Osvrt na programe kandidata za reisul-ulemu: Šest šartova i granice imameta

Postoje pitanja u vjeri o kojima se može raspravljati, postoje pitanja o kojima se mora dogovarati, a postoje i istine pred kojima se vjerničko srce smiruje riječima: „Čujemo i pokoravamo se“ (semi‘nā ve eta‘nā). Najveća nesreća za jednu vjersku zajednicu nastaje onda kada se te tri razine pomiješaju: kada se ono što je objavljeno podvrgne političkom glasanju, kada se ono što je stvar ljudskog dogovora proglasi nebeskom odredbom, ili kada se službena poslušnost čovjeku uzdigne na stupanj bezuvjetne pokornosti koja pripada samo Allahu Svevišnjem.

Zato je pitanje šest temeljnih istina imana mnogo više od školskog nabrajanja. Ono čuva granicu između Objave i ljudskog tumačenja, između akaida i politike, između svetosti Božije Riječi i promjenjivosti ljudskih ustanova. Ta granica nije protiv autoriteta; ona autoritet spašava od samobožanstvenja. Nije protiv institucije; ona instituciju štiti od kulta ličnosti. Nije protiv reisul-uleme; ona čuva čast njegove Menšure tako što ga ne opterećuje svojstvom koje mu ni Kur’an, ni Sunnet, ni hanefijsko-maturidijska tradicija nisu dali: svojstvom nepogrješivosti.

Kada je melek Džibril, u liku nepoznatog čovjeka, došao Allahovom Poslaniku, alejhi-s-selam, pred ashabima ga je pitao o islamu, imanu i ihsanu. Na pitanje šta je iman, Poslanik je odgovorio: - Da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ da sve što se zbiva, zbiva se po Božjem određenju.

Na kraju je Poslanik, a. s., rekao Omeru: - To je bio Džibril; došao vam je da vas poduči vašoj vjeri. (Muslim, Sahih, Kitāb al-Īmān, hadis 8a; bilježi ga i Buhari u sažetijoj predaji.)

Ova rečenica je presudna. Džibril nije došao da ponudi jednu od mogućih sistematizacija, nego da, uz potvrdu Poslanika, poduči ummet njegovoj vjeri. Otuda je šest imanskih šartova normativna cjelina sunnitskog vjerovanja: 1. vjerovati u Allaha; 2. vjerovati u meleke; 3. vjerovati u objavljene Knjige; 4. vjerovati u Allahove poslanike; 5. vjerovati u Sudnji dan; 6. vjerovati u Allahovo određenje.

Kur’an ove temelje potvrđuje na više mjesta. U završnici sure el-Bekare stoji: - Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, a i vjernici: svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove. (el-Bekare, 2:285). Vjerovanje u Sudnji dan Kur’an neprestano spaja s vjerovanjem u Allaha (el-Bekare, 2:177; en-Nisa’, 4:136), dok je kader potvrđen riječima: - Mi, doista, sve s preciznim određenjem stvaramo (el-Kamer, 54:49) i: - Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi (el-Hadid, 57:22).

Ovih šest šartova nisu šest odvojenih otoka. Vjerovanje u Allaha izvor je svih ostalih vjerovanja; meleki pripadaju nevidljivom svijetu Njegove naredbe; Knjige su Njegov govor i uputa; poslanici su izabrani prenosioci te upute; Sudnji dan je čas konačne pravde; a kader svjedoči da nijedan događaj ne izmiče Allahovom znanju, volji i stvaranju, premda čovjek ostaje moralno odgovoran za ono što slobodno namjerava i stječe (kesb). Upravo je ovo posljednje naročito važno u maturidijskoj tradiciji: Božija svemoć ne ukida čovjekovu odgovornost, kao što čovjekova odgovornost ne ograničava Božiju vlast.

