Teorija haosa: Kuda i kako gledati dok se poredak urušava

U jednoj predaji od Poslanika islama stoji da će doći vrijeme u kojem i najumniji neće biti u stanju prepoznati šta jeste, a šta nije istina, pa samim time neće biti u stanju ni objasniti događaje. Vrijeme pokvarenosti, kao i velike spletke kojih (ni)smo svjesni, utemeljeno je upravo u namjeri da se potpuno obrišu tragovi trajnih vrijednosti na osnovu kojih se o pojavnom svijetu i njegovim fenomenima može s velikom sigurnošću govoriti na jedan od dva načina, pozitivno ili pak negativno. S druge strane, koliko god vrijeme bilo izazovno i teško odgonetljivo, to je i velika sjena nad umnim ljudima našeg doba (jer pomalo djeluje da ih se može prepoznati u izreci), koji unatoč bremenitosti historije i njenih procesa ne mogu biti abolirani; prije će biti da se može propitivati njihov kapacitet ili čak hrabrost da se razmišlja izvan nametnutog okvira.

No, da im, ipak, damo polugu i blagotvornu olakšicu. Ako bi se prihvatilo razmišljanje Noama Chomskog (dijelim takav stav), koji tvrdi da je indoktrinacija (on se referira na obrazovanje) tako duboka da obrazovani ljudi misle da su objektivni, onda nam ideja o izvjesnosti jasnoće u definiranju dobra i zla nedvojbeno stoji na staklenim nogama. Indoktrinacija je, dakle, magla kojom se spuštaju neprovidni zastori na horizonte spoznaje, a umišljena objektivnost je njen placebo.

Uzmimo samo popularnu kulturu, posebno filmsku umjetnost, i njeno često romantiziranje zla. Teško da se ova vratolomija igdje bolje uočava nego na velikom platnu. Jer kako drugačije razumjeti ekranizaciju ubojice i pljačkaša Johna Dillingera kao ljepuškastog, neshvaćenog i zavodljivog karaktera ili prikazivanje na kriminalu i zbog kriminala utemeljenog Las Vegasa kao mjesta koje nudi sreću i zadovoljstvo. Niz je primjera, ali ova dva su dostatna da se, slijedom toga, razumije igra u kojoj i masovne ubojice mogu doživjeti ovacije na mjestima koja simboliziraju pravdu, poredak i slobodu. Da, desilo se.

Upravo ovo naše vrijeme, posebno posljednja godina dana, svjedokom je ogromne magle nadvijene i nad globalnim političkim odnosima. Ako bi se trebalo definirati šta globalna populacija osjeća kroz trenutne događaje, onda su to nevjera zbog rušenja njihove zamišljene i željene svakodnevnice, neizvjesnost usred suočavanja sa nepoznatim ishodom i neznanje o razlozima koji rukovode sve ove traumatične promjene.

Značajno je, dakle, donekle otvoriti vrata drugačijem razmišljanju o stvarnosti kao takvoj. Ne da bi se uputilo čitaoca na neprikosnovenu i neupitnu spoznaju, nego da bi se otvorio put traganju i dekodiranju igre. Naime, zbog početne misli o trenutnom grozničavom procesu tranzicije koji donosi promjenu opće paradigme te fluidnosti vrijednosti, ali i snažno redefiniranje svjetskog poretka, pribjegnimo teorija haosa i teorija ontološke ne/izvjesnosti kao isprepletenim okosnicama koje dešifriraju naše vrijeme.

Teorija haosa, iako primarno služi objašnjavanju prirodnih fenomena imala je, dakako, svoju primjenu i u društvenim naukama, posebno u kontekstu poslovne strategije i pitanja evolucije složenih organizacijskih odnosa i organizacijske kontrole zajedničkih akcija. Čak je krajem 20. stoljeća ozbiljno je analiziraju i drugi društvenjaci, posebno oni okupljenih, sasvim prirodno i potpuno logično, u Fernand Braudel Centru (Ekeland, Prigogine, Birken) koji su tvrdili da će značaj teorije neminovno rasti u budućnosti.

