Šutnja naših službenih tumača genocida

U vremenu opće hipokrizije i dominacije laži nije jednostavno pronaći način odnosa prema svijetu. No, nije nemoguće. Sklanjanje ustranu i šutnja su, naprimjer, uvijek moguć izbor. Čak ponekad i opravdan, jer udaljiti se od onoga što se čovjeka ne tiče i na šta ne može utjecati, u osnovi, pozitivan je odnos prema svijetu. Problem je, naravno, kada šutiš, a tiče te se.

Ali, ako je neko pupčano vezan za određenu temu, onda se sklanjanjem samo uklapa u opću hipokriziju i laž. A Gaza je za akademske radnike u društvenim i humanističkim naukama upravo takva tema. Sklanjati se ustranu dok cionistički režim provodi genocid nad palestinskim narodom – ponavljajući ustaljene prakse još od 1948 – ne da nije prihvatljivo nego je čin potpomaganja narativa dehumanizacije Palestinaca i opravdavanja njihovog istrebljenja.

Prije nekoliko dana na društvenim sam mrežama osvrnuo na jednu inicijativu iz naše akademske zajednice. Naime, grupa profesora Sarajevskog univerziteta, pretežno iz tehničkih i prirodnih nauka, uputila je apel Senatu Univerziteta da se konačno oglasi o zločinima cionističkog režima, odnosno genocidu u Gazi. Iako mi je drago da je do toga došlo, ostao sam začuđen jer među potpisnicima nisam vidio profesore i istraživače iz društvenih nauka i humanistike, iako bi upravo humanistički i društveni fakulteti i instituti takvu inicijativu trebali predvoditi.

Postavlja se pitanje na koje je veoma bitno pronaći odgovor: kako je moguće da se ljudi koji trebaju biti svijest naroda – koji se bave historijom, antropologijom, sociologijom, politologijom ili pravom – uopće ne oglašavaju o procesu koji možemo okarakterizirati kao jedan od najnehumanijih i najsvirepijih postupaka jedne države i njenog sistema. Kako je moguće da bosanskohercegovački istraživači genocida uopće nisu javno iznijeli stav, mišljenje ili barem procjenu o genocidnom djelovanju cionističkog režima.

Druga stvar koja nas treba na određeni način zaokupiti, na koju trebamo pokušati pronaći odgovor, jeste: da li mi kao narod sa iskustvom genocida imamo pravo šutjeti na ono šta se događa. Da li oni koji trebaju biti i jesu svijest tog naroda imaju pravo i komociju ne govoriti o ovim pojavama.

Jedni zagovaraju pristup po kojem smo odveć mali te da se ne trebamo miješati u odnose koji nas mogu dovesti u nezavidan položaj. Koliko god pokušavao razumjeti ovakve stavove, moram biti vrlo direktan i kazati da razumijevanja nemam i neću moći razumjeti – jer ovo nisu trivijalne stvari o kojima se može šutjeti.

Ovo nije pitanje na koje se (ne) odgovara vodeći se ličnim dobrom. Posrijedi je zastrašujući udar na samu biološku supstancu palestinskog naroda, otimanje zemlje i uzurpiranje vlasništva i pokušaj potpune, sistematske dehumanizacije. Ne radi se, dakle, o nečemu sa čega se može skrenuti pogled, očekujući da će oni koji kreiraju globalne tokove sve to s odobrovanjem prihvatiti. Ako kao ljudska bića nismo sposobni izdići i voditi se onim šta nas čini ljudima – a to je osjećaj za pravdu i promicanje istine – tada je naše opće postojanje nebitno i potpuno besmisleno.

Dok uživo gledamo ubijanje i masakriranje ljudi, od novorođenčadi do staraca, dok naša djeca polahko postaju bešćutna spram ove zastrašujuće kataklizme – jer ne postoje glasovi u našoj javnosti kojima bi se mogli okrenuti i poslušati ih – nemojmo zaboraviti trenutke kada smo to isto prolazili i kada nam je bilo bitno i značajno da neko digne glas za nas i podrži nas. Danas, kada mi Bošnjaci ne dižemo svoj glas za porobljeni i masakrirani narod u Gazi, samo pokazujemo koliko, zapravo, ne poštujemo ni sami sebe ni onu žrtvu koju smo podnijeli za vlastitu slobodu. To je možda i najgori dio ove sramne dvogodišnje šutnje.