Imam Ebu Hanifa u djelima koja mu se pripisuju pod naslovima El-Fikh el-ekber i El-Vasijje, imam Ebu Mensur el-Maturidi u Kitāb et-Tevhīdu, imam Tahavi u svojoj Akidi, te Nesefi i Taftazani u klasičnoj maturidijskoj školi, razrađuju širok krug akaidskih pitanja. Ali razrada nije isto što i dodavanje novog imanskog šarta. Kelam objašnjava, brani i pojmovno uređuje sadržaj Objave; on nema ovlast da dopisuje Džibrilov hadis.

Ovdje je potrebna akaidska preciznost. Kazati da se šest imanskih šartova ne smije mijenjati ne znači da je svaka nova rečenica u akaidskom udžbeniku bid‘at. Ulema je stoljećima govorila o Allahovim svojstvima, Kur’anu kao Allahovom govoru, viđenju Allaha na Ahiretu, šefa‘atu, velikom grijehu, kerametima evlija, odnosu razuma i Objave, imametu i mnogim drugim pitanjima. Sve su to legitimne teme akaida i kelama. Ali nisu svaka od njih zaseban, sedmi ili osmi rukn imana.

Bid‘at nastaje onda kada čovjek ili ustanova nešto što Allah i Njegov Poslanik nisu postavili kao samostalan temelj imana proglase novim obavezujućim šartom pravovjerja; ili kada jedan od šest potvrđenih temelja uklone, obesmisle ili zamijene. To bi značilo prisvojiti pravo normiranja vjere koje pripada Objavi. Kur’an upozorava: - Zar oni imaju ortake koji im propisuju u vjeri ono što Allah nije dopustio? (eš-Šura, 42:21), a Poslanik, alejhi-s-selam, kaže: - Ko u ovu našu stvar uvede ono što joj ne pripada, to se odbija. (Buhari i Muslim.)

Ipak, ni ovdje se ne smije brzati s tekfirom pojedinaca. Jedno je objektivno kazati da je neka tvrdnja suprotna utvrđenom sunnitskom učenju, a drugo je određenog čovjeka proglasiti nevjernikom. Ehl-i sunnet razlikuje tvrdnju od njenog nosioca, grešku od svjesnog poricanja, neznanje od oholosti i pogrešno tumačenje od namjernog rušenja vjere. Akaid čuva granice vjere, ali ne daje neukom jeziku dozvolu da sudi srcima.

U Džibrilovom hadisu nema imameta. Nema ga ni u kur’anskim popisima temeljnih predmeta vjerovanja. To ne znači da je pitanje vođstva u islamu nevažno. Naprotiv, upravo zato što je bilo presudno za red, jedinstvo, pravdu, zaštitu života i izvršavanje zajedničkih obaveza, sunnitski mutekellimi su o njemu opširno raspravljali. Ali mjesto jedne teme u knjigama kelama ne određuje automatski njenu prirodu.

Imam Taftazani, tumačeći Nesefijevu Akidu, raspravlja o imametu na kraju djela. Klasični sunnitski iskaz glasi da je postavljanje imama obaveza zajednice, ali ne zato što Allah mora imenovati određenu nepogrešivu osobu, nego zato što su muslimani obavezni uspostaviti poredak u kojem se čuva vjera, štite prava, provodi pravda i sprečava nasilje. El-Maverdi u El-Ahkām es-sultāniјji definira imamet kao nasljedovanje poslaničke misije u čuvanju vjere i upravljanju svijetom, ali način uspostave vlasti razmatra kroz ugovor (‘akd), izbor ovlaštenih predstavnika (ehl el-hall ve-l-‘akd) i javnu prisegu (bej‘at). El-Džuvejni i kasnije Ibn Haldun također pokazuju da je riječ o uređenju zajedničkog života, a ne o nastavku poslanstva.

