali, uporedo s „usponom ostalih“, događa se nešto jednako duboko: nestanak samog „Zapada“ kao koherentne i smislene geopolitičke cjeline. Zapad, shvaćen kao jedinstvena politička, ekonomska i sigurnosna zajednica, već dugo je na ivici kolapsa. Drugi mandat Donalda Trumpa kao predsjednika SAD-a mogao bi zadati presudan udarac.

Od kraja Drugog svjetskog rata, tijesno povezan klub ekonomski naprednih demokratija bio je oslonac liberalnog, na pravilima zasnovanog međunarodnog sistema. Solidarnost ove grupe nije počivala samo na zajedničkoj percepciji prijetnji, već i na zajedničkoj posvećenosti otvorenom svijetu zasnovanom na slobodnim društvima i liberalnoj trgovini - i kolektivnoj spremnosti da se taj poredak brani. Osnovne članice bile su SAD i Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo, članice Evropske unije, te nekoliko saveznika u azijsko-pacifičkom regionu, poput bivših britanskih dominiona Australije i Novog Zelanda, kao i Japana i Južne Koreje, koji su integrirani u poslijeratni saveznički sistem SAD-a i usvojili liberalne principe demokratskog upravljanja i tržišne ekonomije. Zapad je činio jezgro tzv. slobodnog svijeta tokom Hladnog rata. Ali Zapad je nadživio taj bipolarni sukob i čak proširio svoje granice uključivanjem brojnih bivših zemalja sovjetskog bloka i nekih bivših sovjetskih republika kroz širenje NATO-a i EU.

Tokom posljednjih 80 godina, zapadne zemlje su stvorile brojne institucije radi ostvarivanja zajedničkih ciljeva; najistaknutije su NATO, G-7, EU i Organizaciju za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD). Podjednako važno, koordinirale su politike unutar šireg multilateralnog okvira, poput Ujedinjenih nacija i njenih agencija, Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), Svjetske trgovinske organizacije i G-20.

Naravno, povremene podjele i tenzije stavljale su na iskušenje zapadnu solidarnost. Među istaknutim primjerima su Suecka kriza 1956, izazov francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea integrisanom komandnom sistemu NATO-a 1960-ih, iznenadna obustava konvertibilnosti dolara u zlato od strane predsjednika SAD-a Richarda Nixona 1971, kriza oko europrojektila 1980-ih i transatlantske napetosti oko američke invazije na Irak 2003. godine.

Ali nijedan od tih događaja nije stavio na kušnju koheziju Zapada toliko koliko Trumpov povratak u Bijelu kuću. Od januara, predsjednik je prigrlio punokrvnu politiku „Amerika na prvom mjestu“ u vanjskoj, ekonomskoj i sigurnosnoj politici. Njegova vizija uloge SAD-a u svijetu je hipernacionalistička, suverenistička, unilateralistička, protekcionistička i transakcijska. Za razliku od svojih prethodnika, rijetko govori o američkom globalnom liderstvu, a još manje o odgovornosti. Prezire saveze, multilateralizam i međunarodno pravo. Malo ga zanimaju demokratija, ljudska prava i razvoj - a demontirao je američke kapacitete da ih promoviše u inostranstvu. Odbacuje ulogu svoje zemlje u doprinošenju globalnim javnim dobrima, uključujući otvorenu trgovinu, finansijsku stabilnost, borbu protiv klimatskih promjena, globalnu zdravstvenu sigurnost i neširenje nuklearnog oružja. On je najistaknutiji zagovornik rastućih desničarskih, nacionalističkih političkih snaga u Evropi i Sjevernoj Americi, prizivajući nejasniji, civilizacijski pojam Zapada i dovodeći u pitanje trajni značaj geopolitičkog Zapada.

Trumpove promjene šokirale su najbliže američke partnere. „Zapad kakav smo poznavali više ne postoji“, tužno je izjavila predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen u aprilu. Zapadni lideri pokušali su prikriti ove neugodne istine, uključujući i na samitima G-7 i NATO-a u junu, udvarajući se Trumpu laskavim naporima da ga umire i pridobiju.

