Mađarski kanal Partizan, ili priča o medijskoj pobjedi nad režimom

Kako je jedan maleni i na brzinu improvizirani studio, smješten u nekom trošnom skladištu na periferiji Budimpešte, putem platforme YouTube, danas postao svjetski slavan, sa glasom kojim je, velikom izbornom pobjedom mladog Petera Magyara (44), najavljeno „novo evropsko proljeće“

Kada je Marton Gulyas, 35-godišnji pozorišni reditelj i mađarski aktivist, već daleke 2018. godine osnovao nezavisni kanal na YouTube i nazvao ga imenom Partizan, nije ni slutio da će u zemlji od 9 miliona ljudi polako osvojiti stotine hiljada te, potom, uoči samih aprilskih izbora, premašiti 1 milion pratilaca.

Prema pisanju britanskog Observera, ovaj kanal uspijevao je po gledanosti čak i premašiti broj pratilaca državnog TV2 kanala, naročito dobro sponzoriranog iz državnih fondova.

No, trenutak kada je Partizan definitivno stekao svjetsku slavu desio se 11. februara 2024. godine kada je Peter Magyar, kao tadašnji član vladajuće partije Fidesz i državni činovnik, odlučio da javno progovori.

Magyar je tada imao kredibilitet insajdera i u vremenu koje je dobio na kanalu u intervjuu uživo, vlastitim je svjedočenjem privukao najširi interes mađarske javnosti. Istini za volju, i ako je ovo bio intervju „historijski nulte važnosti“, sam voditelj nije ni sanjao ovakav uspjeh, koji je preko noći zapanjio cijelu zemlju.

Magyar je vješto iskoristio ovu izvanrednu priliku i javnosti je pružio detaljan uvid u to kako funkcioniše propaganda i korupcija u zemlji. Sa brojnim i uvjerljivim otkrićima, Magyar je potpuno pomeo dotadašnju opoziciju i tako pokazao kako je režim suptilno okupirao političku filozofiju cijele zemlje.

U samo nekoliko dana Magyarov intervju privukao je nevjerovatnih 3 miliona pregleda.

Tako je Magyar, dojučerašnji državni službenik, postao politička megazvijezda u Mađarskoj ali i u svijetu. Međutim, nije on samo ovim intervjuom potpalio javno mnijenje u zemlji „strogo kontrolisanih vozova“ već ga je, također, iskoristio kao odskočnu dasku za formiranje nove političke stranke „Tisza“ (skraćenica za „Partiju poštovanja i slobode“).

Historija je i u ovom slučaju bila ispunjena svojim zagonetnim paradoksima.

Nezamislivo je da su iz ovog malenog studija sa periferije glavnog grada Mađarske na ovakav način bile skinute prve, ugaone cigle sa impresivne građevine Orbanovog režima neliberalne demokratije, jednako bliskog i Rusiji ali i Trumpovoj Americi.

Balkanski lideri, pogotovo najbliži Orbanovi saveznici poput Vučića, Dodika ili Janše – nenaučeni na hrabrost i ulogu online nezavisnih medija – također su čvrsto vjerovali kako je nezamislivo da bi ovaj, tako savršeno konstruisani režim mogao, ipak, biti masovno otpuhan, pogotovo što su bili svjesni kako su svi mađarski mediji od 2010. godine bili pod strogom kontrolom vladajuće partije Fidesz.

No, dok su vlasti danonoćno emitovali propagandne mitove, voditelji Partizana svakog su jutra emitovali barem jednu raspravu, debatnu emisiju ili neki dubinski intervju i tako davali živi ton svakoj novoj kritičkoj misli.

Mi smo željeli „osloboditi političku maštu ljudi“, izjavio je prvi dan poslije pobjede Magyara glavni voditelj Gulyas. „Željeli smo potpaliti više energije u strogo kontrolisanom javnom mnijenju, koje je bilo prinuđeno slušati, recimo, jedan Orbanov intervju emitovan čak 9 puta na državnoj MTV. „

Voditelji su bili vrlo kreativni u vođenju debatnih emisija. Nije bilo teško primijetiti kako je svaka tematska rasprava imala svoj zaštitni znak upozorenja o opasnosti i nepredvidivosti režima. Oni su svoje odjave predstavljali ovim riječima „Bit ćemo ovdje sljedeće sedmice sa vama“ a pratiocima poručivali: „Pitanje je – hoćete li vi biti ovdje?“.

Vladajući Fidesz, dakle, nije se mogao snaći pa dobiti bitku u borbi sa hrabrim i lucidnim novinarskim nastupom.

Ali, do posljednjeg trenutka državni mediji nisu odustajali u poricanju i nastojanju da budu uvjerljivi, izjavio je Gabor Miklosi, još jedan malo poznati heroj mađarskog istraživačkog novinarstva.

Miklosi je novinaru New Yorkera rekao „Ne ulaze oni u redakciju i ne objavljuju: zatvaramo vas jer ste objavili teške priče o nama... Ne, ne to nije taktika... To je već jednom viđeno...“ On kaže da „Orbanov izum neliberalne demokratije“ djeluje po ovom sistemu: „Prvo neuvjerljivo pravdanje, a potom su slijedile riječi: ovo vam je novi vlasnik i on ima neke nove ideje o tome kako poboljšati posao informisanja. A dio koji ne moraju reći, ali svi ga znaju, jest da je ovaj novi vlasnik oligarh koji je slučajno vrlo blizak premijeru Orbanu.“

Takva je bila sudbina slobodnog portala Index.hu, koji su 2018. godine preuzeli novi vlasnici, „manje poznati poslovni ljudi povezani s Fideszovim oligarsima“. Nakon toga, glavni urednik je ekspresno otpušten, a većina uredništva, uključujući Miklosija, dala je ostavku protestujući zbog ovakvog poteza. Tako se i ovaj novinar našao u Partizanu, da bi kasnije osnovao vlastiti portal 444.hu i pred same izbore pridružio se narednom nezavisnom kanalu Direkt36.hu.

Da li se, s približnom sličnošću, koraci iz mađarskog scenarija mogu ponoviti u zemljama Balkana, posebno u našoj zemlji, gdje lideri poput Milorad Dodika svjesno praktikuju isti odnos prema medijima.

Posve sigurno da je to moguće.

Iskustvo Mađarske ponovo nas uvjerava u važnost i ključnu ulogu istraživačkog novinarstva i nezavisnih udruženja u rušenju autokratskih institucija hibridne demokratije i tihe prodaje suvereniteta zemlje pod firmom njene odbrane.

Međutim, ova priča o svjetskoj slavi Partizana mogla bi biti prvo veliko upozorenje na najozbiljniju i duboku krizu svijeta u kojem živimo.

Kataklizma može doći mačjim koracima, kako je rekao vlasnik i voditelj Partizana. „Potresi mogu biti toliko prigušeni i udaljeni da se ljudi neprestano prilagođavaju, objašnjavajući anomalije. Tako ispada da možete preživjeti veliku katastrofu i dalje se ponašati i osjećati kao da se nije desilo ništa strašno.“

Mađari su, poput nas na Balkanu, u proteklih 16 godina naučili neprestano se prilagođavati i vjerovatno će tek sada moći sagledati prave razmjere korupcije i suočiti se sa nezamislivo velikim računom Orbanovog novog fašizma, poznatog kao „neliberalna demokratija“, a koji već tiho proždire nekoliko centara moći u svijetu.

I, sve to dok nas uspavani podanici uvjeravaju kako se ne dešava ništa strašno. Ne shvatajući da se danas, zapravo, umire na drugačiji način.