Tu se pokazuje temeljna razlika između sunnitskog i imamijskog ši‘itskog poimanja. U dvanaestoimamskom ši‘izmu imamet je sastavni dio doktrinarnog sistema: imam se razumijeva kao božanski određen, zaštićen od grijeha i pogreške te obdaren posebnim autoritetom u tumačenju vjere. Sunnitska ortodoksija ne prihvata da politički ili vjersko-administrativni poglavar poslije Muhammeda, alejhi-s-selam, nasljeđuje poslaničku nepogrješivost. Poslanik je posljednji vjerovjesnik; poslije njega ostaju Objavljena Knjiga, vjerodostojni Sunnet, ulema koja može biti u pravu ili pogriješiti, te zajednica koja je dužna savjetovati se.

Kur’an zato društveni red veže za šuru: … i koji se o poslovima svojim dogovaraju (eš-Šura, 42:38). Čak je i Poslaniku, koji prima Objavu, naređeno: - I dogovaraj se s njima u poslovima (Ali ‘Imran, 3:159). A poslušnost nosiocima vlasti u ajetu: - Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim (en-Nisa’, 4:59) nije bezuvjetna. Ajet odmah nalaže da se spor vrati Allahu i Poslaniku. U poznatom hadisu stoji: - Nema pokornosti stvorenju u neposlušnosti Stvoritelju. Dakle, islamski autoritet je odgovoran, ograničen i podložan normi; nije svet po sebi.

Allah Svevišnji kaže: - Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se sustegli da ga ponesu i pobojali su ga se, a čovjek ga je ponio – on je, zaista, prema sebi nepravedan i neznalica. (el-Ahzab, 33:72). Ovaj ajet ne uspostavlja božansko pravo jednog vladara, halife, imama ili reisul-uleme. Emanet je ponuđen čovjeku kao moralno odgovornom biću. U njemu je sadržana sposobnost i obaveza slobodnog odgovora Bogu, prihvatanje naredbe i zabrane, čuvanje prava i polaganje računa. To je prije teret nego privilegija, prije odgovornost nego povlastica.

Slično tome, kada Allah melekima kaže: - Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti (el-Bekare, 2:30), riječ halifa ne znači da je čovjek Božiji zamjenik u smislu da preuzima Božije prerogative. Allah nema potrebu za zamjenikom. Čovjek je zemaljski povjerenik: biće kojem je dano znanje, sloboda u granicama stvorenosti i odgovornost da ne čini nered. Stoga se pozivanje na emanet i hilafet ne može upotrijebiti kao dokaz nečije nedodirljivosti. Upravo suprotno: što je viša služba, to je teži račun.

U bosanskoj islamskoj tradiciji potrebno je razlikovati Menšuru i muraselu. Menšura je javna potvrda i povelja kojom reisul-ulema, nakon propisanog izbora, biva uveden u najvišu duhovnu službu Islamske zajednice. Ona simbolizira kontinuitet legitimnog tumačenja i organiziranog prakticiranja islama među Bošnjacima. Ali Menšura nije vahj, nije sakrament koji čovjeka ontološki mijenja, niti je prijenos Božije nepogrješivosti. Njena duhovna snaga počiva na emanetu, znanju, prihvaćenom poretku Zajednice i obavezi služenja.

Murasela je ovlaštenje koje se, u okviru institucionalnog poretka Islamske zajednice, daje imamu, hatibu ili drugom vjerskom službeniku za vršenje određene službe. Ona potvrđuje da je nosilac provjeren u pogledu stručne i moralne sposobnosti i da djeluje unutar uređenog džematskog poretka. Murasela, dakle, ide od nadležnog autoriteta prema službeniku; ona nije izvor akaidske nepogrješivosti onoga koji je izdaje.