Ali von der Leyenina primjedba i dalje odjekuje jer se podudara s onim što i drugi lideri vjeruju i govore, premda često tiho: ovaj put stvarno jeste drugačije. Nestanak Zapada kao smislene cjeline donijet će veliku štetu. Ostavit će otvoreni, na pravilima zasnovani međunarodni poredak bez njegovog istorijskog sidra i glavnog motora napretka. Liberalne ideje koje su podupirale geopolitički Zapad bile su u osnovi univerzalne; nacionalističke, koje sada uzdižu civilizacijski Zapad, fokusirane su na odbranu granica i strah od drugih. Osim što ugrožavaju liberalne principe unutar samih društava, ovi trendovi vjerovatno će ubrzati uspon neliberalnog multilateralizma—oskudnog međunarodnog poretka oblikovanog, pa čak i dominiranog autoritarnim silama. Istina, nestanak Zapada otvara prostor za konstruktivne srednje sile da grade nove mreže međunarodne saradnje prilagođene 21. stoljeću. Ali on u isto vrijeme nagovještava manje miran, manje kooperativan svijet od onog koji je Zapad pomagao stvarati.

Tokom Hladnog rata, Zapad se pojavio kao koherentan i jedinstven geopolitički akter, sastavljen od bloka (uglavnom) demokratskih zemalja koje su se protivile Sovjetskom Savezu i njegovim satelitima—„Istoku“, u uobičajenom govoru—i različit od zemalja „globalnog juga“, postkolonijalnog prostora gdje se mnogo globalnog Istočno-Zapadnog nadmetanja odvijalo u krvavom obliku.

Ovaj bipolarni aranžman nije bio međunarodni sistem kakav su SAD zamišljale tokom Drugog svjetskog rata, kada su američki planeri crtali nacrte za otvoreni međunarodni poredak zasnovan na univerzalnom članstvu, multilateralnim principima i saradnji velikih sila, posebno kroz novoformirane Ujedinjene nacije. Suočavanje sa Sovjetskim Savezom osujetilo je te planove i navelo SAD da prihvate politiku obuzdavanja. Ako zaista postoje „dva svijeta umjesto jednog“, kako je zaključio američki diplomata Charles Bohlen 1947. godine, kada je Moskva uspostavila potpunu kontrolu u istočnoj Evropi, SAD nije imala drugog izbora osim da ujedini „nesovjetski svijet… politički, ekonomski, a u konačnici i vojno“.

Doktrina obuzdavanja (containment) komunizma tako je rodila konkretniji geopolitički—za razliku od maglovito civilizacijskog—Zapad, ubrzo utjelovljen u novim institucijama poput NATO-a, integrisane Evrope i OECD-a. Zapad je postao poredak unutar poretka, klub tržišnih demokratija unutar šireg globalnog sistema koji su činile organizacije s velikim članstvom poput UN-a, Svjetske banke i MMF-a te Opšteg sporazuma o carinama i trgovini. Vremenom je ovaj unutarnji poredak uključio raznovrsniji spektar tržišnih demokratija, najistaknutije Japan, koje nisu bile „zapadne“ u tradicionalnom kulturnom smislu, ali su prihvatile liberalne političke i ekonomske principe. Kada danas neki analitičari govore o „globalnom sjeveru“, misle upravo na taj unutarnji poredak.

Zajednička privrženost demokratiji, kao i kapitalizmu, podupirala je zapadnu solidarnost. Preambula Vašingtonskog ugovora (1949), kojim je osnovan NATO, obavezuje članice da „štite slobodu, zajedničko nasljeđe i civilizaciju svojih naroda, utemeljene na principima demokratije, individualne slobode i vladavine prava“. Cinizam može ovo odbaciti kao sentimentalnu retoriku, ali to bi bila pogreška. Ove obaveze stvarno su uticale na ponašanje saveznika, oblikujući način na koji su zapadne zemlje shvatale svoje interese, komunicirale međusobno i rješavale povremene sporove, do te mjere da je ideja rata među članicama unutrašnjeg poretka postala nezamisliva.

