Kako je Trump odlučio napasti Iran: Na direktnoj vezi s Netanjuhom

Rekonstrukcija New York Timesa otkriva kako je predsjednik Trump odlučio pokrenuti vojnu akciju protiv Irana nakon što ga je na to podstakao izraelski lider odlučan da okonča diplomatske pregovore. Većina njegovih savjetnika nije se protivila toj odluci.

Autori: Mark Mazzetti, Julian E. Barnes, Tyler Pager, Edward Wong, Eric Schmitt i Ronen Bergman.

Kada je izraelski premijer Benjamin Netanjahu tog jutra, 11. februara, ušao u Ovalni ured, bio je odlučan zadržati američkog predsjednika na ratnoj stazi.

Sjedinjene Države i Izrael sedmicama su tajno razgovarali o vojnoj ofanzivi protiv Irana. Ali zvaničnici Trumpove administracije nedavno su započeli pregovore s Irancima o budućnosti njihovog nuklearnog programa, pa je izraelski lider želio osigurati da novi diplomatski napor ne ugrozi te planove.

Na gotovo trosatnom sastanku, dvojica lidera razmatrala su šanse za rat, uključujući moguće datume napada, i razgovarala o maloj, ali ipak mogućoj šansi da Trump postigne dogovor s Iranom.

Nekoliko dana kasnije, američki predsjednik je javno izrazio sumnju u diplomatski put, nazivajući historiju pregovora s Iranom samo nizom "pričanja, pričanja i pričanja."

Na pitanje novinara želi li promjenu režima u Iranu, Trump je odgovorio da mu se "čini da bi to bila najbolja stvar koja bi se mogla dogoditi."

Dvije sedmice kasnije, predsjednik je poveo Sjedinjene Države u rat. Odobrio je veliku ofanzivnu kampanju bombardovanja u saradnji s Izraelom, u kojoj je ubzo ubijen vrhovni vođa te zemlje, razoreni iranski civilni objekte i vojna nuklearna postrojenja, zemlja gurnuta u haos i pokrenuto nasilje širom regije, što je do sada dovelo do smrti četiri američka vojnika i na desetke iranskih civila. Trump je upozorio da su izgledne nove američke žrtve dok se SAD ukopavaju za napad koji bi mogao trajati sedmicama.

U javnosti se stekao dojam da Trump ide zaobilaznim putem prema vojnoj akciji, naizmjenično dajući izjave o tome kako želi sklopiti dogovor s iranskom vladom, ili da je želi srušiti. On nije ulagao nikakav napor da američku javnost uvjeri da je rat neophodan, a ograničeni argumenti koje su on i njegovi pomoćnici iznosili uključivali su i netačne tvrdnje o neizbježnoj iranskoj prijetnji po Sjedinjene Države.

Iza zatvorenih vrata, njegovo kretanje prema ratu postojano je raslo, poticano od saveznika poput Netanjahua, koji je pritiskao predsjednika da izvede odlučujući udar na iransku teokratsku vladu, te Trumpovu samouvjerenost nakon uspješno izvedene američke operacije rušenja venecuelanskog lidera Nicolása Madura u januaru.

Ova rekonstrukcija njegove odluke da pokrene dugotrajan napad na Iran temelji se na izjavama osoba koje imaju nepoosredna saznanja o namjeri, kao i na izvorima s raznih strana, uključujući diplomate iz regije, izraelske i američke službenike, predsjednikove savjetnike, članove Kongresa te odbrambene i obavještajne dužnosnike. Gotovo sve te osobe govorile su pod uvjetom da ostanu anonimne zbog osjetljivosti razgovora i operativnih detalja.

Američka odluka da napadne Iran predstavlja pobjedu za Netanjahua, koji je mjesecima nagovarao Trumpa da je potrebno udariti na ono što je smatrao oslabljenim režimom. Tokom sastanka na imanju Mar-a-Lago u decembru, Netanjahu je tražio predsjednikovo odobrenje da Izrael u narednim mjesecima gađa iranska raketna postrojenja.

Dva mjeseca kasnije, dobio je nešto još bolje: punopravnog partnera u ratu za svrgavanje iranskog rukovodstva.

U ponedjeljak, glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt rekla je da je Trump donio "hrabru odluku" da se suoči s prijetnjom na koju nijedan prethodni predsjednik nije bio spreman.

