Vjera i demokratija: Bartolomejeva noć i islamski “protestantizam”

U isto vrijeme kada je katolički fanatik Bartłomiej Krakowiak spalio oltar i ispisao uvredljive poruke na kipu Djevice Marije u Međugorju, na Facebooku se vodila – i još uvijek se vodi – javna polemika među muslimanskim alimima o mjestu Božjeg prebivanja.

Najprije je Zijad Ljakić optužio Islamsku zajednicu u BiH da, putem mektepske nastave, širi učenje po kome je Bog “na svakom mjestu”, što je po njegovoj ocjeni sporno, maturidijsko učenje. Dževad Gološ je, stavši u zaštitu Islamske zajednice u BiH, odgovorio da, najprije, to nije maturidijsko učenje, a zatim da se tu radi “o lažima koje dotični pripisuje drugima”. Dodao je da je Ljakić smutljivac, koji stalno napada ne samo Islamsku zajednicu, već i svakog ko iskaže i najmanje neslaganje s njime.

U ovu raspravu se neizravno uključio i Safet Kuduzović, ukazujući na to da je, prema islamskom učenju, Bog na nebu, iznad svog Prijestolja – Arša. Skrenuo je pažnju na niz ajeta, hadisa i stavova islamskih učenjaka, koji idu u prilog navedenoj tvrdnji. Dakle, nije pripisivao Islamskoj zajednici u BiH nikakvo učenje, već je jednostavno napisao šta je, po njemu, ispravno vjerovanje i potkrijepio je to nizom argumenata.

Na to stajalište osvrnuo se i Elvir Duranović, pojašnjavajući da Arš i nebesa nisu isto, zbog čega je sporna tvrdnja da se Bog nalazi na nebu, iznad Arša: nebo nije iznad Arša, Bog je iznad Arša. Duranović smatra da se Bog ne nalazi na nebesima, već je u Božjoj vlasti sve što je na nebesima i Zemlji. Bog je iznad Arša, koji je kao i nebesa stvoren, jer je Bog iznad svega stvorenog.

Sve ove teološke suptilnosti su zanimljive i po sebi, ali ih u ovom tekstu ne navodim zbog toga. Niti da kažem ko je u pravu (iako mi se Duranovićeva argumentacija zasad čini najuvjerljivijom).

Moja poenta je sljedeća: dok je u Međugorju jedan katolik nasrnuo na svetište drugih katolika, utjecajni glasovi među muslimanima u BiH su se bavili svojim neslaganjima, ulazeći u jednu, na momente prilično oštru, ali nenasilnu polemiku.

To podcrtavam zbog onih koji su incident u Međugorju odmah, s dobrim razlogom, sveli na mentalno stanje počinioca, a u sličnim slučajevima, kada je izvršilac musliman, trče da, bez osnove, nasilje pripišu cijeloj vjeri.

Desilo se da sam, istog dana kada se desio napad na svetište u Međugorju, te se vodila rasprava o tome gdje je Bog, čitao Hegelovu Historiju filozofije, i to onaj dio u kojem ovaj najznačajniji evropski filozof, inače protestant, govori o misaonom prevratu koji je na naš kontinent donijela Reformacija.

Uz ostalo, Hegel piše da se izopačenje kršćanske vjere, u vremenu prije Reformacije, ogledalo npr. u želji krstaša, kršćanskih fanatika, da dođu do svetih mjesta, poput Svetog groba. Kao da je, veli Hegel, u vjeri ono bitno u onome spoljašnjem, u kamenu, a ne u onom unutrašnjem, duhovnom, onome što srce osjeća.

Kršćanstvo krstaša je, piše on, tražilo Božju prisutnost “u zemlji Hananu, njegove tragove, brijeg na kome je stradao, njegov grob; oni ga nađoše ali grob je grob”.

”Hrišćani su”, kaže on dalje, “pogrešno mislili da će naći zadovoljenje u tome i da je to zaista ono što su tražili; ali oni nisu razumjeli sebe. Ova sveta mjesta, Maslinov brijeg, Jordan, Nazaret, kao spoljašna čulna sadašnjost (…) jesu nešto prošlo”

“Ono što su tražili”, zaključuje Hegel, “trebalo je da ugledaju u sebi samima.”

