Bosna kao opomena: Genocid je presuđen, ali nije politički poražen

Piše: Omer Bartov (The New York Times)

Kako završavaju genocidi? U većini slučajeva postoje dva moguća ishoda: počinitelji ostvare svoj cilj ili ih zaustavi vojna sila, nakon čega slijedi pozivanje na odgovornost.

Godine 1904. vojska Njemačkog carstva započela je kampanju u tadašnjoj Njemačkoj Jugozapadnoj Africi, današnjoj Namibiji, u kojoj je gotovo istrijebila narode Herero i Nama protjerivanjem u pustinju, zatočenjem u logorima prisilnog rada i neposrednim ubijanjem. Niko nije intervenirao. Osmansko carstvo je 1915. pobilo ogroman broj Armenaca koje je nastojalo ukloniti iz srca Anadolije ili prouzrokovalo njihovu smrt prisilnim marševima. Slabi pokušaji da se nekadašnji osmanski državni čelnici pozovu na odgovornost ubrzo su napušteni. Turska i danas poriče genocid.

Nasuprot tome, nakon poraza nacističkog režima u Drugom svjetskom ratu, njegov genocid nad Jevrejima i drugi masovni zločini bili su predmet suđenja u Nürnbergu. I drugi genocidi okončani vojnim porazom počinitelja — u Kambodži 1979., Ruandi 1994. i Bosni 1995. godine — doveli su do nekog oblika suočavanja s odgovornošću, ma koliko zakašnjelog i nepotpunog. Poricanje onoga što se dogodilo time je postalo nemoguće.

U ranijim slučajevima genocida koji su „uspjeli“ zahvaljujući tadašnjoj nekažnjivosti ili izostanku kasnije odgovornosti, države odgovorne za zločine nastavile su izvlačiti korist iz njih. Stvaranje i kodifikacija pojma genocida nakon Drugog svjetskog rata trebali su spriječiti opstanak takve sprege nekažnjivosti i profita.

Ono čemu svjedočimo u Gazi, gdje se Izrael pred Međunarodnim sudom pravde suočava s optužbom za genocid počinjen nakon Hamasovih napada 7. oktobra, nagovještava drukčiju budućnost ovog zločina.

U toj bi budućnosti druge države ili njihovi čelnici mogli dobiti poticaj da provode genocidne politike, znajući da ih za ubijanje možda neće stići kazna i da bi im takva politika mogla čak donijeti korist. Države i međunarodne organizacije koje su se nekada obavezivale da će zaustaviti i kažnjavati genocid mogle bi prešutno odobriti njegovo ponavljanje.

Od 10. oktobra, kada je sadašnje primirje u Gazi stupilo na snagu — a Vijeće sigurnosti UN-a 17. novembra podržalo je Trumpov plan od 20 tačaka — u izraelskim napadima ubijeno je više od 1.000 palestinskih civila. Izraelska vojska sada kontroliše gotovo 70 posto Pojasa Gaze. Dva miliona Palestinaca, koji su ranije živjeli u jednom od najgušće naseljenih područja na svijetu, sabijeni su na trećinu tog prostora i pokušavaju preživjeti među ruševinama, bez najosnovnije humanitarne infrastrukture.

Nakon primirja i razmjene izraelskih talaca za palestinske zatvorenike, sredinom januara počela je druga faza Trumpovog plana, čiji su ciljevi potpuna demilitarizacija i obnova Pojasa Gaze pod upravom prijelaznog tehnokratskog palestinskog tijela. Proces nadzire međunarodni Odbor za mir kojim predsjedava Trump. Dugoročno, Trumpova administracija govori o izgradnji futurističke „Nove Gaze“ vrijedne više milijardi dolara, a navodno planira i veliku vojnu bazu za smještaj ljudstva multinacionalnih snaga. Palestince u Gazi to bi neminovno svelo na građevinske radnike i pružaoce usluga bogatašima koji će živjeti na njihovoj nekadašnjoj zemlji.

Izraelsko političko i vojno rukovodstvo provelo je operaciju u Gazi u kojoj je ubijeno najmanje 70.000 ljudi — što sada priznaje i izraelska vojska — većinom civila, dok je gotovo 200.000 ranjeno. Ogroman broj ljudi posredno je umro zbog potpunog uništenja zdravstvenih ustanova, stambenih objekata i infrastrukture te uskraćivanja hrane i čiste vode. Kao istraživač genocida, napisao sam u julu 2025. da vjerujem kako je to bio usklađen pokušaj da se Palestinci u Gazi unište u cijelosti ili djelimično te da je operacija stoga ispunila stroge kriterije definicije ovog zločina iz Konvencije o genocidu iz 1948. godine.