Nijedan od članova predsjednikovog najbližeg okruženja nije se protivio vojnoj akciji. Čak je i potpredsjednik JD Vance, koji je dugo sumnjičav prema američkim intervencijama na Bliskom Istoku, na sastanku u Komandnoj sobi izjavio da, ako SAD već planiraju napad na Iran, trebaju „biti odlučni i djelovati brzo“, prema izvorima upoznatim s njegovim riječima.

Na sastanku, Trumpov najviši vojni savjetnik, načelnik Glavnog štaba general Dan Caine, upozorio je predsjednika na moguće teške američke gubitke u ratu. Nekoliko dana poslije, Trump je javno izjavio da je njegov vojni savjetnik djelovao umirujuće. Na mreži Truth Social napisao je da je general Caine rekao kako bi svaka vojna akcija protiv Irana bila "nešto u čemu možemo lahko pobijediti".

Drugi zvaničnici administracije bili su slično obmanjujući u privatnim razgovorima sa zastupnicima. Tokom sastanka 24. februara s takozvanom "Osmoricom" (Gang of Eight) – čelnicima Predstavničkog doma, Senata i šefovima obavještajnih odbora – prema osobama upoznatim s njegovim izlaganjem, državni sekretar Marco Rubio propustio je spomenuti da Trumpova administracija razmatra promjenu režima.

Tri dana kasnije, tokom leta predsjedničkim avionom na događaj u Corpus Christi u Teksasu, Trump je naredio dugotrajan napad koji je uključivao eliminaciju vrhovnog vođe. "Operacija Epski bijes je odobrena," izjavio je Trump. "Nastavljamo bez odustajanja. Sretno."

Bijela kuća je tvrdila da su njeni diplomatski razgovori s Iranom bili ozbiljni. Međutim, tokom proteklog mjeseca postalo je jasno da nikada nije bilo dovoljno prostora za postizanje dogovora koji bi istovremeno zadovoljio Trumpa, Netanjahua i iranske lidere – niti za onaj koji bi odložio rat na više od nekoliko mjeseci. 

Pregovori nisu dali rezultate, ali su Trumpu poslužili u drugu svrhu: da dobije više vremena za završetak najvećeg američkog vojnog gomilanja na Bliskom istoku u ovom naraštaju i da, prema njegovim riječima, povede rat "nadmoćne snage i razorne sile".

U intervjuu za New York Times u nedjelju, predsjednik je rekao da se jednostavno uvjerio da mu Iran nikada neće dati ono što želi.

“Pred kraj pregovora shvatio sam da ti momci neće stići do cilja, rekao je. Rekao sam: 'Hajde da to jednostavno uradimo'”, kazao je.

Sredinom januara, kada je Trump prvi put zaprijetio napadom na Iran kao podršku antivladinim protestima koji su uzdrmali zemlju, Pentagon nije bio spreman voditi dugotrajan rat na Bliskom Istoku.

U tom regionu nije bilo nosača aviona, dok su eskadrile borbenih aviona bile stacionirane u Evropi i SAD-u. Baze na Bliskom Istoku, gde je bilo oko 40.000 američkih vojnika, imale su slab protivzračni sistem, što ih je činilo ranjivim na moguću iransku odmazdu.

Izrael također nije bio spreman za vojnu kampanju o kojoj je Netanjahu razgovarao s Trumpom na sastanku u Mar-a-Lagu u decembru. I njima je trebalo više vremena da povećaju zalihe raketnih presretača i rasporede protivzračne odbrambene baterije širom zemlje.

Dana 14. januara, Netanjahu je kontaktirao Trumpa i zamolio ga da odgodi vojni napad do kraja mjeseca, do završetkase izraelskih odbrambenih priprema. Trump je pristao na takvo odlaganje.

Dvojica lidera razgovarala su nekoliko puta tokom narednih sedmica. Netanjahu je razgovarao i s Vanceom, Rubiom i Steveom Witkoffom, glavnim pregovaračem Bijele kuće za Iran. Visoki izraelski vojni i obavještajni zvaničnici putovali su u Washington, a general-pukovnik Eyal Zamir, načelnik štaba Izraelskih odbrambenih snaga, redovno je bio u kontaktu s admiralom Bradom Cooperom iz Američke centralne komande.

Do kraja januara, protesti u Iranu su brutalno ugušeni, ali su pripreme za mogući rat nastavile da se razvijaju. Američka vojska je tada Trumpu ponudila više opcija, uključujući i slanje američkih trupa da napadnu ciljeve unutar Irana.