U klasičnom hanefijskom fikhu javno ovlaštenje vlasti ili njenog predstavnika spominje se među uvjetima organiziranja džuma-namaza. Smisao tog uvjeta bio je zaštititi javnost džume, jedinstvo zajednice i spriječiti da suparničke skupine uspostavljaju paralelne minbere kao politička središta. Drugi sunnitski mezhebi nisu saglasni da je dozvola vladara uvjet valjanosti. Štaviše, i hanefijska primjena u okolnostima bez muslimanskog vladara poznaje nužne prilagodbe kroz ovlaštenje same muslimanske zajednice i njenih ustanova. Stoga je opravdano kazati da je u bosanskom institucionalnom poretku murasela redovni i obavezujući oblik ovlaštenja imama i hatiba; nije opravdano od toga praviti univerzalnu tvrdnju da je svaki džuma-namaz bez lične dozvole reisul-uleme, u svakoj zemlji i svakoj nuždi, nužno neispravan.

Reisul-ulema se u funkcionalnom i historijskom smislu može opisati kao kā’im-makām – čuvar i vršilac određenih dužnosti općeg vjerskog autoriteta u prostoru u kojem nema halife. No taj izraz mora ostati analogija ograničene službe, a ne tvrdnja da je reisul-ulema univerzalni halifin zamjenik ili nosilac božanskog prava. Njegove ovlasti izviru iz dva međusobno povezana izvora: iz Menšure, kao duhovno-pravne potvrde emaneta, i iz Ustava Islamske zajednice, kao pravnog izraza zajedničkog dogovora. Menšura bez Ustava mogla bi biti pogrešno mistificirana; Ustav bez Menšure mogao bi biti sveden na hladnu birokratiju. Zajedno, oni znače službu pod normom, a ne vlast iznad norme.

Bosanski muslimani nisu svoju vjeru čuvali kroz ideju nepogrešivog pojedinca, nego kroz sklad uleme, džemata, vakufa, medrese, muftijstva i ustavno uređene Islamske zajednice. Naš maturidijski akaid učio nas je da razum nije neprijatelj Objave; naš hanefijski fikh da se norma razumije u životnom kontekstu; a naša bosanska povijest da institucija mora nadživjeti svakog njenog nosioca.

Hasan Kafi Pruščak u Temeljima mudrosti o uređenju svijeta (Usūl el-hikem fī nizām el-‘ālem) govori o pravdi, savjetovanju, stručnosti i pogubnosti nereda. Njegova pouka nije da se vladar uzdigne iznad kritike, nego da se vlast vrati mudrosti i odgovornosti. Mehmed Handžić je bosanskoj ulemi vraćao ozbiljnost akaida i Sunneta, ali nikada nauštrb razuma i učenosti. Husein Đozo je insistirao na odgovornom idžtihadu i živom razumijevanju islamske misli. U toj tradiciji reisul-ulema jeste prvi među odgovornima, ali nije prvi među nepogrešivima, jer takve kategorije među ljudima poslije Poslanika nema.

Autoritet reisul-uleme mora biti velik, ali ne apsolutan; poštovan, ali ne obožavan; djelotvoran, ali ustavno ograničen; duhovan, ali ne mistificiran. On ima pravo zahtijevati institucionalni red, ali nema pravo prisvajati tuđu savjest. Ima dužnost čuvati hanefijsko-maturidijsko tumačenje u Islamskoj zajednici, ali nema vlast nad iskrenošću srca, koju poznaje samo Allah. Može dodijeliti ili uskratiti službeno ovlaštenje za djelovanje u ime Islamske zajednice, ali ne može dijeliti iman niti određivati ko je kod Allaha spašen.

Kratka formula da je islam ‘akida, šerijat i hilafet može biti korisna pod uvjetom da se pravilno razumije. ‘Akida je savjest vjere: osobno, slobodno i odgovorno uvjerenje čovjeka pred Allahom. Nema prisile u vjeru (el-Bekare, 2:256), a nema ni ljudske ustanove koja može zavladati nutrinom. Ulema poučava, svjedoči i opominje; Allah jedini zna tajne srca.