Izrael će se teško suočiti s odgovornošću za svoje postupke. Međunarodni krivični sud izdao je naloge za hapšenje Netanyahua i njegovog bivšeg ministra odbrane Yoava Gallanta zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, kao i za jednog zvaničnika Hamasa, za kojeg se naknadno ispostavilo da je ubijen. Sjedinjene Države nastojale su potkopati Sud, a Netanyahu je više puta posjetio Bijelu kuću i, između ostalog, navodno pokušavao nagovoriti Trumpa da napadne Iran. Međunarodni sud pravde mogao bi Izrael na kraju proglasiti odgovornim za genocid u postupku koji je pokrenula Južna Afrika. Posljedice takve presude ipak su nejasne sve dok Izrael uživa podršku SAD-a u Vijeću sigurnosti UN-a, tijelu zaduženom za provođenje odluka Suda.

Izraelski čelnici stoga vjerovatno neće odgovarati, osim ako ih neka buduća izraelska vlada, koja im ne želi suditi u Izraelu i nastoji obnoviti međunarodni ugled države, ne preda Međunarodnom krivičnom sudu. Takva mogućnost djeluje daleko. Trumpov plan od 20 tačaka zapravo zaobilazi svako pitanje odgovornosti ili kažnjavanja autora ovog zločina, obećavajući svijetlu budućnost svim uključenim stranama. Pozivi da se Palestincima vrati makar privid normalnog života teško će naići na mnogo razumijevanja dok Izrael i njegovi saveznici grade idealni grad. Zašto oživljavati stare optužbe kada se upravo rađa vrli novi svijet?

Istina je da se Izrael suočava sa sve većom globalnom izolacijom i neodobravanjem Amerikanaca širom političkog spektra. Upravo bi sjajni promotivni planovi za novu Gazu to mogli ublažiti ili čak preokrenuti, uvjeravajući javnost zaokupljenu drugim krizama da je pitanje Gaze riješeno na zadovoljstvo svih.

Ako bi njegova vizija ikada bila ostvarena, Trumpov plan značio bi da bi američka vlada ili američki poslovni ljudi koji djeluju u njeno ime prodavali prava na zakup i gradnju na zemljištu oduzetom stanovnicima Gaze, čija bi vrijednost potom vrtoglavo porasla.

Na tome bi nekretninski magnati — možda i Jared Kushner, Steve Witkoff i sam Trump — ili kompanije koje promoviraju ostvarili golemu zaradu za sebe i investitore, pretvarajući brisanje Pojasa Gaze u međunarodnu investicijsku priliku. Najvrjednije obalne parcele zauzeli bi tornjevi mješovite namjene, naizgled građeni za strane kupce i turiste, donoseći profit investitorima. Visoke cijene gotovo bi sigurno istisnule Palestince sa stambenog tržišta na njihovoj nekadašnjoj zemlji. Plan bi gotovo izbrisao historiju i društvo Gaze te bi je pretvorio u ekonomiju slobodnog tržišta za strane korporacije kojima se, kako je rekao Kushner, nude „nevjerovatne investicijske prilike“.

Izgradnja Trumpove takozvane Rivijere zavisila bi od toga da Saudijska Arabija i zaljevske države ulože goleme svote novca u zamjenu za obećanje još čvršćih strateških i ekonomskih veza sa Sjedinjenim Državama. Saudijska Arabija i Katar, zajedno s Turskom, Egiptom i Indonezijom, zasad su pokazali interesovanje pridruživanjem Trumpovom Odboru za mir. Dok bi Odbor učvršćivao kontrolu, a Gaza prolazila kroz prenamjenu, Izrael bi napravio još jedan korak prema svom dugoročnom cilju: zatiranju nade Palestinaca da će izraelska okupacija njihovih teritorija ikada završiti.