Dva nosača aviona i oko deset pratećih brodova krenuli su prema Bliskom Istoku. Pentagon je također poslao borbene avione, bombardere, avione za dopunu goriva i protivzračne odbrambene sisteme.

Do sredine februara, Pentagon je sastavio snage sposobne da održe vojnu kampanju u trajanju od nekoliko sedmica.

Do tada su Witkoff i Jared Kushner, predsjednikov zet, na Trumpov zahtjev vodili posredne razgovore s Irancima o njihovom nuklearnom programu.

Ali bilo je naznaka i da je administracija obazriva.

"Moramo imati u vidu da Iranom u konačnici upravljaju i odluke donose šiitski klerici – radikalni šiitski klerici", rekao je Rubio novinarima u Budimpešti 16. februara. "Ti ljudi donose političke odluke na osnovu čiste teologije. Tako donose svoje odluke. Dakle, teško je sklopiti dogovor s Iranom."

Poruka je bila jasna: iako su razgovori vođeni o ukidanju iranskog nuklearnog programa, cilj je mogao biti uklanjanje iranskog rukovodstva.

Znakovit trenutak bio je kada je Witkoff 21. februara u intervjuu za Fox News opisao Trumpovu reakciju na iransko oklijevanje da pristane na "prestanak napora za obogaćivanje uranija" – odnosno da demontira svoju sposobnost proizvodnje nuklearnog goriva.

"Zanima ga zašto nisu – ne želim koristiti riječ 'kapitulirali', ali zašto nisu kapitulirali", rekao je Witkoff. 

Dodao je: "Zašto, pod ovakvim pritiskom, s tolikom pomorskom snagom koju tamo imamo, nisu došli i rekli: 'Izjavljujemo da ne želimo oružje, pa evo šta smo spremni učiniti'?" 

"A ipak ih je nekako teško dovesti do te tačke", zaključio je.

Predsjednikovim savjetnicima bilo je jasno da on ozbiljno razmatra neku vrstu vojne ofanzive. Pitanje je bilo razmjer te kampanje i šta je tačno želi postići.

Dana 18. februara, na neuobičajeno topao dan u Washingtonu, Vance, Rubio, direktor CIA-e John Ratcliffe i šefica osoblja Bijele kuće Susie Wiles sastali su se s Trumpom u Komandnoj sobi kako bi razgovarali o vojnim planovima.

Tokom sastanka, general Caine je predložio razne opcije, uključujući ograničeni udar američkih snaga kao način da pritisnu Iran u pregovorima, ili veći napad s ciljem svrgavanja vlade. Posebno ova posljednja opcija, istakao je, nosi visok rizik od američkih žrtava, može destabilizirati region i znatno iscrpiti američke zalihe municije. 

Naglasio je da bi sve razmotrene opcije bile znatno teže od operacije hvatanja Madura u Venecueli, koju je predsjednik smatrao simbolom potencijalnog uspjeha SAD-a u Iranu.

Joe Holstead, glasnogovornik generala Cainea, odbio je komentirati rekavši da su "opcije i razmatranja" dostavljeni predsjedniku i ministru odbrane povjerljivi.

Vance, koji je izgledao kao da lično ne podržava vojne napade, rekao je da je ograničeni udar pogrešan. Po njegovom mišljenju, ako Sjedinjene Države već napadaju Iran, treba da "dati sve od sebe i učiniti to brzo". 

Vanceov glasnogovornik odbio je ovo komentarisati.

Prije sastanka, činilo se da Trump preferira taktiku manjeg udara, s većim napadom kao opcijom ako Iran ne odustane od obogaćivanja uranija. No, Vanceovi argumenti su kao da su odjeknuli. Tokom nekoliko sljedećih dana, sve je više službenika počelo smatrati da bi Sjedinjene Države i Izrael trebali ciljati ne samo iranske raketne i nuklearne programe, već i iransko rukovodstvo.

CIA je izradila niz scenarija koji bi se mogli odigrati ukoliko ajatolah Ali Hamenei, vrhovni vođa zemlje, bude ubijen u ofanzivi. Izložili su više mogućih ishoda, jer je mnoštvo varijabli otežavalo agenciji da s pouzdanošću procijeni šta bi se moglo dogoditi.