Dapače, adekvatna je za proučavanje trenutne mutacije i objašnjenja općeg stanja međunarodnog poretka. Značajna sposobnost ove teorije je u činjenici da ima potencijal da pokaže kako jednostavan skup determinističkih odnosa može proizvesti šablonske ishode. Budući da se haotični sistemi ne vraćaju u isto stanje, dok su ishodi, uprkos svojoj nepredvidivosti, ograničeni i formiraju obrasce, podesna je i može se koristiti za razumijevanje ponašanja određenih agenata sistema, u ovom slučaju, njegovih nosilaca.

Ključna stvar ovdje, budući da su haotični sistemi imaju determinirajuću jednačinu koja upravlja njihovim ponašanjem, jeste ponašanje agenta koji razumije da se nalazi u stanju haosa (razumije haos kao takav) te da ima priliku iz njega izvući potrebne koristi. Teorijskim jezikom kazano, Sjedinjene Američke Države, kao ključni agent, imaju alate za upravljanje sistemom. Pitanje sistema, njegovog djelovanja, opstanka ili redefinicije je, stoga, od najveće važnosti, interesa ali i volje u ponašanju ove globalne sile.

U uslovima relativne ravnoteže, male razlike podsistema (etničke pripadnosti, rase, politika, ekonomija, agencije, preduzeća, crkve, institucije) ne utiču na prevladavajuće stanje opće ravnoteže. Međutim, u turbulentnim stanjima koja su daleko od ravnoteže, postoje uslovi izuzetne osjetljivosti i potencijalne adaptacije zbog neravnoteže i uticaja ovih ponekad malih razlika.

Slučajna kombinacija podsistema može postati toliko moćna da poremeti red i ravnotežu tako da je u tom trenutku ( naziva se "singularni trenutak" ili "tačka bifurkacije") nemoguće unaprijed odrediti u kom smjeru će promjena krenuti: da li će se sistem urušiti ili pak postati novi, diferenciraniji, viši nivo reda i ravnoteže.

Pozitivne i negativne povratne petlje (feedback loops), kao mehanizmi koji održavaju ravnotežu, čine da društvo predstavlja njihovu uravnoteženu dinamičnu mješavinu koji u vremenima relativne stabilnosti zajedno čine naizgled beznačajne podsisteme. Svi mogući podsistemi i njihove permutacije, veli Carl Seiter, su međusobno povezani u ključajućem, kipućem kotlu aktivnosti prepunom mogućnosti.

Amerika, dakle, imala je mogućnost relativne kontrole povratnih petlji unutar sistema kao što ima i sada u ovoj prelomnoj tački našeg “globalnog“ društva, u ovom kipućem kotlu aktivnosti. Harold James daje dodatni argument ovom pristupu, kada tvrdi da se pozicioniranje sebe kao kontrolora svakako uklapa u logiku imperijalnog pada, tog stalnog pratioca visoko razvijenih društava, kao podsjetnika na neizbježnost promjene u kojoj će oni koji su više sići na niže nivoe. I upravo to razumijevanje vlastite pozicije i briga za “nivo i snagu mogućeg pada“ otvara prostor da se bude kontrolor zarad osiguranja buduće pozicije, ne samo u fizičkom već i u ontološkom smislu.

Da bi se ovaj složeni pristup učinio nešto jasnijim treba se još osvrnuti i na razmišljanje Breta Stephensa, koji je u polemiku o savremenom američkom izolacionizmu uveo koncepte Doktrine povlačenja i pojmove poput freelancera vanjske politike (u kontekstu trenutnih međunarodnih odnosa, mogu se shvatiti kao države ili čak nedržavni akteri koji se ponašaju nepredvidivo, autonomno i nezavisno) i suprasistemske nepredvidljivosti.

Ova suprasistemska nepredvidljivost, koja je i uzrok i glavna karakteristika nadolazećeg globalnog poremećaja, preplavljuje naše sisteme i oštećuje referentne tačke kojima obično razmatramo svijet, a pupčano je povezana s teorijom haosa. Moguće je zamisliti da je Donald Trump i sve što on predstavlja upravo suprasistemska nepredvidljivost ili njeno lice i simbol.

Ontološka ne/sigurnost, s druge strane, zajednička je karakteristika globalnih sila koje su se našle u napetoj konfrontaciji u širim svjetskim prostorima. Ontološka sigurnost, kako tvrdi Molly Krasnodebska ukorijenjena je u stabilnom i konzistentnom skupu narativa o sebi i svom okruženju, koji predstavljaju načine orijentacije kroz koje pojedinac shvaća svijet. Nakon Giddensove Modernosti i samoidentiteta, ova disciplina unutar teorije međunarodnih odnosa pojavila se kao vrijedan i dovoljno raširen objašnjavajući obrazac.

