Ružica Ljubičić: Učenje o Palestini ne ide bez empatije i solidarnosti

Ružica Ljubičić (1990) mostarska je komunikologinja i aktivistica. Posvećena je istraživanju odnosa medija, ženskih i ljudskih prava. Obranila je doktorsku disertaciju 2023. godine na temu analize medijskog izvještavanja o nasilju nad ženama u bosanskohercegovačkim dnevnim novinama.

Pažnju i poštovanje javnosti, ali i podijeljene reakcije, privukla je svojim propalestinskim istupima. S dr Ljubičić razgovarali smo o njenom životnom putu, traganjima, istraživanjima, aktivizmu te odnosu akademske zajednice prema Palestini i genocidu u Gazi.

!Odgovor: Ko je Ružica Ljubičić? Kakav je Vaš životni put od Tomislavgrada do Mostara?

Opisala bih se kao ljudsko biće u vječitom traganju za spoznajom, slobodom i pravdom. ž

Odrasla sam u Tomislavgradu. Roditelji su me odgojili da poštujem različitosti i uvažavam svakog čovjeka. Godine 2010. sam počela studirati na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Tu sam završila osnovne, master i doktorske studije. Volim tragati, pisati, istraživati, učiti. Često i pogriješim. Mostar osjećam kao vlastiti kutak, ali i kao mjesto koje pruža inspiraciju i utjehu za istraživanje teških tema kao i Palestine. Tu je divna slastičarna „Palestinska kuća“. Tu je sve...

!Odgovor: Vaše djelovanje u nevladinom, medijskom i akademskom sektoru je prepoznato po slobodnim stavovima prema ljudskim pravima, međunarodnim odnosima, a posebno o Palestini i Izraelu. Kako ste formirali svoje stavove o pitanjima koja polarizuju naše društvo ali i cijeli svijet?

Trudim se, učim pa pogriješim. Osim literature koju sam čitala, osvježenje ali i osvještenje u pogledu Palestine dogodilo se tokom intervjua s mladom aktivisticom Dženanom Čustović 2021. godine. Na mene je utjecao i kanal mladog youtubera Nikole Simičevića, koji je u kontekstu okupacije Palestine i zločina nad Palestincima govorio i snimao 2022. i 2023. godine. To je važno istaknuti. Uskoro planiram napisati tekst posvećen serijalu njegovih videa „Zločin se nastavlja.“ Treba hrabrosti glasno proparati neugodnu tišinu dok ne dođe do promjene.

!Odgovor: Kada govorimo o Palestini i genocidu, postavlja se pitanje imamo li hrabrosti u našoj i regionalnoj akademskoj zajednici da se otvoreno i na osnovu činjenica govori o ovim složenim temama?

Počinjemo, otvaramo se, sudjelujemo. Treba aplicirati, predložiti temu i sažetak, potom poslati rad; a ako bude odbijen, inzistirati na adekvatnom obrazloženju. Ako odbiju, ne smije se odustati, valja se prijavljivati na druge adrese, časopise i simpozije. Profesor Sead Alić u Zagrebu čini izvanredne stvari. Na Institut ime su pozvani svi koji žele izraziti svoje mišljenje i stav, kritički promišljati prošlost Palestine i pisati o njoj. Pozitivan je primjer i 15. simpozij filozofije medija, nedavno održan u Zagrebu.

Bilo bi dragocjeno kada bi se na fakultetima organizirali čitalački klubovi posvećeni tekstovima o Palestini i klasičnim kao i suvremenim autorima. Primjerice, knjiga Zvali su me lavica autorice Ahed Tamimi, zatim roman Sporedni detalj palestinske spisateljice Adanie Šibli, kao i djelo Svitanje u Gazi autora Mahmuda Muna i Matthnewa Tellera.

Uz to, korisno je uključiti i naslove poput Justice for Some pravnice Noura Erakat, te knjige autora Edward Saida, Illana Papea i Normana Finkestiena, Seada Alića kao i knjige koje prevodi Resul Mehmedović. On je preveo knjige od Thomasa Suareza Država terora, zatim biografiju Theodora Herzla, začetnika ideje cionizma kao i brojne druge. To su osnove osnova za razumijevanje neravnopravnog položaja Palestine i cionističke genocidne politike. No to nije sve.

U okviru programa kulture sjećanja u nevladinom sektoru, korisno bi bilo uvesti edukacije o Nakbi, Prvoj i Drugoj Intifadi te sustavno proučiti povijesni i politički kontekst okupacije Palestine. Dakle, deložacije, zatvori, mučenja, što rade tzv. doseljenici, koje zločine čini Daniela Weiss. Takva edukacija omogućila bi dublje razumijevanje kolonijalnih obrazaca, propagande i jezika koji oblikuje percepciju palestinske marginalizirane stvarnosti.