Osim zajedničkih ideala, zapadni saveznici mogli su računati na konsenzualni američki stil vođstva, koji je ublažavao stvarnost američke dominacije. Predsjednik Dwight Eisenhower potvrdio je ovaj pristup u svom prvom inauguracionom govoru u januaru 1953, riječima koje danas zvuče kao iz nekog davnog vremena: „Da bismo odgovorili na izazov našeg doba, sudbina je našoj zemlji nametnula odgovornost za predvođenje slobodnog svijeta. Zato je ispravno da svojim prijateljima još jednom osiguramo da mi Amerikanci, izvršavajući ovu odgovornost, znamo i pravimo razliku između svjetskog vođstva i imperijalizma; između odlučnosti i arogancije; između promišljeno izračunatog cilja i ishitrenog reagovanja na vanredne okolnosti.“ U mjeri u kojoj su SAD uživale imperium unutar Zapada, to je, riječima historičara Geira Lundestada, bilo „carstvo na poziv“ (empire by invitation).

Zapad je opstao kao smislena geopolitička kategorija i entitet čak i nakon raspada Sovjetskog Saveza i pripadajućeg Istoka. Prirodno bi bilo da klub koji se formirao u opoziciji Sovjetskom Savezu izgubi definiciju kada je taj rival nestao. Ali barem tokom 1990-ih, ova grupa se nije raspala u konkurentske blokove niti pokušala da podriva američku unipolarnost. Naprotiv, postojalo je široko, iako naivno, očekivanje da će se zajednica tržišnih demokratija—odnosno Zapad—neumoljivo širiti i obuhvatiti sve više svijeta, kako bi druge zemlje prihvatile liberalne, univerzalne vrijednosti i normativnu arhitekturu otvorenog, na pravilima zasnovanog međunarodnog poretka.

Ta očekivanja se nisu ispunila. Umjesto univerzalizacije Zapada, svijet je svjedočio usponu „ostalih“, raznovrsnog niza velikih i regionalnih sila koje nisu bile samo spremne da se jače čuju u međunarodnim institucijama već su, u nekim slučajevima, nastojale i da ospore principe na kojima su te institucije počivale. Postepeno i suptilno, Zapad je počeo poprimati više civilizacijski karakter, proces koji su ubrzali napadi 11. septembra i kasniji „rat protiv terora“, te krize masovnih migracija i nacionalistički bijes u 2010-im.

Uprkos ovim izazovima, sama zapadna solidarnost ostala je čvrsta, čak i nakon Trumpovog burnog prvog mandata. Zajednica naprednih tržišnih demokratija ponovo je oživjela za vrijeme administracije predsjednika Joea Bidena, samouvjerena ne samo u američke sigurnosne garancije, već i u širu posvećenost Washingtona liberalnim principima i viziji otvorenog, na pravilima zasnovanog međunarodnog poretka. Uglavnom, zapadne vlade nastavile su da slijede američko vođstvo jer su SAD smatrale stabilnom investicijom i bile sigurne da će, ako stvari krenu loše, SAD stati iza njih i pomoći. Bio je to aranžman zasnovan na povjerenju, potkrijepljen obavezom zajedničkih vrijednosti, pravila i međusobnih obaveza.

Osam mjeseci u Trumpovom drugom mandatu, to povjerenje je sada uništeno. Na samitima G-7 i NATO-a u junu, američki partneri su se trudili da prikriju rastuće trzavice, uključujući Trumpovo uvođenje visokih tarifa, pritisak na saveznike da povećaju izdvajanja za odbranu i jednostrani napad na iranska nuklearna postrojenja. Uvijajući se i laskajući, okupljeni lideri hvalili su predsjednika zbog njegove „odvažnosti“, previđajući stvarnost da njegovo nemilosrdno nasilničko ponašanje predstavlja duboki odmak od konsultativnog stila koji je decenijama razlikovao odnose među zapadnim zemljama od obične diplomatije.

Najbliži američki saveznici više ne mogu uzimati zdravo za gotovo sigurnosne garancije Washingtona. Predsjednikova galama i hirovitost naveli su mnoge evropske zemlje da povećaju odbrambena izdvajanja—što je pozitivan ishod, ali ne nužno u suprotnosti s idejom jedinstvenog, geopolitičkog Zapada. Ali Trump je u isto vrijeme otuđio saveznike i oživio dugo posustale napore EU da postigne stratešku autonomiju, što bi bloku omogućilo ne samo vojnu samostalnost, već i nezavisan geopolitički put. I u Azijsko-pacifičkom regionu, saveznici brinu da bi SAD mogle preko noći „otkazati njihovu polisu osiguranja“. Dok Trump napada multilateralni trgovinski sistem zasnovan na pravilima sveobuhvatnim tarifama, američki saveznici istovremeno rade na diverzifikaciji svojih trgovinskih opcija i uspostavljanju odnosa s pouzdanijim partnerima, preuređujući globalni trgovinski sistem.

