Reagiranje Senaida Zajimovića: Isti kriteriji za sva tri kandidata za reisul-ulemu

Piše: Senaid Zajimović

Dr. Senaid Zajimović na čelu je Gazi Husrev-begovog vakufa u Sarajevu. Stručnjak je za oblast vakufa, islamskog prava te porodičnih i bračnih odnosa. Prethodno je šesnaest godina obavljao dužnost direktora Vakufske direkcije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, gdje je predvodio brojne projekte obnove, razvoja i zaštite vakufske imovine. Dugogodišnji je saradnik na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću, autor više naučnih i stručnih radova iz oblasti vakufa, islamskog prava, porodičnog prava i društvenih pitanja.

Nakon što sam reagirao na tekst uvažene i visoko cijenjene kolegice Senade Tahirović „Kome i za šta služe površne analize“, koji je i sam bio reakcija na analizu portala !Odgovor „Pročitali smo programe kandidata za reisa: Šta predlažu Dedović, Grabus i Malkić“, ostalo je otvoreno sasvim legitimno pitanje šta mislim o samoj analizi !Odgovora. To pitanje su mi, sasvim opravdano, postavili i neki od kandidata. Ako sam od drugih tražio jednake kriterije prema sva tri kandidata, bilo bi nedosljedno da isti zahtjev ne primijenim i na tekst od kojeg je ova rasprava počela.

Budući da se na analizu !Odgovora već reagira u drugim medijima, smatrao sam korektnim da svoje kritičko viđenje uputim upravo na adresu portala čiji tekst analiziram. Ako već razgovaramo o istim kriterijima, onda mi se čini poštenim da se ta rasprava vodi i tamo gdje je započela.

Moj stav u ovoj izbornoj utrci je jednostavan i već sam ga ranije iznosio. Nisam ni za jednog kandidata, ja sam za reisa s kojim ću raditi u narednom periodu, kao što sam radio sa dvojicom uvaženih reisul-ulema, dr. Mustafom Cerićem i dr. Husein-ef. Kavazovićem. Ne zanima me ko će pobijediti zato što pripada ovom ili onom krugu, niti mislim da bi javna rasprava trebala služiti stvaranju tabora oko kandidata. Zanima me ko od njih trojice nudi najbolju viziju Islamske zajednice, ko je sposoban tu viziju provesti i ko može nositi emanet reisul-uleme u vremenu koje dolazi. Sva trojica imaju pravo na isti kriterij, ali nijedan nema pravo biti pošteđen kritičkog propitivanja. I sva trojica trebaju raditi na sebi, biti spremni prepoznati i otkloniti vlastite slabosti, jer onaj ko želi biti prvi među nama mora biti spreman ponijeti i najveću odgovornost i obavezno biti bolji od svih nas. Upravo iz te pozicije čitam analizu portala !Odgovor.

Tekst je vrijedan pažnje i zbog same činjenice da javnosti pokušava približiti sadržaj programa trojice kandidata. Takve analize su nam potrebne. Programi ne bi trebali ostati dokumenti dostupni samo članovima izbornog tijela. Oni se tiču cijele Islamske zajednice i muslimana koji će u budućem reisul-ulemi imati čovjeka koji ih predvodi, zastupa i, kada je potrebno, štiti njihova prava. Upravo zato treba razlikovati ono što u programu piše od onoga što analitičar iz napisanog zaključuje. Činjenica, interpretacija i vrijednosni sud nisu isto. Svemu tome me život i rad u Zajednici naučio. Svako od toga ima svoje legitimno mjesto u analizi, ali pod jednim uvjetom, da se prema sva tri kandidata primjenjuje isti metod.

Na prvi pogled, tekst !Odgovora djeluje pregledno i uravnoteženo. Sva trojica kandidata dobila su prostor, njihovi prijedlozi razvrstani su prema sličnim oblastima, a na kraju se nudi zanimljiva tipologija. Grabusov program označen je institucionalnim, Malkićev organizacionim, a Dedovićev terenskim. Ali pažljivijim čitanjem otvara se važnije pitanje od toga kome je autor eventualno naklonjen. jesu li sva tri programa čitana istim metodološkim ključem? Zato je metodologija i u nauci i u drugim životnim oblastima važna kao i rezultat.

