Pedro Sánchez: U odbranu poretka zasnovanog na pravilima

Piše: Pedro Sánchez, za aprilsko izdanje Le Monde Diplomatique

Ljudi neće promijeniti svoje ponašanje zbog običnog papira, osim ako im neko ne kaže da je to novac. Filozof John Searle, poznat po razmišljanjima o radu institucija, koristio je ovaj primjer da pokaže dublju istinu: veliki dio društva postoji samo zato što smo se dogovorili da tako bude. Linija na mapi postaje granica. Riječi u ugovoru postaju obaveze. I običan papir postaje bogatstvo.

Cijeli društveni poredak počiva na tim zajedničkim fikcijama. Novac je najjasniji primjer, ali isti princip vrijedi i za multilateralni sistem i pravila međunarodnog prava koja uređuju odnose među državama. Ipak, dok gotovo niko ne dovodi u pitanje postojanje novca, međunarodna pravila se često lahko odbacuju. Razlog je jednostavan: neka pravila ograničavaju moć. Rušenje poretka zasnovanog na pravilima može kratkoročno koristiti nekolicini. Dugooročno, cijenu plaćaju svi ostali.

Posljednjih godina pritisak na međunarodni poredak raste iz dva pravca. S jedne strane, velike sile i sile u usponu pokušavaju oslabiti postojeća pravila i prilagoditi ih vlastitim interesima. Najgrublji izaraz te logike je rat. Ruska invazija na Ukrajinu, razorni genocid u Gazi i jednostrani pokušaji Sjedinjenih Država da promijene režim u Venecueli, a sada i u Iranu, bez međunarodnog legitimiteta, pokazuju da neke vlade otvoreno dovode u pitanje temelje međunarodnog sistema. Ista logika djeluje i izvan ratišta, kroz korištenje trgovine, tehnologije i migrantskih tokova kao sredstava pritiska i ostvarivanja geopolitičkih ciljeva.

S druge strane, poredak zasnovan na pravilima je pod pritiskom i kada politički lideri, suočeni s ovim agresijama, biraju šutnju ili nejasne stavove umjesto da brane međunarodno pravo. U želji da izbjegnu sukob, prelaze na politiku popuštanja, vjerujući pogrešno da će suzdržanost smiriti one koji krše pravila. Misle da riječi ne mogu naštetiti međunarodnom poretku kao što to mogu bombe. Griješe. Kada su norme u pitanju, riječima se grade čitavi svjetovi. Kada srednje sile ne uspiju da odbrane globalna pravila ili ih čak napuste, ubrzavaju njihovu eroziju. Takvo odustajanje ne prolazi nezapaženo. Saveznici to vide. Rivali to vide. I velike i male države podjednako. Kada dovoljno aktera zaključi da pravila više nisu važna, sistem počinje da se raspada. Pokušavajući da se zaštite, na kraju stvaraju upravo onaj nered kojeg se plaše.

Iza ovih dinamika stoji jednostavna, ali pogrešna ideja: da bi u multipolarnom svijetu povratak sferama utjecaja koristio velikim silama i stvorio stabilnu ravnotežu među njima i njihovim građanima. Međutim, historija pokazuje suprotno. Kada zajednička pravila nestanu, ne dolazi do stabilnosti, već do rivalstva. To vodi sukobima i siromaštvu za sve, ili barem za većinu. Ljudi treba da shvate da mnogo toga što uzimamo zdravo za gotovo i što naše živote čini dostojanstvenim, poput ekonomskog rasta, funkcionisanja tržišta i socijalne dobrobiti, zavisi od međunarodne stabilnosti i mira.

Multilateralizam nije apstraktni ideal, već svakodnevna stvarnost. To je posao u fabrici u Detroitu, dobro opskrbljen supermarket u Parizu, studiranje u Londonu ili odmor u Japanu. Naš prosperitet zavisi, prije svega, od nečega što je i krhko i ključno: očuvanja poretka zasnovanog na pravilima. Ako neko još sumnja, neka zamisli kako bismo održavali naše socijalne države u svijetu gdje dugotrajan rat na Bliskom istoku podiže cijenu nafte na 150 dolara po barelu, trećina globalnih zaliha đubriva je prekinuta sukobom, glavni trgovinski putevi su poremećeni, a energetska tržišta stalno nestabilna. To nije daleka mogućnost, već stvarnost s kojom se suočavamo kada zavlada pravilo sile. To pokazuje da jedina prava alternativa multilateralnom poretku nije nova ravnoteža, već nered i haos.