Takvo ponašanje ide ruku pod ruku s javnim raspoloženjem. Istraživanja javnog mnijenja u Evropi pokazuju nagli pad odobravanja SAD-a i sve manju vjeru u transatlantski savez. U proljeće 2025. samo 28 posto ispitanika smatralo je da su SAD „donekle pouzdan saveznik“—u odnosu na više od 75 posto godinu ranije.

Jedna institucionalna žrtva Trumpovog udaljavanja od Zapada je G-7. Od svog osnivanja 1970-ih, G-7 je bio simbol zapadne solidarnosti i stub globalnog ekonomskog upravljanja, okupljajući najvažnije napredne tržišne demokratije: Kanadu, Francusku, Njemačku, Italiju, Japan, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD, kao i EU. Iako su mnogi tokom globalne finansijske krize proglašavali njegovo gašenje, kada je prijetio da ga zasjeni G-20, G-7 se vratio u život 2014, kada su zapadne članice tadašnjeg G-8 izbacile Rusiju zbog podrške secesiji u istočnoj Ukrajini i aneksije Krima. Trump je, međutim, više puta kritikovao izbacivanje Rusije i jasno pokazao prezir prema G-7—čak je 2018. napustio njegov samit uvrijeđen. Mnogi ga sada nazivaju „G-6 plus jedan“. Ovo američko otuđenje od G-7 prijeti da članice liši onoga što šarolikiji G-20 nikada ne može pružiti: klub istomišljenika u kojem vodeće svjetske tržišne demokratije mogu usklađivati politike u skladu s posvećenošću otvorenom, na pravilima zasnovanom svijetu zasnovanom na liberalnim principima.

Uhvaćene između Trumpovog unilateralizma i sumnji prema Kini, zapadne sile srednjeg ranga počinju istraživati nova, fleksibilna partnerstva s rastućim srednjim silama u zemljama u razvoju, što je dio šireg trenda prema međunarodnom sistemu definisanom „multi-poravnanjem“ (multi-alignment). U takvom poretku države teže maksimalnoj fleksibilnosti u svojim diplomatskim, ekonomskim i sigurnosnim odnosima umjesto dosljednog svrstavanja uz određene sile ili blokove. Upravo to se sada i dešava: EU i njene pojedinačne članice pokušavaju izgraditi čvršće trgovinske i diplomatske veze sa zemljama poput Brazila, Indije, Indonezije i Južnoafričke Republike.

Tokom svog prvog mandata, kada su ga donekle sputavali institucionalisti, Trump je povremeno prizivao pojam Zapada. Govoreći u Varšavi u julu 2017, predsjednik je izjavio da je „fundamentalno pitanje našeg vremena hoće li Zapad imati volju da preživi“. S obzirom na njegovo stvarno ponašanje na funkciji, koje je uključivalo zbližavanje s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i drugim autokratama, jasno je da Trump Zapad ne razumije kao hladnoratovski geopolitički entitet zasnovan na zajedničkim percepcijama prijetnji i posvećenosti liberalnim vrijednostima, već u njegovom starijem, etnonacionalističkom i neodređenijem značenju: kao zajedničku civilizaciju, ne temeljenu na liberalnim političkim principima, već na zajedničkim geografskim i historijskim korijenima.

Danas se Zapad raspada, jer njegovo značenje klizi od geopolitičke i ideološke solidarnosti prema civilizacijskom konceptu, naročito u Sjedinjenim Državama, dok povjerenje u transatlantske i druge saveze erodira. Kako unutrašnje podjele postaju sve očiglednije, legitimno je postaviti pitanje o koherentnosti i korisnosti same kategorije. U ovoj situaciji ima ironije. Godinama su kritičari u SAD-u i Evropi bili skeptični prema sveobuhvatnom pojmu „globalni Jug“, odbacujući ga kao preširoku etiketu za raznoliku grupu od preko 100 postkolonijalnih i zemalja u razvoju. Šta bi taj pojam uopće mogao objasniti, s obzirom na različite historije, kulturna nasljeđa, političke institucije, ekonomske okolnosti, strateške orijentacije i regionalne ambicije država koje navodno obuhvata?