Jedan scenarij predviđao je tvrdolinijaškog klerika koji bi zamijenio ajatolaha Khameneija – možda čak i vođu još sklonijeg pribavljanju nuklearnog oružja. Drugi je predviđao ustanak protiv vlade, mogućnost koju su mnogi obavještajni zvaničnici smatrali dalekom, s obzirom na to da je iranska opozicija slaba.

Brojni visoki zvaničnici Trumpove administracije dočepali su se trećeg scenarija: da bi pragmatičnija frakcija unutar Islamske revolucionarne garde (IRGC) mogla preuzeti vlast. Iako bi klerik vjerovatno i dalje nominalno bio na čelu, ta grupa lidera IRGC-a zapravo bi vodila zemlju. 

Takav potez bio bi dramatičan preokret za oficirski kor koji je četiri decenije bio čvrsto antiamerički i duboko isprepleten s iranskim klerikalnim rukovodstvom.

Ali analiza CIA-e sugerira da bi, dok Sjedinjene Države ne ometaju ekonomske aktivnosti te frakcije – poput njenog utjecaja u naftnoj industriji – grupa oficira mogla biti pomirljiva prema SAD-u. Mogli bi čak odustati od iranskog nuklearnog programa ili spriječiti iranske proksi snage da napadaju Ameriku. 

CIA je odbila komentirati ovo.

Bilo je malo onih koji su lobirali protiv vojne akcije. Jedan izuzetak bio je Tucker Carlson, desničarski podkaster i blizak predsjednikov saveznik, koji se sastao s njim u Ovalnom uredu tri puta u toku proteklog mjeseca kako bi ga odvratio od napada. 

Izložio je rizike za američko vojno osoblje, cijene energije i arapske partnere u regiji ako SAD uđu u rat s Iranom. Rekao je predsjedniku da ne smije dopustiti da ga Izrael satjera u ćošak, tvrdeći da je izraelska želja da napadne Iran jedini razlog što Amerika uopće razmatra udar. Podsticao je Trumpa da obuzda Netanjahua. 

Predsjednik je odgovorio da razumije rizike, ali je prenio Carlsonu da nema izbora nego da se pridruži udaru koji će Izrael ionako pokrenuti.

Nakon što je Carlson sredinom dana 23. februara napustio Bijelu kuću, rekao je drugima da misli da Trump naginje ka vojnoj akciji.

Bijela kuća je ignorirala zahtjeve nekih zastupnika da Trump pribavi saglasnost Kongresa za pokretanje kampanje protiv Irana, ne uloživši nikakve napore da na Kapitolu iznese argumente za rat.

Na dan 24. februara, nekoliko sati prije predsjedničkog govora o stanju nacije, vodeći članovi Kongresa iz takozvane "Osmorice" sastali su se u sjh igurno opremljenoj konferencijskoj sali Kapitola putem video linka s Rubiom i Ratcliffeom. Iako su dvojica zvaničnika bili u blizini, u Bijeloj kući na Aveniji Pennsylvania, sigurnosne mjere za predsjednikov govor učinile su njihov put od dvije milje izuzetno teškim.

Rubio i Ratcliffe govorili su o obavještajnim podacima koji stoje iza udara, mogućem vremenskom okviru i potencijalnom "izlazu" – ako Iranci na predstojećim razgovorima odustanu od programa obogaćivanja uranija.

Ipak, Rubio nijednom nije spomenuo da administracija razmatra operaciju promjene režima.

U brifingu, Rubio je naveo da će Iran, bez obzira na to ko prvi napadne - Izrael ili SAD, uzvratiti snažnom vatrom na američke baze i ambasade. Stoga je, po njegovom mišljenju, logično da Sjedinjene Države surađuju s Izraelom, jer će se Amerika ionako naći umiješana. Dodao je da je Izrael odlučan djelovati.

Ta logika nije dobro sjela nekim demokratama, koji su smatrali da Trumpova administracija dozvoljava Netanjahuu da diktira američku politiku – i da iznosi kružni rezon: SAD moraju napasti jer bi njihovo vojno gomilanje moglo navesti Iran na udar.

U četvrtak, dva dana nakon što je održano obraćanje o stanju nacije, Witkoff i Kushner odletjeli su u Ženevu na novi sastanak s Abbasom Araghchijem, iranskim ministrom vanjskih poslova koji govori engleski i ima dobar uvid u američke prilike. Iranci su Amerikancima dostavili plan na sedam stranica s predloženim nivoima budućeg nuklearnog obogaćivanja, što je zabrinulo Witkoffa i Kushnera.Američki zvaničnik je naveo da su Amerikanci i dalje insistirali da Iranci obavežu na prekid programa obogaćivanja uranija i ponudili im besplatno nuklearno gorivo za civilni program. Međutim, Iranci su to odbili. Nakon sastanka, Witkoff i Kushner su izvijestili Trumpa da ne vjeruju da je moguće postići dogovor.

