Kako je krajnja desnica preuzela njemački politički jezik

Kada su 23. februara 2025. objavljeni rezultati prijevremenih saveznih izbora u Njemačkoj, Alternativa za Njemačku imala je dovoljno razloga za slavlje. Sa 20,8 posto glasova udvostručila je rezultat iz 2021. i postala druga najjača politička snaga u zemlji. CDU i CSU Friedricha Merza pobijedili su sa 28,6 posto, ali je to za Uniju bio drugi najlošiji rezultat u historiji Savezne Republike. Izborna noć je pokazala i nešto teže mjerljivo od raspodjele mandata: ko je zapravo odredio o čemu se u kampanji govorilo.

Politički sanitarni kordon oko AfD-a, u Njemačkoj poznat kao Brandmauer, formalno je preživio. Nijedna veća stranka nije spremna s njim sklopiti saveznu ili pokrajinsku koaliciju. Izolacija u parlamentu, međutim, nije spriječila AfD da politički centar preuzme njegov izbor tema, njegovu hijerarhiju problema i, sve češće, njegov jezik.

Friedrich Merz ušao je u kampanju kao kandidat koji će njemačke birače vratiti CDU-u ekonomskim oporavkom, poreznim rasterećenjem i obnovom konkurentnosti. Nekoliko sedmica prije izbora migracijska politika potisnula je sva ostala pitanja iz središta kampanje. Nakon napada u Aschaffenburgu Merz je u Bundestag uputio plan od pet tačaka koji je, između ostalog, tražio trajne kontrole i vraćanje tražilaca azila s njemačkih granica.

Prijedlog je 29. januara 2025. usvojen sa 348 prema 345 glasova. Većinu su osigurali i zastupnici AfD-a. Bio je to prvi put da je jedan prijedlog CDU-a prošao zahvaljujući krajnjoj desnici, premda je Merz samo nekoliko mjeseci ranije obećao da neće tražiti većine koje zavise od nje. Na to obećanje javno ga je podsjetila i Angela Merkel.

Dva dana kasnije obavezujući prijedlog zakona nije prošao: dio zastupnika CDU-a i FDP-a odbio ga je podržati. Politička šteta, međutim, već je bila počinjena. AfD je dobio fotografiju parlamentarne većine u kojoj njegovi glasovi odlučuju, dok je Merz prihvatio teren na kojem njegov protivnik godinama nastupa uvjerljivije.

Na izborima je CDU osvojio 28,6 posto, a AfD 20,8 posto glasova. Unija jeste napredovala u odnosu na katastrofalnu 2021. godinu, ali je AfD osvojio dodatnih 10,4 procentna poena i 152 mandata. Kasnija analiza koju je objavila Fondacija Konrad Adenauer, bliska CDU-u, pokazala je da migracijski zaokret nije mobilizirao birače u korist Unije. Najviše je pomogao stranci Die Linke koja je kampanju pretvorila u odbranu sanitarnog kordona i svoj rezultat povećala sa 4,9 na 8,8 posto.

Merzova računica počivala je na staroj pretpostavci evropske desnice: ako centar preuzme teme radikalne desnice, oduzet će joj razloge postojanja. U praksi se često događa obrnuto. Kada umjerenija stranka migraciju proglasi presudnom opasnošću, ona ne uvjerava birače da je sama postala odlučnija, nego potvrđuje da je AfD godinama govorio o „pravom problemu". Birač sklon takvoj politici obično bira original, ne naknadno radikaliziranu kopiju.

AfD je osnovan 2013. kao euroskeptični projekt ekonomskih liberala i nacionalnih konzervativaca nezadovoljnih njemačkom politikom spašavanja eurozone, prvenstveno Grčke. Migracijska kriza 2015. ubrzala je njegovu preobrazbu u nacionalističku i krajnje desnu stranku. Najčvršću bazu izgradio je u istočnim pokrajinama, gdje su posljedice tranzicije nakon ujedinjenja, demografsko pražnjenje i dugotrajno nepovjerenje prema saveznim institucijama stvorili prostor za politiku kolektivne povrijeđenosti.

