Njemački kancelar Friedrich Merz je tokom prve posjete Kini pokušao pomiriti dvije sve teže spojive činjenice: Njemačka ne može održati tempo svoje industrije bez Kine, ali saradnja s Kinom nosi sve više teško kontroliranih rizika. U Pekingu je govorio o “zajedničkoj odgovornosti” dviju zemalja i izrazio želju za otvaranjem “kanala za dijalog”, uvjeren da postoji “veliki potencijal” za obje ekonomije.
Njegov nastup bio je kooperativan, merkelovski. Okolnosti su, međutim, radikalno drugačije. Dok je u vrijeme Angele Merkel naglasak bio na što tješnjoj ekonomskoj integraciji, Berlin sada dolazi s politikom ograničavanja izloženosti riziku: sužavanje koncentracije dobavljača, diverzifikacija izvora sirovina i jačanje tehnološke autonomije.
Ta politika ne znači nužan raskid s Kinom. Ona zapravo želi smanjiti ranjivost njemačke ekonomije u lancima snabdijevanja, posebno u sektorima obnovljivih izvora energije, autoindustrije i dijelova odbrambene proizvodnje. Najosjetljivije tačke vezane su za kritične materijale: sirovine za proizvodnju baterija poput litija, kobalta i grafita, te rijetke metale i magnete (npr. neodim), ključne za elektromotore i vjetroturbine. S druge strane, Peking raspolaže instrumentima kojima može usporiti njemačku zelenu tranziciju i dio industrije, upravo kroz licenciranje izvoza i ograničavanje pristupa tim resursima.
Ipak, službena saopćenja rijetko prikazuju kinesku perspektivu. Za Peking je ova posjeta test: koliko je Evropa spremna da prihvati novu stvarnost u kojoj Kina više nije samo “svjetska fabrika”, već i tehnološki i geopolitički konkurent koji sve otvorenije postavlja svoja pravila. U tom kontekstu, izraz “win-win” i dalje se često koristi, ali ne rješava osnovne nesrazmjere.
Brojna delegacija kao signal
Merz je u Peking došao s neuobičajeno velikom poslovnom delegacijom od oko 50 članova,među kojima su bili predstavnici kompanija kao što su Mercedes-Benz, BMW, Siemens, Adidas i Bayer. Ova delegacija je bila gotovo dvostruko veća od prošlogodišnije. Time je Merz poslao jasnu poruku domaćoj industriji: Berlin želi stabilizovati odnose i smanjiti zabrinutost zbog lošijnih uslova na kineskom tržištu i slabijih trgovinskih rezultata. pak, ovakav pristup otvara prostor za kritike jer izgleda kao da se ekonomski interesi stavljaju ispred strateških ciljeva.
Tokom sastanka s premijerom Li Qiangom i liderom Xi Jinpingom, Peking je odgovorio porukama o “strateškoj komunikaciji” i “međusobnom povjerenju”. Ovo je uobičajen diplomatski jezik. Ipak, Berlin ne može zanemariti da se odnos promijenio: sada je više industrijske konkurencije nego ranije.
Stavovi unutar EU prema Kini se razlikuju. Francuska je posljednjih mjeseci zagovarala jače evropske mjere za zaštitu interesa, dok je Italija napustila inicijativu Pojas i put, što pokazuje da dio Unije strahuje od prevelike zavisnosti. Ove razlike otežavaju zajedničku politiku prema Pekingu. Njemačka bira pragmatičniji pristup, ali time mora dodatno dokazivati da pragmatizam neće značiti popuštanje.
Veliki posao za Airbus
Za razliku od Merkelinog perioda, kada su posjete često završavale velikim ugovorima, sada je potpisano samo pet značajnih dokumenata, uglavnom u manje spornim oblastima kao što su klimatska saradnja, zelena tranzicija, veterinarska i agrarna saradnja te sportske razmjene poput nogometa i stonog tenisa.
Peking dobro zna kako stvoriti politički efekat: jedna velika brojka dobro zvuči i u Berlinu i u Parizu, čak i kada osnovni sporovi ostaju neriješeni. Istovremeno, poruka ide i Washingtonu: Kina želi pokazati da ima opcije i da može trgovati sa Zapadom, ali pod uslovima “međusobnog poštovanja”, što u praksi često znači bez političkog pritiska na osjetljive teme.