Danas je pitanje da li geopolitički Zapad kao kategorija zaslužuje sličan skepticizam. Nekada podrazumijevana strateška i ideološka solidarnost između SAD-a i drugih velikih tržišnih demokratija se raspala. Raspad Zapada nije samo Trumpovo djelo. Niti se radi o prostoj bifurkaciji, pri kojoj SAD ide jednim putem, a njeni dotadašnji partneri drugim. U većini razvijenih demokratija biračka tijela su sve više polarizirana, što dovodi do slabljenja političkog centra i delegitimizacije umjerenih stranaka i vlada. Kozmopolitski progresisti i konzervativni nacionalisti su u međusobnom sukobu—uključujući i oko samog značenja Zapada.

Te napetosti su kulminirale javno i istaknuto na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji u februaru. Tamo je potpredsjednik SAD-a JD Vance izazvao bijes pretežno evropske publike prikazujući „woke“ ograničenja slobode govora krajnje desničarskih stranaka na kontinentu kao veću prijetnju zapadnoj slobodi i sigurnosti od ruske invazije na Ukrajinu. U središtu njegove kritike bila je krv-i-tlo (blood-and-soil) koncepcija Zapada, ukorijenjena—poput Vanceove ideje same američke nacije—ne u predanosti zajedničkim političkim principima prosvjetiteljstva, već u civilizacijskoj identitetu i organskom osjećaju pripadnosti prostoru.

Decenijama su napredne tržišne demokratije svijeta stajale zajedno u krizama, branile ljudska prava i druge liberalne vrijednosti, te uopće nastojale usklađivati i koordinirati svoje politike unutar manjih klupskih i šireg međunarodnog okvira, uključujući UN i Bretton Woods institucije. Nestanak Zapada kao pouzdane geopolitičke jedinice sve će više dovoditi SAD i njene bivše partnere u situacije međusobno suprotstavljenih interesa i na suprotnim stranama debata. To nije puka posljedica opadanja američke hegemonije u međunarodnom sistemu. Moglo bi se zamisliti postepeno pregovaranje o liderstvu i podjeli tereta unutar Zapada, s, recimo, većom odgovornošću saveznika za kolektivnu odbranu. Ali odustajanje Washingtona od internacionalizma i bilo kakve brige za liberalne norme i postavljanje agende vodi divergenciji vrijednosti i percepcija prijetnji među zapadnim državama, što će fundamentalno razbiti solidarnost geopolitičkog Zapada.

Ovaj raskol je dubok jer se odvija u unutrašnjem jezgru svjetskog poretka koji postoji od 1940-ih. Također stvara izbor za svjetske srednje sile, ne samo na Zapadu nego i među rastućim ekonomijama koje nemaju želju da američku hegemoniju zamijene kineskom. Rastuće sile već dugo se žale da su isključene iz globalnog „glavnog stola“. Trenutna fluidna situacija pruža priliku državama poput Brazila, Indije, Indonezije i Južnoafričke Republike da sarađuju s razvijenim tržišnim demokratijama poput Australije, Kanade, Francuske, Njemačke, Japana i Ujedinjenog Kraljevstva, koje možda traže nove partnere u postzapadnom svijetu.

Ali splet novih aranžmana koji mogu nastati kako bi zamijenili nestale izvjesnosti starog poretka neće moći replicirati njegov najveći rezultat. Zapad, unutrašnji poredak koji je nastao tokom Hladnog rata, bio je zona mira. Njegove članice nikada nisu ratovale međusobno. U njegovom odsustvu, Zapad ostavlja za sobom svijet koji će biti skloniji sumnji, neprijateljstvu i sukobu.

Stewart Patrick je viši suradnik i direktor Programa za globalni poredak i Carnegie zadužbine za međunarodni mir. Autor je knjige “Ratovi za suverenitet”.

Prevod: Haris Imamović