U čitavom tom moralnom poniranju ipak se dogodio Zemaljski muzej, koji je osvjetlao obraz državi i narodu svojim saopćenjem i djelovanjem. Direktor Mirsad Sijarić, koji je nakon toga bio izložen napadima procionističkih elemenata, hrabro i dostojanstveno je pojasnio odluku i ponovio da cijelim svojim bićem stoji iza nje. Možemo mu se tek zahvaliti na čuvanju našeg obraza. Ali njegov lični odnos potvrdio je, zapravo, koliko je ta institucija, uz sve nedaće sa kojima se susreće, mnogo značajnija od svih ostalih koje smo napravili u posljednjih tridesetak godina, a posebno onih kojima je, između ostalog, svrha postojanja upravo borba protiv genocidnog djelovanja i genocidnih tendencija.

Kao narod smo tokom Agresije svaki pozitivan stav spram onoga što nam se događalo, razumijevanje za našu bol i patnju, doživljavali i osjećali kao novu energiju u borbi protiv zla. Nije bilo uzaludno. Svaki glas podrške ulijevao je novu dozu ustrajnosti. Iz takvog iskustva, iz jednog takvog, zastrašujućeg, ne tako davnog iskustva, trebali smo izvući važne pouke, kako u odnosu prema onima koji su činili nad nama zločine, pa i zločin genocida, tako i prema onima koji su nas podržavali i pokušavali da nam olakšaju. Ali isto tako i prema svakom sličnom pokušaju sa kojim će se svijet neminovno suočavati.

U svijetu u kojem – kao narod sa iskustvom genocida – živimo, naši službeni tumači i istraživači imaju dužnost i obavezu da na pojave slične onima koje smo prošli reagiraju promptno i bez zadrške. Oni moraju svojim glasom da probude uspavano javno mnijenje, jer ako neko ima pravo i obavezu da stane na stranu onih koji stradaju – onda smo to mi. Prepoznavati genocidne radnje i ne govoriti ništa o njima – to je mnogo više od straha od gubitka priskrbljenih privilegija provincijskog nadobudnog aparatčika. To je izdaja i svog poziva i svoje ljudskosti.

Kada sam završavao magistarske studije na Sveučilištu u Zagrebu, počeo sam pisati za časopise u Bosni i Hercegovini. U tom samom početku tekstovi su bili vezani kako za historiju tako i za određene pojave koje su se mogle vidjeti i u našem društvu i na globalnoj sceni i koje je trebalo pokušati objašnjavati. Jedan od prvih mojih tekstova bio je vezan za početke širenja jedne ideje među Bošnjacima: to je ideja o ugledanju na Izrael, objašnjenje da je političko i opće djelovanje Izraela putokaz koji trebamo slijediti. Naravno, isprovociralo me to da napišem tekst i da se negativno osvrnem na argumentaciju koja je uspostavljena i koju je, shodno promotorima, trebalo usvojiti.

Temeljno se ta argumentacija vezivala za povezanost iskustava genocida nad jevrejskim narodom, odnosno Holokausta, i genocida nad Bošnjacima u posljednjem ratu. Želja da se bošnjački narativ usaglasi sa jevrejskim – u potpunosti razumijevajući da određene ideje i razmišljanja imaju dobru namjeru – nije mi uopće imala smisla, jer bi se po automatizmu morala, dakako, usaglasiti i sa cionističkom ideologijom. Zagovornici izraelskog kursa valjda su trebali biti svjesni povezanosti ovih pojava.

I tu je srž čitavog problema. Cionistički režim pravi nepremostiv jaz i sužava prostor dodirnih tačaka koje možemo imati sa Izraelom kao državom, a kamoli da nam bude uzor. Cionizam nesputano iskorištava i zloupotrebljava iskustvo Holokausta, pravdajući njime otimačinu palestinske zemlje i imovine u posljednjih osamdesetak godina. Uspostavio je aparthejd i poništio ljudska prava, napadajući kao antisemite sve one koji ga pozovu na odgovornost. Postavio se iznad svih nas ostalih. Iz tog primjera se, zapravo, Bošnjaci mogu tek podučiti kakav ne treba biti. Naš put treba biti pravednost. I istinoljubivost. Jer na drugačijim putevima smo samo potrošna roba.

P. S.

Nakon što sam predao tekst uredniku, desilo se jedno čudo. Jedna od naučnih institucija se, ipak, oglasila o Palestini. Kalkulantski, više je nego očigledno. Ali barem i taj postupak ulijeva nadu da će ova generacija, na kraju, uspjeti odnijeti prevagu nad cionističkim narativom. A onda će se kolone priključivati, kao u svim vremenima i posvuda.