!Odgovor: Nedavno ste imali zapaženo učešće na jednom skupu u Zagrebu gdje ste govorili o jednom aspektu cionizma. Kakve su bile reakcije publike?

Na Poslovnom Veleučilištu u Zagrebu od 22. do 24. listopada 2025. održan je 15. simpozij Filozofije medija, u organizaciji Centra za filozofiju medija, Hrvatskog filozofskog društva i samog Veleučilišta. Tijekom tri dana intenzivnih rasprava i izlaganja, razmatrali smo izazove i etičke dileme suvremenog medijskog prostora. Voditelj centra za filozofiju medija i mediološka istraživanja i glavni urednik časopisa In Medias Res, prof. dr Sead Alić je glavni organizator simpozija.

Moja tema je bila „Feministička kritika medijskog prikaza izraelskih vojnikinja: emancipacija ili cionistička propaganda“. Ponudila sam analizu triju studija slučaja, oslonjenih na semiotičku analizu i analizu sadržaja, istražujući načine na koje mediji konstruiraju sliku vojnikinja IDF-a u suvremenom kontekstu.

Prvi se primjer odnosio na YouTube izraelskih vojnikinja iz postrojbe Caracal tijekom akcije 7. listopada 2023. godine. Druga dva slučaja obuhvatila su analizu strategija meke moći izraelske glumice Gal Gadot te izraelske predstavnice na Eurosongu 2024. godine, Eden Golan. Zanimljiv je taj odnos između glamura, militarizma i reprezentacije ženske ravnopravnosti u medijskom prostoru.

U tom kontekstu kritiziram feminizam koji nije potpun, koji ne ide do kraja, koji ne brani sve žene svijeta. Ne možemo govoriti samo o tome kako su izgubljena prava žena u Afganistanu i Iranu, raspravljati o reproduktivnim pravima u Poljskoj, drugim riječima birati povoljnu agendu. Potrebno je mnogo, mnogo više. Treba glasno govoriti o reproduktivnom genocidu u Palestini, o patnji Palestinki koje skupljaju svoju mrtvu djecu u vrećama, koje se operiraju bez anestezije i izložene su konstantnim bombardiranjem. Kakav je to feminizam koji slavi snagu cionističkih vojnikinja koje pucaju u Palestinke i portretira ih kao super heroine? To je lažni, glamurozni feminizam.

!Odgovor: Kada govorimo o izraelskom utjecaju na BiH i regiju, Mostar je često u žiži dešavanja. Koliko takve pojave dodatno opterećuju Mostar i da li imamo otpora među hercegovačkim Hrvatima?

Da, mnogo je takvih utjecaja koji se provlače kroz sve pore našega društva. Njihov lobi nije prisutan samo u politici, gospodarstvu i financijama, nego i u kulturi, umjetnosti te medijima. U taj okvir ulaze i digitalne platforme, kao i umjetna inteligencija. No, zastori polako padaju. Iza maske moralnih, odabranih i prosvijećenih skriva se odvratna ljuštura koja ne bira sredstva kako bi ostvarila svoje ciljeve. Ipak, postoji i otpor.

Konkretno, trudim se na akademskom području to razotkriti. Posljednjih mjeseci radila sam znanstveni rad o propagandi, a jedan njegov dio posvećen je hasbari, izraelskoj diplomatskoj strategiji, odnosno izrazima koji se redovito pojavljuju u medijima. Primjerice: „Izrael ima pravo na samoobranu“, „Hamas koristi civile kao štit“.

Najproblematičnija je tvrdnja da su Arapi (kako ih nazivaju u medijima glavne struje) umrli od posljedica urušavanja, eksplozija ili nestašice hrane. Počinitelj zločina ne imenuje se izravno, nego se perfidno koriste drugi izrazi kao hasbarina šminka.

!Odgovor: Kako se mladi ljudi u Bosni i Hercegovini mogu postaviti u kontekstu izazova, pojava i procesa o kojima smo razgovarali?

Mladima bih željela poručiti da otvore svoj um, svoj glas, ali i svoja srca. Svakako, važna je edukacija. Važno je da mladi uče i govore o Palestini, ali i o drugim narodima koji još uvijek trpe genocid i nalaze se u sferi Drugoga – primjerice muslimani Rohinja.

Iako su čitanje i gledanje dokumentarnih filmova, posjeti izložbama, seminarima te sudjelovanje u diskusijama o kulturi sjećanja veoma važni, proces edukacije ne ide bez empatije. Empatija i solidarnost uz obvezno razbijanje sofisticirane tišine vezivna su tkiva i žile kucavice za početak promjene.