Ova protestantska kritika važi i glede hodočašća u Međugorju. Protestanti bi kazali da Hrist, kao duh, postoji ili ne postoji u srcu svakog vjernika, ma gdje da je, a najmanje u kamenu u Hercegovini.

U svakom slučaju, ovo učenje ne navodim kako bih doveo u pitanje vjeru katolika, već da učinim vidljivim određenu sličnost između protestanata i selefija, koji su također protiv “svetih mjesta” poput Međugorja. I to nije jedina sličnost.

Naime, Hegel piše da je Luter “očistio” hrišćansku religiju, suprotstavljajući se popovštini, praznovjerju, itd. Istu ambiciju glede islama imaju selefije. Kao i protestanti, oni odbacuju (crkvenu) doktrinarnu “nadogradnju” i zagovaraju povratak izvornoj vjeri.

Ključni prevrat, koji je reformacija kao pojava donijela, objašnjava Hegel, jeste da se u vjerskim raspravama odbacuje argument institucionalnog autoriteta. To otvara put mentalnoj slobodi. “Tek je sa Luterom počela sloboda duha”, kaže Hegel.

S Luterom je, veli, odbačena slijepa poslušnost, koju su zagovarali kaluđeri, te je slobodi individue data vrijednost. I nakon što je u vjerskim raspravama napušten strah od (crkvenog) autoriteta, isto se desilo u svim oblastima mišljenja. Hegel veli da se “tako u pogledu saznanja čovjek vratio natrag u sebe, natrag iz inostranosti autoriteta”.

U filozofskom smislu, time su stvoreni preduslovi za Descartesov princip odbacivanja svih pretpostavki i snage autoriteta (npr. Aristotela), te misao pronalazi oslonac u njoj samoj. Rađa se moderna subjektivnost.

“Time je”, kaže Hegel, “pak filozofija ponovo zadobila svoje pravo tlo, naime da mišljenje polazi od mišljenja kao od onoga što je u sebi izvjesno, a ne od nečeg spoljašnjeg, ne od nečeg datog, ne od nekog autoriteta, već prosto naprost od te slobode koja se nalazi u ovome: ‘Ja mislim’.” Svijest postaje sigurna u sebe.

U odbacivanju institucionalnog autoriteta u vjerskim raspravama vidimo jasnu sličnost protestantske prakse sa selefijskom (bar kakva je u bh. uslovima). Diskusija o vjerskim pitanjima ne prestaje kada se oglasi vrhovni vjerski autoritet. Naprotiv, čini se da rasprava tada upravo počinje. Sudionici u otvorenom natjecanju nastoje iznaći što bolje argumente (citate) i očekuju da će se što više ljudi složiti s njima. Dakle, kao u modernom političkom natjecanju.

Time dolazimo do jednog paradoksa. Dok se kod nas pojava selefija tumači kao znak da, nakon pada komunizma, Bošnjaci napuštaju modernitet, čini se da je zapravo obratno: pojava raznih tumačenja islama, bez mogućnosti da Islamska zajednica dekretom okonča diskusiju, ukazuje da smo mi tek ušli u modernitet i da se nalazimo u našoj “reformaciji”.

Na stranu, dakle, da li se slažem s ovim ili onim selefijskim alimom (vidimo da se i oni uglavnom međusobno ne slažu). Moja poenta je da njihova pojava nije simptom nazatka, kada je u pitanju sloboda društva. Naprotiv.

Zapravo jedino što bi nas sada vratilo u predmoderno doba jeste kada bi država, kao u doba komunizma ili u doba Inkvizicije, koristeći se represivnim aparatom, intervenisala u vjerske rasprave. Ili npr. kada bi neko od selefija, oslanjajući se na državnu moć, postao neprikosnoven vjerski autoritet, koji nasiljem ili prijetnjom nasiljem stavlja tačku na raspravu o vjerskim pitanjima, odnosno ujednačava raznolikost u mišljenju.