Korist će imati i druge države koje odbijaju pozvati Izrael na odgovornost. Njemačka je, poslije Sjedinjenih Država, drugi najveći dobavljač oružja Izraelu, a sklopila je i velike ugovore o kupovini izraelske vojne tehnologije. Pred Međunarodnim sudom pravde brani se od optužbe Nikaragve da je pomagala genocid u Gazi finansiranjem Izraela i smanjenjem pomoći Agenciji UN-a za palestinske izbjeglice (UNRWA), pa ima svaki politički i ekonomski interes da to pitanje skine s dnevnog reda. Njemačka je odbacila optužbe. Smatra se da je Ujedinjeno Kraljevstvo koristilo svoje vojne baze na Kipru kako bi podržalo Izrael, a sada nastoji poboljšati odnose sa Sjedinjenim Državama. Francuska pokušava sačuvati politički utjecaj na Levantu i ostaviti iza sebe pitanje genocida u Gazi, o kojem će, prema riječima predsjednika Emmanuela Macrona, „historičari, kada za to dođe vrijeme“, donijeti sud.

I Izrael profitira. Iako su neke evropske vlade otkazale ugovore o nabavci oružja i uvele sankcije izraelskim odbrambenim kompanijama kao odgovor na izraelsko nasilje u Gazi, izraelska industrija naoružanja i dalje posluje vrlo dobro. Izraelski izvoz oružja porastao je prošle godine za 30 posto u odnosu na 2024. godinu, dostigavši rekordnih 19,2 milijarde dolara, objavio je izraelski portal za finansijske vijesti Calcalist. Borbeno testiranje sistema naoružanja u Gazi služi kao prodajni argument. Razaranje, drugim riječima, donosi zaradu.

Izraelska nekažnjivost zasad omogućava jevrejskim građanima te zemlje da i dalje ignoriraju genocid. Posljedice će biti sve dublje etičko i moralno propadanje Izraela, erozija vladavine prava, policijsko nasilje nad palestinskim i jevrejskim građanima države te potkopavanje onoga što je preostalo od izraelske demokratije. Žrtve izraelskih postupaka u Gazi ostat će bez pravde i utvrđene odgovornosti za svoju patnju, dok će nastaviti živjeti u teškim uvjetima, pod vojnim nadzorom i s krajnje ograničenim izgledima za budućnost.

Otkako je ministar odbrane Israel Katz prošlog jula navodno objavio da Izrael namjerava uspostaviti „humanitarni grad“ na jugu Pojasa Gaze, stvarno stanje na terenu samo se pogoršalo. Moguće je da će međunarodne snage, uz pomoć palestinskog sigurnosnog osoblja i izraelske vojske, omogućiti provođenje Trumpovog plana tako što će stanovništvo zatvoriti u takve gradove. Ljudi bi iz njih smjeli izlaziti jedino da opslužuju bogate žitelje takozvane Nove Gaze. Na prostranim dijelovima Pojasa koji ostanu pod izraelskom kontrolom vjerovatno će niknuti nova jevrejska naselja.

Trump je rekao da će Odbor za mir, koji stoji iza ove transformacije, u jednom trenutku sarađivati s Ujedinjenim nacijama, ali mnogi strahuju da bi mogao potkopati svjetsku organizaciju. Taj bi zaokret u poslijeratnom poretku mogao obesmisliti međunarodno humanitarno pravo i dva međunarodna suda osnovana da ga štite. Time bi se nade da će izraelski kreatori politike ikada biti izvedeni pred lice pravde pretvorile u puste želje, a drugim državama bilo bi poručeno da i one mogu računati na nekažnjivost.

Neko bi mogao ustvrditi da je Gaza jedinstven slučaj jer Izrael uživa poseban međunarodni položaj zahvaljujući bliskom savezništvu sa Sjedinjenim Državama i pozivanju na nasljeđe Holokausta. Možda druge države ne mogu očekivati nagradu i možda će za genocid ipak biti kažnjene. Ipak, ono čemu danas svjedočimo predstavlja izuzetan presedan koji može potkopati samu premisu da je genocid zločin kažnjiv prema međunarodnom poretku uspostavljenom nakon Drugog svjetskog rata.

Ako planovi koji se sada razrađuju za Gazu budu provedeni, genocid bi u očima nekih država mogao postati legitiman i unosan nastavak politike drugim sredstvima. U najmanju ruku, države koje na bilo koji način budu izvukle korist iz genocida manje će vjerovatno pozivati buduće počinitelje na odgovornost. Raphael Lemkin, koji je 1944. skovao taj pojam i četiri godine kasnije izborio usvajanje Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, upravo je takav ishod nastojao spriječiti. To bi mogla biti budućnost genocida.

(Omer Bartov je izraelsko-američki historičar i profesor studija holokausta i genocida na Univerzitetu Brown, poznat po istraživanjima nacizma, ratnih zločina i masovnog nasilja.)