Kod Mensura Malkića dominantno se izdvajaju konkretna rješenja. Čitamo da se zalaže za šire krugove odlučivanja, da želi više slušati ljude s terena, da imamima posvećuje mnogo prostora, predlaže izmjene Ustava u pogledu zastupljenosti dijaspore, institut arbitraže, monitoring statusa imama, kontrolu kvaliteta mekteba i vjeronauke, revolving fond, drugog imama u velikim džematima i pomoćnog muallima. Sve to može biti potpuno vjeran prikaz njegovog programa i njegova stvarna prednost. Ako je program konkretniji od drugih, nema razloga da se to prešućuje. Zbir takvih formulacija kod čitaoca prirodno proizvodi sliku operativnog kandidata koji prepoznaje probleme i nudi rješenja.

Kod Nedžada Grabusa pristup je nešto drugačiji. Njegov program opisuje se kao najobimniji, teološki i institucionalno razrađen, ali analiza na nekoliko mjesta ne ostaje samo na predstavljanju onoga što je napisano. Iz njegovog razumijevanja murasele izvodi se zaključak da se Zajednica „ustrojava po vertikali odozgo, od poglavara ka džematlijama“, a potom da njegov program „ostavlja dojam da se teži centralizaciji autoriteta u tumačenju vjerskih pitanja“. Ovdje sada ne govorimo samo o tome šta kandidat predlaže, nego šta bi, prema tumačenju autora analize, iz njegovih stavova moglo proizaći. Ni to samo po sebi nije problem. Analiza koja bi se svodila na prepričavanje programa ne bi ni bila prava analiza. Sasvim je legitimno iz prijedloga kandidata izvoditi moguće institucionalne posljedice. Ali ako to činimo jednom kandidatu, isti postupak treba primijeniti i na ostale. Ako to ne činimo, onda lako upadamo u zamku selektivnosti, čak i kada analizu smatramo neovisnom.  Ako se kod Grabusa pitamo vodi li njegovo razumijevanje murasele i uloge reisul-uleme centralizaciji autoriteta, onda bismo kod Malkića mogli pitati kako bi u praksi funkcionirali brojni novi mehanizmi koje predlaže, koliko bi koštali, ko bi ih provodio i koliko su ostvarivi u jednom mandatu. Veliki broj konkretnih prijedloga nije automatski dokaz njihove provedivosti. Jednako je legitimno pitati i kako Malkić razumije hijerarhiju i autoritet unutar Zajednice.

Isto vrijedi za Salema Dedovića. Njegov program predstavljen je kao najkraći, ali i najoštriji u prepoznavanju problema. Izdvajaju se kritike upravljanja vakufima, zahtjev za materijalnom i krivičnom odgovornošću, ujednačavanje primanja imama na nivou Bosne i Hercegovine, veća prisutnost uprava Rijaseta na terenu i distanciranje Islamske zajednice od političkih i drugih vanjskih utjecaja. To su ozbiljni prijedlozi i upravo zato zaslužuju ozbiljna pitanja. Kako bi se finansiralo ujednačavanje primanja imama između finansijski snažnijih i slabijih medžlisa? Ko bi i prema kojim kriterijima utvrđivao „lošu procjenu“ ili „štetan aranžman“ u upravljanju vakufom? Ko je to do sada radio? Šta kada se utvrdi odgovornost? Kakva je odgovornost za nečinjenje, odnosno za nepoduzimanje mjera koje je odgovorna osoba bila dužna poduzeti, a nije? I kako bi se predloženi modeli komercijalizacije vakufa odnosili prema vakufnamama i volji vakifa? Dakle, ako kod jednog kandidata ne ostajemo na njegovim riječima nego ispitujemo moguće posljedice njegovih koncepata, isto treba učiniti i kod druge dvojice.