Uprkos onome što neki tvrde, sistem nije iznevjerio ljude. Naprotiv, u posljednjih 75 godina pomogao je da nastane najprosperitetniji i najstabilniji period u ljudskoj historiji. Smrtnost od oružanih sukoba prepolovila se u posljednjim decenijama, iako je u posljednje vrijeme ponovo porasla. Globalni dohodak po glavi stanovnika povećao se pet puta. Međunarodna trgovina proširila se u nezapamćenim razmjerama, a njen globalni obim porastao je oko 40 puta od 1950. godine, podižući životni standard na svim kontinentima. Ekstremno siromaštvo smanjilo se sa oko 60 posto svjetske populacije na manje od jedne desetine. Ovi rezultati nisu savršeni, ali su mnogo bolji od bilo koje alternative koju je čovječanstvo do sada imalo.

Nijedno od ovih dostignuća ne bi nas trebalo spriječiti da prepoznamo njegove nedostatke. Multilateralni sistem nije dovoljno reprezentativan. Jedan od primjera je Vijeće sigurnosti UN-a, koje još uvijek odražava odnos snaga iz 1945. godine, a ne onaj iz 21. stoljeća. Naravno, međunarodne norme se ponekad primjenjuju selektivno. A kada se krše, institucijama često nedostaje autoritet ili kapacitet da osiguraju njihovo poštivanje.

Ali to što prepoznajemo nedostatke sistema ne znači da ga trebamo srušiti i ostati bez zaštite. Svijet bez poretka zasnovanog na pravilima je svijet u kojem gruba sila vrijedi više, prisila je jeftinija, a zajedničko rješavanje problema postaje mnogo teže. To si ne možemo priuštiti, posebno ne sada.

Danas su nam mehanizmi globalnog upravljanja potrebniji nego ikada. Nacionalne države su i dalje glavni akteri međunarodne politike, ali mnogi današnji izazovi prelaze granice i nijedna zemlja ih ne može riješiti sama. Osim toga, ti izazovi su mnogo složeniji i hitniji nego oni s kojima su se društva suočavala kada je nastajala multilateralna arhitektura. Klimatske promjene prijete da promijene život na velikim dijelovima planete. Migracije pokazuju duboke globalne neravnoteže i postale su veliki politički izazov u mnogim društvima. Upravljanje vještačkom inteligencijom i brze tehnološke promjene donose nove rizike koji potpuno zanemaruju granice.

Ovi izazovi zahtijevaju globalnu saradnju, a samo multilateralni sistem to može omogućiti. Međutim, da bi se postigli željeni rezultati, potrebne su hitne i temeljite reforme.

Prvo, moramo prestati vjerovati da multilateralni sistem može ograničiti stvarnu raspodjelu moći u svijetu. Ako želi opstati, mora odražavati odnose snaga 21. stoljeća. Vijeće sigurnosti UN-a je najbolji primjer tog zastarjelog pristupa: njegov sastav, struktura i pravo veta suprotni su principima na kojima je multilateralni poredak izgrađen. Veliki dio dojma da sistem ne može odgovoriti na današnje sigurnosne krize dolazi upravo iz tog neuspjeha da se prilagodi.

Drugo, sistem mora postati demokratskiji, raznolikiji i inkluzivniji. Zemlje globalnog juga ne mogu ostati samo pasivni primatelji resursa. Moraju postati aktivni učesnici u oblikovanju svoje budućnosti, sa glasom, pravom glasa i stvarnim utjecajem u multilateralnim institucijama. Velike demokratije globalnog juga trebaju imati mjesto za stolom gdje se donose najvažnije odluke o međunarodnom upravljanju.