Uslovi globalizacije su svakako doveli do anksioznosti i kriza identiteta, što je potom dovelo do povećane vjerovatnoće sukoba i nasilnih akcija. Globalizacija je također oslobodila kolektivne traume i etničke sukobe, dok su migracije otvorile veliki prostor za analize sigurnosti i identiteta. Sve je ovo odigralo važnu ulogu u objašnjavanju kako su globalni i regionalni akteri reagovali na unipolarnu hegemoniju nakon Hladnog rata i njen kraj. Akteri se smatraju ontološki sigurnima kada osjećaju biografski kontinuitet i osjećaj cjelovitosti koji je podržan i prepoznat u i kroz njihove odnose s drugima. Kada su odnosi i razumijevanja na koja se akteri oslanjaju destabilizovani ontološka sigurnost je ugrožena, a rezultat može biti anksioznost, paraliza ili nasilje. Globalizacija i hegemonija liberalizma dovele su do takvih teških iskustava širom svijeta.

Ne čudi da su Rusija i Kina globalizaciju, između ostalog, doživljavale i kao ontološku prijetnju i shodno tome gradile mehanizme, pa čak i poduzimale agresivne korake da se zaštite, no EU i SAD, s druge strane, su također osjećale sličnu nesigurnost. Zbog jačanja autoritarizma na Istoku, koji se počeo prelijevati u liberalni svijet, otvarajući prostor za populističke i desničarske snage, a potom i zbog gubitka vlastitog kredibiliteta, zaštita “evropskih vrijednosti“ i “našeg načina života“ skočila je na vrh političke agende.

Velika finansijska kriza 2008. godine također je otvorila velike teme između najjačih aktera međunarodnog poretka. Narativi su aktivirani, kao i koncepti koji se zamišljaju kao njihovi rezultati (Ruski svijet, Turski svijet, Učinimo Ameriku ponovo velikom, Socijalizam s kineskim karakteristikama za novo doba itd.). Briljantan zaključak koji je Stephens izveo još 2014. godine i dalje odjekuje i svjedoči o dubokoj svijesti mnogih u SAD-u o predstojećim promjenama. Također svjedoči o razumijevanju da je to otvoren proces s nizom nepoznanica.

Kako američko povlačenje postaje sve primjetnije, kaže Stephens, protivnici osjećaju stratešku priliku za reviziju regionalnog i globalnog poretka na način koji im se više sviđa. To je dovelo do toga da su američki saveznici prisiljeni razmotriti svoje sigurnosne opcije na načine na koje to nisu činili dugi niz godina (ah, Grenlande zeleni), kada su se osjećali ugodno pod američkim sigurnosnim kišobranom. To stvara geopolitičko okruženje koje je manje predvidljivo, manje upravljivo i potencijalno nasilnije. Problem dodatno pogoršava to što su nedržavni akteri sve više sposobni koristiti ograničena sredstva za duboku promjenu međunarodnog sigurnosnog pejzaža, a na mnogim mjestima se urušava i sam koncept države.

Kada uzmemo u razmatranje trenutne događaje i ovaj Stephensov pasus, pred očima nam je, nadam se, puno toga jasnije. Ali, šta je zaključak? Mislim da je jednostavan. Pogibeljna stvarnost našeg vremena proizvod je razvodnjenog vrijednosnog sistema i urušenog prirodnog razumijevanja dobrog i lošeg od strane globalnog kreatora koji u trenutnom kreiranom haosu nastoji ostvariti dodatne dobitke i sigurniju poziciju za budućnost. Nastoji suprasistemskom nepredvidljivošću redefinirati sistem i dovesti ga u ravnotežu na novim postavkama.

No, prihvatiti takav svijet znači prihvatiti i veliku laž. Odbaciti ga znači suprotstaviti se orkanima. Ali... ko može zauzdati orkane? U konačnici, ovo je tek jedna interpretacija realiteta međunarodnih odnosa, a njihova hermeneutika otkriva mogućnost višestrukih interpretacija i nemogućnost izdvajanje najautentičnije verzije koja potpuno objašnjava međunarodnu politiku. Kao takva, može zagolicati maštu i otvoriti prostor i novim pogledima. Nadam se i praksama.