Šerijat je Božija uputa za život, a fikh ljudsko razumijevanje te upute. U institucionalnom životu muslimana on se očituje u ibadetima, ahlaku, porodičnoj odgovornosti, vakufu, obrazovanju i uređenju vjerskih poslova. Reisul-ulema i organi Islamske zajednice imaju posebnu odgovornost da čuvaju zakonitost, stručnost i jedinstvo tog prostora, ali i oni djeluju kroz tumačenje, savjetovanje i propisane procedure.

Hilafet, shvaćen u širem kur’anskom smislu ljudske odgovornosti na Zemlji, ima građansku i civilizacijsku dimenziju. U Bosni i Hercegovini musliman svoju vjeru ne izdaje time što je lojalan ustavnom, višereligijskom i višekulturnom poretku; naprotiv, ispunjava ugovor, čuva mir, traži pravdu i doprinosi općem dobru. Državna vlast pripada ustavnom poretku i građanima, a Islamska zajednica ne treba postati paralelna država. Jednako tako, država ne smije prisvajati pravo da uređuje sadržaj vjerovanja.

Ove tri ravni mogu se sažeti ovako: ‘akida čuva slobodu savjesti; šerijat oblikuje moralni i zajednički život muslimana; građanski poredak uređuje zajednički prostor svih ljudi. Njihov sklad ne postiže se tako što će jedna osoba objediniti svu duhovnu, pravnu i političku vlast, nego tako što će svaka vlast znati svoju mjeru.

Max Weber je govorio o „rutinizaciji karizme“: o načinima na koje se autoritet izuzetnog osnivača nakon njegove smrti prenosi u trajnije oblike – službu, pravilo, naslijeđe ili raspršene zajednice. Ta sociološka shema može poslužiti kao heuristička analogija: sunnitska povijest snažno je razvila ustanove, pravne škole i konsenzualni autoritet uleme; ši‘itska tradicija naglasila je nasljednu liniju imameta kroz Ehl-i bejt; haridžijske skupine razvijale su drugačije, često fragmentirane modele autoriteta.

Ali Weber nije akaidski dokaz, niti se složena povijest islama može iscrpiti u tri sociološke etikete. Za muslimana se normativna razlika ne izvodi iz teorije karizme, nego iz Kur’ana, Sunneta i načina na koji je prva zajednica razumjela prijenos odgovornosti nakon smrti Poslanika. Sociologija može opisati kako se autoritet oblikovao; ne može propisati šta je iman.

Opasnost ne mora uvijek doći u obliku otvorene rečenice: „Imamo sedam imanskih šartova.“ Ona može doći kroz praksu i retoriku. Ako se počne tvrditi da je svaka riječ reisul-uleme iznad provjere; da njegovi upravni akti imaju gotovo sakralni karakter; da je institucionalna kritika jednaka pobuni protiv vjere; da murasela prenosi neku vrstu nedodirljivosti; ili da se poslušnost službi poistovjećuje s poslušnošću Allahu – tada se, makar bez formalnog proglašenja, administrativni odnos pomjera prema dogmatskom apsolutizmu.

To bi bilo strano sunnitskom učenju. Ebu Bekr, radijallahu anhu, prema poznatoj predaji, na početku svoga hilafeta poručio je: - Pokoravajte mi se dok se ja pokoravam Allahu i Njegovom Poslaniku; ako im se ne pokoravam, niste dužni pokoravati se meni. Omer je prihvatao javnu ispravku. Imam Malik je, pokazujući prema mezaru Poslanika, kazao da se od svakoga uzima i odbacuje osim od stanovnika toga mezara. To je sunnitska kultura autoriteta: najveći ugled ne ukida mogućnost pogreške.

Murasela zato ne smije postati veo iza kojeg se skriva samovolja. Ona je dokaz odgovornosti imama prema Zajednici i Zajednice prema džematu. Menšura ne smije postati kruna nedodirljivosti. Ona je podsjetnik reisul-ulemi da je preuzeo teret koji će biti pitan kako je nosio. Ustav nije smetnja duhovnom autoritetu. On je zaštita i nosioca službe i vjernika od neuređene moći.