Treće, moramo ojačati nadzorne i sprovedbene kapacitete institucija koje su odgovorne za globalnu sigurnost. Pravila su važna samo ako se mogu pratiti, braniti i primjenjivati. Predugo su oni koji ih krše mirno spavali, dok su oni koji ih poštuju ostajali na saopćenjima o „dubokoj zabrinutosti“. To se mora promijeniti: zabrinutost treba preći na drugu stranu. Vrijeme je da oni koji krše pravila osjete pritisak, a oni koji ih brane djeluju s odlučnošću koju trenutak zahtijeva.

Zato se reforma mora usmjeriti i na efikasnost i na reprezentativnost: brže donošenje odluka, jasnije mandate i jače mehanizme za provođenje zajedničkih odluka. Istovremeno, međunarodne institucije treba učiniti efikasnijim i manje birokratskim, te ojačati njihovu sposobnost da odgovore na hitne krize. Bez toga će vjerodostojnost multilateralnog sistema nastaviti da opada.

Nigdje logika multilateralizma nije jasnija nego u Evropi. Evropska unija nastala je iz teške lekcije: nesputano rivalstvo dvaput je dovelo do katastrofe i iznevjerilo narode, ekonomije i države kontinenta. Međunarodno pravo, zajedničke institucije i podijeljeni suverenitet nisu bili samo idealističke težnje. Prije svega, bili su instrumenti opstanka, a kasnije i prosperiteta.

Evropski projekat pokazuje šta se događa kada se međuzavisnošću upravlja umjesto da je se bojimo. Zajedničkim pravilima i institucijama, evropske države su pretvorile kontinent koji je nekada bio obilježen ratom u kontinent saradnje, integracije i razvoja. Danas su evropske zemlje među najvišima u svijetu po blagostanju, životnom vijeku, društvenom razvoju i demokratiji. Iznad svega, uspjele su sačuvati mir na kontinentu koji je vjekovima bio središte globalnih sukoba.

Za Evropu multilateralizam nije samo normativna obaveza, već i strukturna nužnost. U svijetu kojim upravljaju pravila i institucije, Evropa ima mnogo veći utjecaj nego što bi to sugerisali njena populacija ili BDP. EU jača moć svojih članica tako što ih uključuje u sistem prava, pravila i saradnje.

I suprotno je tačno. U svijetu gdje dominiraju sfere utjecaja i sirova moć, evropski položaj se pogoršava. Bilateralna politika moći pogoduje većim i snažnijim akterima. Ekonomska međuzavisnost postaje sredstvo pritiska umjesto izvor prosperiteta. Sigurnosni savezi postaju krhki, a evropska otvorenost, jedna od njenih najvećih snaga, postaje slabost.

Posljedice ove erozije već su vidljive. Kako poredak zasnovan na pravilima slabi, geopolitičko nadmetanje, ekonomska prisila i vanjski pritisci sve više testiraju koheziju evropskog projekta. U sve fragmentiranijem svijetu, iskušenje da se povučemo unutar uskih nacionalnih interesa postaje sve jače.

Ipak, taj put nudi samo privid sigurnosti. Za Evropu, napuštanje multilateralizma ne bi vratilo suverenitet, već bi smanjilo utjecaj. Sam evropski projekat pokazuje da saradnja može smanjiti rivalstvo i da pravila mogu pretvoriti međuzavisnost iz izvora slabosti u izvor stabilnosti i prosperiteta.

Međunarodni poredak počiva na zajedničkom uvjerenju da se moć može ograničiti zakonom, da obaveze mogu biti važnije od trenutnih interesa i da saradnja može smanjiti rivalstvo. Neki bi ta uvjerenja nazvali fikcijom. Ipak, upravo ta fikcija omogućila je milijardama ljudi da sarađuju, trguju, napreduju i žive u većem miru nego u bilo kojoj ranijoj eri historije.

Zato današnju krizu ne treba gledati kao neizbježno propadanje multilateralizma, već kao test naše spremnosti da ga obnovimo. Imamo priliku kakva se ne pruža svakoj generaciji da reformišemo, a ne napustimo zajednička globalna pravila, norme i institucije koje omogućavaju saradnju. Bez njih, ono što se naziva realizmom brzo se pretvara u nešto mnogo brutalnije: zakon najjačeg.

(Pedro Sánchez je premijer Kraljevine Španije.)