Šta poslije Dodika: Nasljednici funkcija postoje, nasljednik vlasti ne

Period nakon Milorada Dodika formalno je već počeo: mandat mu je prestao nakon pravosnažne presude kojom mu je na šest godina zabranjeno obavljanje dužnosti predsjednika Republike Srpske. Nakon prijevremenih izbora predsjedničku funkciju preuzeo je Siniša Karan, pa Republika Srpska ponovo ima predsjednika, Vladu i Narodnu skupštinu, ali do stvarnog prijenosa vlasti nije došlo.

Ustavno pitanje nasljeđivanja funkcija time je riješeno. Političko pitanje nasljeđivanja nije ni načeto.

Dodikova politička moć sastoji se od tri različita dijela. Prvi čine javne funkcije: Karan je već preuzeo predsjedničku, Minić se kandiduje da ga naslijedi, dok Cvijanović pokušava zadržati mjesto u Predsjedništvu BiH. Drugi je stranački aparat SNSD-a, u kojem porodični kandidat sada gradi vlastiti položaj. Treći obuhvata mrežu javnih preduzeća, lokalnih vlasti, koalicionih partnera, budžetskih korisnika i poslovnih interesa među kojima Dodik raspoređuje funkcije i političku zaštitu.

Za javne funkcije već postoje nasljednici. Za stranku se postepeno priprema Igor Dodik, što dovoljno govori o tome kome njegov otac vjeruje, a kome ne. Međutim, još nema osobe koja može preuzeti ulogu arbitra cijele mreže.

Gubitak mandata nije označio i kraj Dodikove političke vlasti. Promjena Vlade RS u septembru 2025. pokrenuta je njegovom odlukom, iako više nije imao ovlaštenje predsjednika da predlaže mandatara. Savo Minić potom je ponovo prolazio kroz postupak imenovanja kako bi se otklonile pravne posljedice činjenice da ga je prvi put predložio čovjek kojem je mandat već prestao.

U demokratskim sistemima funkcije prenose i ograničavaju vlast; u personaliziranom režimu one samo potvrđuju odnose moći uspostavljene izvan institucija. Bertelsmann Transformation Index (BTI) opisuje Dodikov sistem i režim kao kompetitivno autoritaran: izbori i opozicija postoje, ali vlast raspolaže institucionalnim i materijalnim prednostima koje onemogućavaju ravnopravnu političku borbu.

Dodik ima 67 godina, politikom se bavi gotovo četiri decenije, a više od dvije decenije proveo je na najvišim entitetskim i državnim funkcijama. Operacija kojoj je bio podvrgnut krajem 2024. godine ne dokazuje ništa o njegovim političkim namjerama, ali zajedno s njegovim godinama pokazuje zašto pitanje sukcesije više nije moguće neograničeno odgađati.

Najvidljivija priprema za porodičnu sukcesiju jeste političko napredovanje Igora Dodika. Od 2024. obavlja funkciju organizacionog sekretara SNSD-a, a na izborima 2026. predvodi stranačku listu za Narodnu skupštinu RS u izbornoj jedinici tri.

To što planski ulazi u formalnu politiku ne znači i da je već izabran za nasljednika svoga oca. Nasljeđuje prezime, pristup stranačkoj infrastrukturi i porodičnu mrežu, ali ne i autoritet koji je Milorad Dodik stjecao tokom trideset godina izbora, sukoba i pregovora. Očeve političke vještine, za razliku od prezimena i položaja u stranci, nisu prenosive.

Iskustvo Stranke demokratske akcije pokazuje da porodično ime ne mora odmah preuzeti stranku. Kada se Alija Izetbegović 2001. povukao s njenog čela, za predsjednika je izabran Sulejman Tihić. On je SDA vodio do smrti 2014, imao vlastitu političku legitimnost i kao njen kandidat bio izabran za člana Predsjedništva BiH.

Tihićev period nije bio kratko namjesništvo u očekivanju povratka porodice Izetbegović. Kada mu se Bakir Izetbegović 2009. suprotstavio na stranačkom kongresu, Tihić je ponovo izabran za predsjednika SDA. Time je pokazao da njegov autoritet ne počiva samo na izboru njegovog prethodnika iz 2001, nego i na podršci koju je izgradio unutar stranke.

Bakir Izetbegović tek je 2015. postao predsjednik SDA, četrnaest godina nakon očevog povlačenja. Prije toga prošao je više nivoa zakonodavne vlasti i dva puta bio izabran za člana Predsjedništva BiH. Naslijedio je očev simbolički kapital, ali je prije preuzimanja stranke morao izgraditi vlastiti izborni položaj i prihvatiti dug period u kojem je SDA vodio čovjek izvan porodice. U trenutku dolaska na njeno čelo bio je znatno iskusniji od Igora Dodika kakvog danas poznajemo, i životno i politički.