Drugim riječima, najgore bi bilo reagovati kao katolici, predvođeni kraljem Karlom IX, koji su 1572. na tzv. Bartolomejsku noć pobili oko 25.000 protestanata. Suprotnost toj Francuskoj jeste tadašnja Nizozemska, gdje su protestanti 1579. svrgnuli vlast katoličkog španskog kralja, ali nisu nakon toga progonili katolike, već su prvi u Evropi uvele opću vjersku trpeljivost. Zbog toga su vodeći mislioci tog vremena, poput spomenutog Descartesa, Johna Lockea, Leibniza, utočište nalazili u toj državi. Također, katolički gradovi i regije su pristali biti te protestantske države.

Moja poenta nije da su selefije kao osnivači moderne Nizozemske, već da je današnja Bosna i Hercegovina mnogo sličnija toj Nizozemskoj, nego Francuskoj iz Bartolomejske noći, zahvaljujući tome što država ne interveniše u vjerskim raspravama, i što sama Islamska zajednica ne traži to.

Da je takvo stanje primjereno islamu, objašnjava i spomenuti hafiz Gološ, koji (rezimirajući polemiku?) veli: “Jedna od odlika islama, a posebno ehlisunneta, jeste tolerancija prema drugačijem mišljenju. Stoljećima su muslimani živjeli kao sljedbenici različitih pravnih, pa čak i akaidskih škola, bez međusobnog isključivanja.”

U našoj, postkomunističkoj javnosti još uvijek je prisutan ogroman strah od ljudi koji u Kur’anu i sunnetu traže obrasce za društveno, pa čak i državno uređenje. Neki autori tvrde da je to put ka povratku u predmoderno doba, odnosno društvenim odnosima kakvi su vladali u Saudijskoj Arabiji u 7. stoljeću, u vrijeme pojave islama.

Kao što je poznato, i protestantski mislioci su, u 16. stoljeću, u Bibliji tražili koncept dobrog državnog uređenja. Rezultat toga nije bio povratak u stočarsko društvo iz 2. milenija prije nove ere, nego, naprotiv, nastanak prve moderne države, poput spomenute Nizozemske.

Malo je, recimo, poznato da je Johann Althusius, prvi veliki mislilac federalizma u Evropi, svoj politički koncept izveo iz starozavjetne ideje o “paktu plemena“. Isto važi i američke protestante, koji su, kako piše Daniel Elazar u predgovoru Althusiusovoj Politici, “u potrazi za federalnim aranžmanima bili inspirisani biblijskim političkim uređenjem (polity)”, ali utemeljili su Sjedinjene Države, kao modernu državu. Dakle, ne odbacujući vjeru, već primjenjujući je na svoje doba.

Kod nas mnogi vjeruju da je vjera strana demokratiji, te da je Zapad materijalno napredovao kada je odbacio vjeru. A zapravo je, kako Emmanuel Todd pojašnjava u Porazu Zapada, uspon zapadnih, kapitalističkih, demokratskih društava duboko vezan za protestantsku vjeru, jednako kao što je i njihova trenutna kriza vezana za nestanak protestantizma.

Vjerski osjećaj je kohezivni faktor društva. Zlatno doba zapadne demokratije nije bilo doba, kada većina ljudi nije vjerovala, već naprotiv kada su crkve bile pune (a pri tom vlast nije tjerala ljude da idu na molitvu). Svi vodeći mislioci Zapada, od Descartesa, preko Spinoze, Lockea i Kanta do Hegela su bili vjernici.

Dugo nakon što je crkva svrgnuta s vlasti, u zapadnim kršćanskim populacijama je ostala glavnina običaja i vrijednosti kršćanske vjere, te su na njih prianjale zamjenske ideologije (socijalizam, liberalizam, itd.). Nestanak tih protestantskih i generalno kršćanskih običaja i vrijednosti na današnjem Zapadu dovodi do nihilizma (obožavanja ništa), kakav danas vidimo unutar zapadnih društava, ali i u njihovom odnosu prema drugima (npr. Gazi).

“Običaji i vrijednosti”, veli Todd, “naslijeđeni od vjerske tradicije blijede ili se rasprskavaju, i na kraju nestaju; tad, ali tek tad, pojavljuje se ovo što upravo živimo, potpuna vjerska praznina, s pojedincima lišenim svakog zamjenskog kolektivnog vjerovanja.”