Kina zavrće ventil
Najosjetljivija tema razgovora bile su kineske izvozne kontrole za rijetke minerale i srodne derivate. Njemačkoj su ti materijali veoma potrebni za proizvodnju električnih vozila, vjetroturbina i u odbrambenoj industriji. Merz je tražio lakšu trgovinu, ali Kina ima kontrolu i nad eksploatacijom i nad preradom, pa sve češće koristi licenciranje izvoza kao strateški alat.
Njemačka industrija ima konkretan strah za blisku budućnost: kompanije upozoravaju da bi, ako Peking prekine isporuke, problemi u nabavci mogli postati ozbiljni prije kraja godine. Ovo nije samo teoretska prijetnja, već stvarna logistička opasnost koju je teško riješiti kada jednom nastane.
"China shock" u brojkama: Izvoz slabi, deficit raste
Termin “China shock”, koji su uveli ekonomisti David Autor, David Dorn i Gordon Hanson, opisuje kako nagli rast kineskog uvoza može uzdrmati zapadna tržišta rada i industrijsku bazu. U tom kontekstu treba posmatrati i Merzov nastup u Pekingu: tražio je “fer” uslove jer je odnos Njemačke i Kine očigledno postao neuravnotežen. Njemački deficit prema Kini u 2025. godini iznosi skoro 90 milijardi eura, dodatno otežan kineskim industrijskim viškovima i subvencionisanim izvozom.
“Njemački China shock” je dakle situacija u kojoj su kineske firme sve agresivnije potiskuju njemačke konkurente, kako u Kini tako i na trećim tržištima, dok njemački izvozni model prema Kini slabi.
Ovdje se pojavljuje najneugodniji paradoks: njemačke investicije u Kini rastu i dostižu rekordne ili višegodišnje maksimalne vrijednosti, ne zato što je rizik nestao, već zato što kompanije pokušavaju ograničiti izloženost riziku drugim instrumentima — lokalizacijom proizvodnje, jačanjem operativne autonomije i većim oslanjanjem na reinvestiranje dobiti. Ranije je izviješteno da su njemačke direktne investicije u Kini, prema podacima Bundesbanke, već dosegle rekord 2023., dok su se u 2025. nova ulaganja povećala na više od 7 milijardi eura.
Kineske podružnice njemačkih kompanija su ranije više zavisile od uvoza ključnih dijelova iz Njemačke, što je održavalo jaču vezu s matičnom industrijom. Danas sve više lokalizuju lance vrijednosti: manje uvoze iz Njemačke, veći dio dobiti reinvestiraju na licu mjesta i šalju manje novca centrali. Kratkoročno to može zaštititi tržišni udio i ublažiti konkurentski pritisak, ali dugoročno slabi jednu od glavnih koristi za Njemačku – povrat profita i njegov uticaj na domaću ekonomiju, kao i potražnju za njemačkim komponentama.
Širi kontekst: Washington, Peking i “principijelni realizam”
Merzova posjeta se desila u trenutku kada mnogi američki saveznici, zbog globalne neizvjesnosti, pokušavaju stabilizovati odnose s Kinom. U isto vrijeme, Washington je ponovo u centru pažnje: Trumpova posjeta Pekingunajavljena je za 31. mart do 2. aprila, a Reuters navodi da Merz planira posjetu Washingtonu početkom marta.
Berlin pokušava održavati dijalog s oba centra moći, dok je prostor za “neutralnu” ekonomsku politiku sve manji. Peking to pažljivo prati: Merzovo balansiranje između dva snažna partnera daje Kini priliku da iskoristi razlike među zapadnim zemljama i ojača svoju pregovaračku poziciju.
Merkatorov institut za kineske studije (MERICS) je posjetu sažeo ovako: Merz je otvorio sva osjetljiva pitanja bez eskalacije, obnovio proces i dijalog, ali je dobio malo konkretnih ustupaka. Najvažniji “opipljiv” rezultat je Airbus, dok su strukturna pitanja kao što su subvencije, pristup tržištu i trgovinski nesrazmjer ostala neriješena.
Zato je pravi rezultat posjete manje u potpisanim dokumentima, a više u smjeru u kojem se stvari razvijaju: Njemačka će se vjerovatno još brže “lokalizovati” u Kini kako bi ostala konkurentna, što može ubrzati upravo ono čega se Berlin formalno plaši – sistemsku zavisnost koja se sada ne vidi kroz uvoz, već kroz tihu promjenu poslovnih modela. To je upravo ono što Kina želi: Njemačka ostaje prisutna i ulaže, ali pod kineskim uslovima, dok politički uticaj Berlina na Peking ne raste, već se zbog ekonomskih interesa dodatno smanjuje.