U tome vidim osnovni metodološki problem ove analize. Ne bi trebalo izmišljati problem ako je jedan program konkretniji, drugi teorijski dublji, a treći direktniji. Prirodno je da programi nisu isti (ne daj Bože da jesu) i bilo bi besmisleno među njima praviti vještačku ravnotežu. Nesuglasice i nerazumijevanje nastaju onda kada za jednog kandidata prvenstveno nabrajamo ono što nudi, dok kod drugoga iz onoga što nudi češće izvodimo ono što bi iz toga moglo proizaći. To je zamka u koju mogu upasti i oni koji sebe smatraju neovisnim analitičarima.

Zato treba otvoreno kazati da ovako postavljena analiza, namjerno ili ne, ostavlja dojam favoriziranja Mensura Malkića. Njegov program uglavnom se čita kroz ono što nudi, dok se kod drugih, posebno Grabusa, češće čita i ono što bi iz ponuđenog moglo proizaći.

Ali čitajući sva tri programa kroz analizu !Odgovora, nametnulo mi se još jedno pitanje koje smatram važnijim od ove medijske polemike. Gdje su u cijeloj ovoj priči imami? Zanimljivo je da je imam jedna od rijetkih figura oko koje se sva trojica kandidata praktično slažu. Svi govore o njegovom položaju. Jedan o materijalnom i pravnom statusu, drugi o ujednačavanju primanja, treći o rasterećenju, obrazovanju, mentorstvu, stručnom napredovanju i boljoj organizaciji rada. Svi se pozivaju na teren i ljude koji svakodnevno nose misiju Islamske zajednice. A onda !Odgovor dobije njihove programe, čita ih, uspoređuje i objašnjava imamima šta budući reis namjerava uraditi za njih i s njima. U tome nema ništa sporno. Naprotiv, dobro je da je to neko učinio. Ali otvara se pitanje: jesmo li pitali imame šta oni misle o tim programima? Jesu li ih uopće dobili i imali priliku o njima organizirano razgovarati? To je važno pitanje. Reisul-ulema nije samo rukovodilac administracije Islamske zajednice niti osoba koja predsjedava sjednicama Rijaseta i Vijećem muftija. Sama titula govori o prirodi njegove službe. On je reisul-ulema, poglavar uleme, prvi među onima koji nose vjersko znanje, autoritet i misiju Zajednice. U tom najširem krugu su imami, muderrisi, profesori islamskih nauka i drugi nosioci vjerskog znanja i službe. Zato mi djeluje paradoksalno da o tome šta budući reis nudi imamima danas više javno raspravljaju portali i komentatori nego sami imami.

Iako se ovaj dio tiče izbornih pravila, ipak ne tvrdim da zbog toga treba preko noći mijenjati izborni sistem Islamske zajednice. To je zasebna i ozbiljna tema o kojoj treba raspravljati unutar struktura zaduženih za izradu pravila. Ali činjenica ostaje da imami i drugi pripadnici uleme, čiji će poglavar biti reisul-ulema, ne biraju direktno svoga poglavara. Biraju ga članovi izbornog tijela različitih uloga i različitog stepena svakodnevne povezanosti s misijom Zajednice. Neki od njih reisul-ulemu će vidjeti od jedne sjednice Sabora do druge. Hoće li pritom pročitati sve materijale pripremljene za sjednicu? Imam će, međutim, posljedice njegovih odluka živjeti svakoga dana. Zato bi najmanje što dugujemo imamima bilo da prije izbora znaju šta sva trojica kandidata nude i da imaju priliku postaviti im pitanja. Kako ćete poboljšati naš položaj? Odakle ćete to finansirati? Šta očekujete od nas? Kako ćete vrednovati naš rad? Kako ćete zaštititi dostojanstvo imamskog poziva? Kakvu Zajednicu zajedno s nama želite graditi? Hoćemo li i mi moći doći do vas, iznijeti problem i biti saslušani ili će pristup reisul-ulemi biti privilegija samo određenih ljudi? Ako je imam dovoljno važan da bude u fokusu sva tri izborna programa, onda je valjda dovoljno važan i da o tim programima nešto kaže prije nego što reisul-ulema bude izabran.

Vratimo se nakon toga analizi !Odgovora.