Na pokrajinskim izborima u Türingenu 2024. AfD pod vodstvom Björna Höckea dobio je 32,8 posto glasova i 32 od ukupno 88 mandata. Tako je prvi put postao najjača stranka u jednoj njemačkoj pokrajini. Posebno je jačao među mlađim biračima, kojima AfD nije samo povijesna devijacija, nego stranka koja je stalno prisutna u njihovom političkom odrastanju. Dominacija AfD-a na TikToku omogućila mu je da dopre do generacije pred kojom tradicionalne stranke uglavnom djeluju sporo i komunikacijski zastarjelo, dok krajnja desnica političke poruke prilagođava logici platforme: kratko, oštro i emocionalno.

Do 2026. više nije bilo uvjerljivo predstavljati AfD kao anomaliju karakterističnu samo za istok Njemačke. Stranka je zastupljena u Bundestagu, Evropskom parlamentu i većini pokrajinskih parlamenata, a na saveznom nivou počela je prestizati Uniju. U ZDF-ovom Politbarometru iz druge polovice juna 2026. dostigla je 28 posto prema 23 posto za CDU/CSU.

Supredsjednica stranke, Alice Weidel je tu promjenu iskoristila da program koji je nekada pripadao političkoj margini predstavi kao buduću državnu politiku. U intervjuu za ZDF, 23. augusta 2026. najavila je da bi AfD, preuzme li vlast, Njemačku izveo iz eurozone i Schengenskog sporazuma, zatvorio granice i proveo masovne povratke izbjeglica. ZDF-ova provjera pokazala je da su neke od njenih ključnih tvrdnji o migracijama i ekonomiji bile netačne ili lišene važnog konteksta. To, međutim, više nije dovoljno da ih potisne na rub: izgovorene su u udarnom terminu kao program stranke koja u vodi u većini anketa.

Brandmauer se obično zamišlja kao pitanje koalicijske aritmetike: hoće li CDU jednoga dana pristati na sporazum s AfD-om? Takvo postavljanje pitanja zanemaruje ono što se već dogodilo: granica ostaje formalno zatvorena, dok politički sadržaj prelazi preko nje. Kada i demokršćanski blok CDU/CSU prihvati migracijsku politiku kao osnovno mjerilo sposobnosti države, a javnu raspravu svede na broj deportacija i strogoću graničnih kontrola, AfD ne mora dobiti nijedno ministarsko mjesto da bi određivao politički dnevni red. Dovoljno je da druge stranke svoje uspjehe počnu mjeriti prema kriterijima koje je on postavio.

U memoarima Jučerašnji svijet, austrijski književnik Stefan Zweig opisuje kako su mnogi pripadnici evropske građanske inteligencije dugo smatrali Hitlera tek prolaznim agitatorom, uvjereni da će njegova vulgarnost i politička groznica nestati, a institucije ostati trajna brana njegovom usponu. Historijske analogije uvijek treba koristiti oprezno. AfD nije NSDAP, a Njemačka 2026. nije Weimarska Republika, reći će mnogi. Međutim, obrazac potcjenjivanja koji Zweig opisuje ostaje prepoznatljiv kao upozorenje: radikalni program ne postaje bezopasan samo zato što političkom centru djeluje suviše nerazumno da bi ikad bio ostvaren.

To ne znači da je svaka stroža migracijska politika krajnje desna, niti da demokratske stranke trebaju ignorirati nezadovoljstvo birača. Granica se nalazi drugdje: između rješavanja konkretnih problema i prihvatanja objašnjenja prema kojem su migranti univerzalni uzrok institucionalnih, ekonomskih i sigurnosnih neuspjeha. Prva opcija podrazumijeva činjenice, konkretna rješenja i odgovornost institucija; druga samo pronalazi žrtveno janje.

Na izborima 2025. Die Linke je ostvario uspjeh ne prihvatajući narativ krajnje desnice, već fokusirajući se na konkretna pitanja poput stanarina, plata i nejednakosti te dosljedno braneći distancu prema AfD-u. To ga ne pretvara u neproblematičan politički uzor: njegova vanjskopolitička tradicija, od jednostranog čitanja Miloševićeve Jugoslavije do odnosa prema Rusiji, često je protivljenje NATO-u i Zapadu pretpostavljala dosljednoj odbrani žrtava autoritarne politike. Njegov izborni rezultat ipak ruši tvrdnju da se nezadovoljni birači mogu pridobiti jedino pomjeranjem udesno.

Otuda i suština problema: dok se establišment i dalje pita hoće li AfD jednog dana ući u vladu, stranka je svoje protivnike već navela da njemačku političku stvarnost opisuju njenim rječnikom. Formalna brana ima smisla samo dok razdvaja i sadržaj programa, ne samo stranke koje ga zastupaju.