Nestanak religije na globaliziranom Zapadu učinio je, veli Todd, da nestanu “nacionalno osjećanje, etika rada, pojam obavezujućeg društvenog morala i sposobnost žrtvovanja za zajednicu - sve te stvari zbog čijeg je odsustva Zapad vrlo loman u ratu”.

Za razliku do današnjeg Zapada, muslimanska društva nisu izgubila glavninu običaja i vrijednosti proisteklih iz vjere. I vrlo je važno podcrtati da vjersko osjećanje, o čemu svjedoči iskustvo protestantskog svijeta od 16. stoljeća, nije prepreka, već osnova napretka.

Ono što zemljama gdje u većini žive muslimani nedostaje jeste ono što je protestantski Zapad imao od 16. do kraja 20. stoljeća: demokratija, tj. opća trpeljivost ostvarena kroz odvajanje državne moći od vjerskih rasprava (sekularizam).

U Bosni i Hercegovini se trenutno može voditi diskusija o vjerskim pitanjima, ali u velikom dijelu islamskog svijeta vlast ograničava slobodu govora i mišljenja, te se, koristeći se represivnim aparatom, uključuje kako bi okončala rasprave, o vjeri i naročito o politici.

U vjeru nema prisile. Ona je rezultat slobodnog izbora, ne može se unijeti u srca dekretom. Kad država naredi ljudima da vjeruju, onda se oni samo prave da vjeruju. Vjera je u duši ili je nema. Ako bi se pojedinac ponašao ispravno zato što ga je država natjerala, onda bi vlast jedina zaslužila da bude nagrađena od Boga, ali ne pojedinac.

Ili, kako Hegel, u Bernskim spisima, sažima poentu Luterove reformacije: “Objektivnu religiju učiniti subjektivnom to mora da bude veliki zadatak države, ustanove se moraju podnositi sa slobodnom misli, ne smiju siliti savjest i slobodu”.

Dakle, država ne treba ujednačavati mišljenje, čak i ako to otvara put šarolikosti. U odsustvu crkvenog autoriteta, u Americi su se pojavile stotine protestantskih sekti sa različitim učenjem, ali su sve one imale nešto zajedničko: vjeru u Boga (i strah od hibrisa), osjećaj za pravdu, osjećaj za zajednicu i moć kolektivne akcije, itd. A možda i glavna oznaka im je to da nisu katolici.

Nema razloga da strahujemo od islamske misli, niti od njenog pluralizma. Treba strahovati samo od scenarija u kojem bi se rasprava o vjeri zamijenila prisilom. Logos je suplement za prisilu i njena negacija. Dok god se razlike u mišljenju i uvjerenju rješavaju knjigama, predavanjima, citatima i javnim polemikama, a ne državnom represijom, one nisu znak društvenog nazadovanja. Naprotiv, to je znak zrelosti i živosti ovog društva. Zabrinjavajući bi bilo vidjeti da ljudi ne vjeruju više ni u šta, što vodi u obožavanje ništa, u nihilizam i želju za nestankom sebe i drugih.

Evropa nije postala kolijevka demokratije odbacivši vjeru, već odbacivši princip da crkvene institucije imaju monopol nad istinom. Muslimanski svijet ne treba ići putem brisanja vjere, već izgradnjom poretka u kojem će vjera, ali i politika, oslonac nalaziti u borbi argumenata, pridobijanju publike (dakle u borbi za duše). Islamska zajednica u BiH se, u tom smislu, u proteklim decenijama pokazala kao izuzetno odgovorna, otvorena i napredna institucija.

Tolerancija ili trpeljivost nije isto što i ravnodušnost: podnositi neistomišljenika znači ne slagati se s njime, protiviti mu se (nekad i oštro), ali znači i ne prepuštati se najgorim instinktima u odnosu prema njemu. Poruka Bartolomejske noći, na koju podsjeća nedavni napad Bartłomieja Krakowiaka, kao i svaki napad svakog, kršćanskog, islamskog ili jeverejskog fanatika, koji bi da nasiljem rješava nesporazume – jeste da je dobro društvo ono koje podnosi, trpi, toleriše razlike u vjeri i misli.