Njen završetak najbolje pokazuje zašto je metod važan. Grabusov program određuje se kao institucionalni, najopširniji i najviše oslonjen na teološke osnove Zajednice, ali mu se istovremeno zamjera nedostatak konkretnijih prijedloga. Malkićev se definira kao organizacioni, zasnovan na dijagnozi problema i konkretnim mjerama. Dedovićev je terenski, najkraći, ali „najoštriji u prepoznavanju i navođenju problema“. Svaka od tih kvalifikacija može biti opravdana. Ali stavljene jedna pored druge, one više nisu samo opis sadržaja. One proizvode određenu sliku kandidata i njihovih sposobnosti. Čitalac, htio ili ne, počinje uspoređivati i ljude koji stoje iza programa. I tu dolazimo do pitanja šta zapravo vrednujemo. Broj konkretnih mjera? Teološku utemeljenost? Poznavanje institucije? Odnos prema imamu i džematu? Dosadašnje rezultate u radu? Sposobnost reforme? Finansijsku održivost? Vakufe? Porodicu, mlade i žene? Međunarodnu afirmaciju Zajednice? Borbu protiv svih oblika i naznaka korupcije? Ili sposobnost kandidata da ono što je napisao zaista provede? Vjerovatno sve navedeno. Zato ozbiljna komparativna analiza mora unaprijed postaviti jednake kriterije i kroz njih provesti sva tri programa. Tek tada možemo pouzdanije zaključivati gdje je koji program snažniji, gdje slabiji, šta je ostvarivo, a šta tek dobra namjera.

Nepristrasnost ne znači pronaći po tri pohvale i tri primjedbe svakome. Ona znači koristiti isti aršin. Ako je Malkićev program konkretniji, treba reći da je konkretniji. Ako je Grabusov institucionalno i teološki razrađeniji, treba reći i to. Ako Dedović otvorenije od drugih govori o problemima i odgovornosti, ni to ne treba ublažavati radi prividne ravnoteže. Ali svakome treba postaviti ista pitanja koja bi otprilike glasila koliko je ono što predlaže potrebno, ostvarivo, mjerljivo i dobro za Islamsku zajednicu?

Naravno da !Odgovor ima pravo na vlastiti vrijednosni sud, kao što ima pravo zaključiti da je jedan program bolji od drugoga, pa i otvoreno podržati kandidata kojeg smatra najboljim. U tome ne vidim ništa sporno. Važno je samo da čitalac može prepoznati kada čita komparativnu analizu, a kada urednički stav. Problem nastaje kada se granica između toga dvoga zamagli. Upravo sam zbog toga i u prethodnom tekstu smatrao da nije dovoljno ukazati na moguću selektivnost jedne analize ako ćemo na nju odgovoriti vlastitom selektivnošću. Ali isti princip obavezuje i mene. Ako sam tražio dosljednost od kritičara !Odgovora, moram je tražiti i od samog !Odgovora.

Ne pišem ovo da bih branio Nedžada Grabusa, niti da bih umanjio ono što je dobro u programu Mensura Malkića. Ne pišem ni da bih Salema Dedovića postavio između njih dvojice kao kompromisni izbor. Ne trebam braniti nijednog kandidata. Sva trojica su ozbiljni ljudi koji su prihvatili mogućnost da preuzmu najodgovorniju dužnost u Islamskoj zajednici i time prihvatili da njihovi programi, dosadašnji rad i ponuđene ideje budu predmet ozbiljnog javnog propitivanja. Na tome im treba čestitati. Ono što treba braniti jeste princip.

Izbor reisul-uleme isuviše je važan da bismo programe kandidata čitali kao njihovi navijači, tražeći u njima potvrdu odluke koju smo već donijeli. Još je opasnije ako prvo izaberemo čovjeka, a zatim u njegovom programu tražimo argumente kojima ćemo opravdati vlastiti izbor. Redoslijed bi morao biti obrnut. Najprije kriteriji. Zatim programi. Potom ljudi. I tek onda odluka.

Jer meni, kao što sam već rekao, ne treba kandidat. Treba mi reis.

A Islamskoj zajednici treba izbor nakon kojeg će i oni koji su glasali drugačije moći kazati da su sva trojica kandidata bila mjerena istim aršinom. I možda bi prije tog izbora trebalo konačno čuti i one o kojima sva trojica kandidata toliko govore, imame koje će izabrani reisul-ulema predvoditi.