Francuski srednjoškolci ponovo su izašli na ulice zbog problema koji se teško mogu svesti na jedan politički slogan: nedostatka nastavnika, prenatrpanih razreda i sve lošijih uslova u školama. Za manje od dvije sedmice protesti su se iz pariških predgrađa proširili na stotine škola širom zemlje. Početkom oktobra između 400 i 500 srednjih škola bilo je potpuno ili djelomično zatvoreno, a gotovo 5.000 ljudi, uglavnom tinejdžera, uhapšeno je tokom protesta i sukoba s policijom. Vlada je najavila dalje mjere za uspostavljanje reda, dok sindikati i učeničke organizacije pripremaju nove demonstracije.
Pobuna se dogodila u isto vrijeme kada su najavljeni novi budžetski rezovi. Za 2027. godinu francuska vlada planira uštedjeti oko 54 milijarde eura, što uključuje i zamrzavanje plata u javnom sektoru te penzija, dok je javni dug dosegao oko 119 posto BDP-a. Tako su škole postale žarište problema javnih službi, fiskalne krize i dugotrajnog nezadovoljstva politikom predsjednika Emmanuela Macrona.
Među transparentima se pojavljuju parole protiv Macrona i policije, ali raspoloženje učenika nije lako svesti na jednu političku opciju. Jedna sedamnaestogodišnja učenica iz Lillea rekla je za Le Monde da je, uz klimatske promjene i nesigurnost budućeg zaposlenja, plaši i mogućnost dolaska Nacionalnog okupljanja (Rassemblement National - RN) na vlast. U toj bojazni sadržana je gotovo sva kontradikcija trenutne francuske krize: slabljenje političkog poretka koji je personificirao Macron otvara prostor i snagama koje dio demonstranata smatra znatno gorom alternativom.
Marine Le Pen i Jordan Bardella svoju političku ponudu godinama grade oko imigracije, sigurnosti i koncepta „nacionalne preferencije“. Među prijedlozima koje RN zagovara nalaze se ograničavanje spajanja porodica, ukidanje dijela socijalnih prava za strane državljane, davanje prednosti Francuzima pri zapošljavanju i ukidanje automatskog sticanja državljanstva rođenjem. Takve ideje nisu ograničene na stranačku bazu. Istraživanje koje je početkom 2026. objavio Le Monde pokazalo je većinsku podršku za nekoliko restriktivnih migracijskih prijedloga, dok je među biračima RN-a podrška bila još izraženija.
Zato je moguće zamisliti šta bi isti protesti značili pod vlašću RN-a. Kako bi vlada čiji birači traže strožiju kontrolu migracije, snažniju državu i veći naglasak na javnom redu reagovala na hiljade mladih koji blokiraju škole, podižu barikade i sukobljavaju se s policijom? Da li bi se demonstranti sa stranim državljanstvom suočili s dodatnim pritiskom deportacijskih politika? Koliko bi policijske ovlasti bile proširene ako bi protesti trajali sedmicama ili počeli paralizirati veće gradove? U kakvoj bi političkoj atmosferi bila donesena odluka da se protiv demonstranata upotrijebi još veća sila?
RN nije izmislio francusku represivnu politiku. Macronove vlade već su tokom protesta Žutih prsluka, protiv penzione reforme i sadašnjih srednjoškolskih demonstracija koristile masovno policijsko prisustvo i sredstva prinude. Razlika je u tome što sigurnost i migracija u programu RN-a imaju mnogo istaknutije mjesto, dok njegov politički uspon prati šire pomjeranje francuske desnice prema restriktivnijim stavovima o tim pitanjima. Čak su i stranke političkog centra tokom 2026. pooštravale retoriku o migracijama, pokušavajući odgovoriti na teme na kojima je RN godinama gradio podršku.
Pobuna protiv jedne vlasti ne određuje nužno politički karakter onoga što dolazi poslije nje. Francuska historija za to nudi dovoljno primjera, a maj 1968. ostaje najpoznatiji. Studentske demonstracije, okupacije univerziteta i generalni štrajk zahvatili su zemlju i ozbiljno uzdrmali de Gaulleovu vlast. Ipak, na parlamentarnim izborima održanim svega nekoliko sedmica kasnije gaullisti su odnijeli uvjerljivu pobjedu. Društveni učinak protesta bio je dugotrajan, ali se politička većina koja je iz njih neposredno izašla pokazala znatno konzervativnijom od energije na ulicama.
Današnji protesti suočavaju se sa sličnim problemom reprezentacije. Blokade škola i sindikalni štrajkovi mogu proširiti pritisak na vlast, dok oštrije policijske intervencije dodatno radikaliziraju dio demonstranata. Iz toga još ne nastaje odgovor na pitanje ko će upravljati Francuskom, kako će finansirati javne službe i kakvu će politiku voditi prema migraciji, sigurnosti i socijalnoj državi. Slabljenje Macronovog centra može koristiti ljevici, ali isto tako može povećati politički prostor RN-u, koji već godinama okuplja birače nezadovoljne postojećim poretkom.
Promjena koja bi odgovorila na uzroke sadašnje pobune morala bi početi tamo gdje su protesti nastali: u školama bez nastavnika, u javnim službama koje jedva funkcioniraju i u predgrađima u kojima je odnos s državom često sveden na administrativnu i policijsku represiju. Francuska istovremeno mora riješiti visok javni dug i rastuće troškove socijalne države. Na kraju, sukobi se zapravo svode na pitanje kako će se dijeliti novac i moć, a svaka politička opcija nudi sasvim drugačija rješenja.
Ulica u takvim okolnostima postaje još jedno sredstvo pritiska. Ona može prisiliti vladu da povuče zakon, promijeni budžet ili otvori pregovore koje je namjeravala izbjeći. Ne može sama odrediti politički sadržaj promjene koja slijedi. Moguće je čak da demonstracije prisile Macronovu vlast na povlačenje dijela agende, a da političku dobit od tog poraza ubere RN, čiji su stavovi o redu, migraciji i državljanstvu još udaljeniji od zahtjeva protestanata.