Tog dana Trump je ugostio četiri republikanska senatora u Ovalnom uredu na sastanku o svom zakonodavnom programu. Razgovor se na kraju okrenuo Iranu.

Senator Lindsey Graham, republikanac iz Južne Karoline i glasni zagovornik udara na Iran, rekao je da je predsjednik frustriran i da ne misli da su Iranci zainteresirani za dogovor. 

Graham je izjavio da je predsjednik Trump zaista osjećao potrebu da slijedi diplomatiju, želio je riješiti stvari putem diplomatskih kanala, a vojna opcija bila je posljednja. Također je naveo da je savjetovao Trumpa da ne dopusti Irancima da predugo odgađaju pregovore. 

"Bio je vrlo zadovoljan idejom da je pokušao", rekao je Graham.

Drugi vjeruju da je diplomatija bila tek šarada – unaprijed osuđena na propast. 

Barbara Leaf, penzionisana karijerna diplomatkinja koja je u Bidenovoj administraciji bila pomoćnica državnog sekretara zadužena za politiku Bliskog istoka, rekla je da je bilo očigledno da Trump neumitno ide prema vojnoj akciji, ističući da je usred pregovora u region rasporedio drugu udarnu grupu nosača aviona. "To je bio dokaz da planira rat", rekla je. 

"To vam ne treba za dodatnu polugu u diplomatiji. Nikad nisam ni sumnjala da će posegnuti za vojnim napadom."

Zapravo, Sjedinjene Države i Izrael su već u srijedu, dan prije zakazanih ženevskih pregovora, razgovarali o mogućem udaru. Bijela kuća ga je onda pomjerila za četvrtak navečer kako bi Irancima dala posljednju šansu da odustanu od nuklearnih ambicija. Potom je ponovo pomjeren na petak, s idejom da se Teheran gađa pod okriljem mraka.

Konačni vremenski okvir odredio je izvanredan obavještajni uspjeh.

CIA, koja je pomno pratila kretanja ajatolaha Hameneija, doznala je da vrhovni vođa planira u subotu ujutro biti u svom stambenom kompleksu u centru Teherana. Visoki iranski civilni i vojni lideri također su se trebali okupiti na istoj lokaciji u isto vrijeme.

CIA je obavještajne podatke proslijedila Izraelcima, a lideri obje zemlje odlučili su da rat započnu smjelim udarom na rukovodstvo usred bijela dana.

Dok je u petak poslijepodne letio prema Corpus Christiju u Teksasu kako bi održao govor o energiji, Trump je dao zvanično odobrenje.

Čim se spustio na tlo, predsjednik je nagovijestio da je diplomatija naišla na zid, rekavši novinarima da "nije zadovoljan pregovorima." Decenijama je, rekao je, Iran "raznosi noge našim ljudima, njihova lica, ruke. Jedan po jedan, uništavajunam brodove i svakog mjeseca desi se nešto novo."

Iako je bilo dovoljno naznaka da se Amerikanci pripremaju za mogući napad, Iranci su, prema riječima četvorice iranskih zvaničnika, smatrali da je udar usred bijela dana malo vjerovatan.

Bila je subota ujutro, početak radne sedmice u Iranu, kad su djeca u školi, a ljudi kreću na posao.

Oni koji su prisustvovali sastanku Vrhovnog savjeta za nacionalnu sigurnost nisu osjećali potrebu da se sastaju u podzemnim bunkerima ili na drugim tajnim lokacijama koje bi mogle biti nepoznate američkim ili izraelskim špijunima.

Ajatolah Khamenei je, prema riječima zvaničnika, svom najužem krugu rekao da bi u slučaju rata radije ostao gdje jeste i poginuo kao šehid, nego da ga historija pamti kao vođu koji se skrivao.

Nalazio se u svojoj kancelariji u drugom dijelu kompleksa dok su se visoki zvaničnici okupljali na sastanak. Zamolio je da ga po završetku obavijeste o zaključcima.

Udar je uslijedio ubrzo nakon što je sastanak počeo.