Allah Svevišnji je objavio: - Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera (el-Ma’ide, 5:3). Potpunoj vjeri ne treba novi imanski šart. Šest temelja koje je Džibrilov hadis prenio, a Poslanik potvrdio, ostaju nepromjenjiva osovina sunnitskog imana. Njih nije dopušteno ni umanjivati ni proširivati ljudskim političkim, dinastičkim ili administrativnim zahtjevima.

Imamet je važna obaveza zajedničkog reda, ali nije božanski nastavak poslanstva. Hilafet je emanet odgovornosti, a ne licenca nepogrješivosti. Menšura je duhovno-pravna potvrda službe, a ne objava. Murasela je institucionalno ovlaštenje, a ne sakrament. Reisul-ulema je čuvar reda i tumačenja Islamske zajednice, a ne gospodar ljudskih savjesti. Njegova snaga nije u tome da bude iznad Ustava, šure i savjeta, nego da im prvi bude vjeran. Njegova veličina nije u nedodirljivosti, nego u spremnosti da primi istinu i onda kada dolazi od onoga ko nema položaj.

Bošnjaci su više od jednog stoljeća čuvali islam bez pape, bez božanskog kralja i bez nepogrešivog imama. Čuvali su ga učenjem, džematom, vakufom, medresom, dovom, saburom i ustanovom reisul-uleme koja je bila snažna upravo zato što je bila emanet, a ne idol. Tu ravnotežu treba sačuvati.

Jer kada se ljudska služba sakralizira, strada i služba i svetost. Kada se, pak, vlast vrati emanetu, znanje šuri, a savjest Allahu, tada reisul-ulema nije umanjen: tada je uzdignut do najčasnije ljudske mjere – da bude odgovoran sluga vjere i naroda, svjestan da je samo Allah nepogrešiv i da se samo Njemu čovjek predaje bez ostatka.

1. Kur’an: el-Bekare, 2:30, 2:177, 2:256, 2:285; Ali ‘Imran, 3:159; en-Nisa’, 4:59, 4:136; el-Ma’ide, 5:3; el-Ahzab, 33:72; eš-Šura, 42:21, 42:38; el-Kamer, 54:49; el-Hadid, 57:22.

2. Muslim ibn el-Hadždžadž, Es-Sahih, Kitab el-iman, hadis Džibrila, br. 8a; Muhammed ibn Ismail el-Buhari, Es-Sahih, Kitab el-iman, br. 50.

3. Ebu Hanifa, El-Fikh el-ekber i El-Vasijje.

4. Ebu Mensur el-Maturidi, Kitāb et-Tevhīd.

5. Ebu Dža‘fer et-Tahavi, El-‘Akida et-Tahavijja.

6. Nedžmuddin en-Nesefi, El-‘Aka’id en-Nesefijja; Sa‘duddin et-Taftazani, Šerh el-‘Aka’id en-Nesefijja.

7. Ebu-l-Hasan el-Maverdi, El-Ahkām es-sultānijja.

8. Imam el-Haremejn el-Džuvejni, Gijās el-umem fī iltijās ez-zulem.

9. Ibn Haldun, El-Mukaddima, poglavlja o hilafetu i vlasti.

10. Hasan Kafi Pruščak, Usūl el-hikem fī nizām el-‘ālem (Temelji mudrosti o uređenju svijeta).

11. Ustav Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i važeći Pravilnik o imamima.

U ovom eseju izraz „šest imanskih šartova“ označava šest sastavnica imana iz hadisa Džibrila. Tvrdnja da se njihovo dodavanje ili oduzimanje smatra bid‘atom odnosi se na proglašavanje novog temelja obavezujućim dijelom Objave, a ne na zabranu ulemi da razrađuje druga akaidska pitanja. Izraz kā’im-makām halife koristi se funkcionalno i historijsko-analogijski, ne kao tvrdnja o božanskom imenovanju ili univerzalnoj političkoj jurisdikciji reisul-uleme.