U drugoj polovini marta 1990, nekoliko dana pred prve slobodne izbore u Mađarskoj, ministar odbrane Ferenc Kárpáti hitno je zatražio sastanak s premijerom Miklósom Némethom. Na sastanak je došao i general-major János Kovács, tadašnji šef vojne obavještajne i kontraobavještajne službe. Kárpáti je premijeru, prema Némethovim riječima, predao „tri originalna, rukom pisana, potpisana doušnička izvještaja“ s opažanjima Viktora Orbána o vojnicima s kojima je služio vojni rok u Zalaegerszegu. Izvještaji su navodno opisivali ponašanje vojnika, ali i njihova politička, seksualna i vjerska opredjeljenja.
Németh je bio posljednji premijer komunističke Mađarske, a priču je zapisao u memorandumu koji je potpisao 30. marta 2026, a 5. novembra o njemu je za istraživačku mrežu VSquare pisao novinar Szabolcs Panyi. Németh pritom sam priznaje granice svog svjedočenja. Nije mogao utvrditi ko je napisao izvještaje i rukopis nije mogao provjeriti, mada mu se učinilo da prepoznaje Orbánov. Papire je vratio i kopije nije zadržao.
Trag vodi do Géze Stefána, dugogodišnjeg šefa Vojnog sigurnosnog ureda (KBH) i bivšeg oficira komunističke vojne kontraobavještajne službe, za kojeg se vjeruje da je skupljao kompromitujući materijal. Kárpáti je Némethu, nekoliko mjeseci prije vlastite smrti 2013, rekao da su papiri bili kod Stefána. Stefán je umro 2009, a dan poslije njegove smrti iz njegovog sefa su nestali dokumenti. Njihova trenutna sudbina ostaje nepoznata.
Németh je izjavu deponovao kod advokata u martu, a u septembru ju je predao arhivu državne sigurnosti (ÁBTL), u prisustvu arhivista i historičara Jánosa M. Rainera. Šutnju objašnjava dvjema stvarima: obavezom da ne komentariše mađarsku politiku dok je 1991–2000. radio u EBRD-u u Londonu i čekanjem zakona koji bi dopustio objavu. Taj zakon donijela je vlada Pétera Magyara.
Orbán je 3. novembra sam objavio dokumente iz komunističkog perioda o sebi i supruzi Anikó Lévai. Tvrdi da su ga vlasti na početku vojnog roka pokušale vrbovati, da je odbio i da su on i supruga potom bili praćeni preko doušnika i prisluškivanja. Njegov glasnogovornik Bertalan Havasi rekao je za VSquare da Orbán nije bio vrbovan i da su priče o kompromitujućim dokumentima lažne.
Jedini dosad poznati dokument u arhivu ne razrješava spor. HVG je 2015. objavio karton vojne kontraobavještajne službe koji Orbána iz perioda služenja 1981–82. vodi kao „socijalni kontakt“, uz napomenu da sam karton ne dokazuje saradnju niti da je pisao izvještaje.
Vlada je 4. novembra otvorila velike zbirke dosijea tajne policije, s podacima o 50.000 do 60.000 ljudi, a nove su najavljene do 25. februara 2027. Otvaranje je djelimično: obuhvata uglavnom odjeljenje III/III Ministarstva unutrašnjih poslova, ne i vanjsku obavještajnu službu, a ne može vratiti spise uništene 1989. ili iznesene iz arhiva. Pokušaje da se dosijei otvore šire Fidesz–KDNP većina godinama je blokirala.
Za Orbána je ovo politički problem i bez dokaza: čovjek koji je karijeru izgradio na antikomunizmu sada mora dokazivati šta nije pisao. Panyi u najavljenoj knjizi Friends with Benefits (Prijatelji s povlasticama) postavlja i teže pitanje, da li je takav materijal mogao završiti u rukama Kremlja kao kompromat.
Svjedočanstvo jednog čovjeka o tri papira koje niko drugi nije vidio ostaje svjedočanstvo, a ne dokaz. Ono što bi ga moglo potvrditi ili oboriti nalazi se u istom arhivu koji je Fidesz šesnaest godina držao zatvorenim.
Némethova tvrdnja zasad nema drugog oslonca. Izvještaje niko drugi nije vidio, a dvojica ljudi koji su mogli znati gdje su završili, Kárpáti i Stefán, više nisu živi. Da li će se ta praznina ikada popuniti, zavisi od toga šta će otkriti dosijei koje vlada otvara do februara i od toga jesu li papiri iz Stefánovog sefa ikada dospjeli u neki arhiv.