SNSD zasad nema svog Sulejmana Tihića. Željka Cvijanović ima najviše institucionalnog iskustva, ali nije pokazala namjeru da izgradi samostalan stranački centar. Minić ulazi u predsjedničku utrku kao Dodikov izbor, dok Karan završava prijelazni mandat bez vidljive ambicije da preuzme stranku. Igor Dodik, za razliku od njih, dobija položaj u partijskom aparatu dok mu otac još određuje kandidate i politički pravac. Njegov uspjeh zavisi od toga hoće li različiti interesi unutar SNSD-a prihvatiti arbitražu nekoga ko još nema vlastiti izborni kapital.

Moguće je da Igoru Dodiku nije namijenjena cijela očeva vlast, nego zadatak da porodici i najvjernijim Miloradovim saradnicima osigura trajni uticaj unutar buduće podjele SNSD-a. Porodična kontrola nad dijelom stranačkog aparata može biti korisna i ako predsjednik stranke jednoga dana postane neko drugi.

Ako Dodik ode bez prihvaćenog nasljednika, vjerovatniji je sukob više centara moći nego uredna smjena. Cvijanović bi se mogla osloniti na institucionalno iskustvo i međunarodne kontakte, Minić na predsjedničku funkciju ako pobijedi, Igor na položaj u stranačkom aparatu, a lokalni funkcioneri i direktori javnih preduzeća na vlastite izborne i poslovne mreže. Čak i ondje gdje ti centri danas ne djeluju organizirano, mogli bi se oblikovati oko funkcija i resursa koje više ne bi raspoređivao jedan neprikosnoveni arbitar.

Izbori 4. oktobra neće sami riješiti pitanje nasljedstva. Ako Minić i Cvijanović pobijede, a Igor Dodik uđe u Narodnu skupštinu, ključne pozicije bit će raspoređene između ljudi koje je Millorad Dodik izabrao. Takav rezultat produžio bi postojeći model i dao mu dodatno vrijeme da uređuje odnose unutar stranke. U suštini, bio bi to nastavak sadašnjeg kursa.

Pobjeda opozicionog kandidata otvorila bi drugačiji problem. Predsjednik Republike Srpske predlaže mandatara i proglašava zakone, ali bez skupštinske većine i kontrole nad administrativnom mrežom ne može sam razgraditi sistem koji je SNSD gradio dvije decenije. Ako bi opozicija osvojila predsjedničku funkciju, a SNSD zadržao Narodnu skupštinu, javna preduzeća i koalicione partnere, nastao bi period podijeljene vlasti. Bio bi to težak izazov za SNSD, koji, izuzev na nivou institucija BiH, nije navikao dijeliti moć.

Stvarni prijenos moći će se mjeriti i odlukama nakon izbora: ko sastavlja Vladu, ko upravlja SNSD-om, ko raspoređuje javna preduzeća i mogu li novi nosioci funkcija djelovati bez prethodne Dodikove saglasnosti. Izborni rezultat rasporedit će mandate; odgovori na ta pitanja pokazat će je li počela politička sukcesija ili je samo produžena vlast čovjeka kojem je javna funkcija već oduzeta.

Unutrašnji odnosi SNSD-a prvi put će se moći mjeriti i preferencijalnim glasovima. Različite stranačke i lokalne grupe mogu formalno raditi za istu listu, a u praksi usmjeravati birače prema svojim kandidatima. To bi za Igora Dodika moglo biti posebno neugodno: skroman lični rezultat ili veći broj glasova nekog drugog kandidata s iste liste otvorio bi pitanje njegovog stvarnog uticaja unutar stranke, bez obzira na funkciju organizacionog sekretara i prvo mjesto na listi.

Njegov položaj dodatno će biti izložen vanjskom izbornom testu. Draško Stanivuković ima 33 godine, četiri je godine mlađi od Igora Dodika, ali iza sebe već ima mandate gradskog odbornika i narodnog poslanika, dvije pobjede na izborima za gradonačelnika Banje Luke i iskustvo vođenja vlastite političke organizacije.

Bakir Izetbegović imao je četrnaest godina između očevog odlaska i vlastitog dolaska na čelo SDA. Igor Dodik taj prostor nema: njegovo političko sazrijevanje odvija se pod teretom vlasti koju bi trebao naslijediti, pred biračima koji ga mogu neposredno porediti s iskusnijim kandidatima i unutar stranke čiji funkcioneri svoj položaj još duguju njegovom ocu.

Igorov izborni rezultat će biti prvi mjerljiv odgovor na pitanje koliko se porodični položaj može pretvoriti u lični politički autoritet. Nije dovoljno da uđe u Narodnu skupštinu. Važni će biti broj njegovih preferencijalnih glasova, odnos prema drugim kandidatima SNSD-a i spremnost lokalnih odbora da rade za njega, a ne samo za listu koju još predvodi njegov otac.

Izbori će donijeti raspodjelu javnih funkcija, ali će se politička sukcesija mjeriti onim što slijedi: ko sastavlja Vladu, ko uređuje odnose unutar SNSD-a i mogu li Minić, Cvijanović ili Igor Dodik donijeti ijednu važnu odluku bez prethodne saglasnosti Milorada Dodika. Sve dok to ne bude moguće, postojat će nasljednici njegovih funkcija, ali ne i nasljednik njegove vlasti.