Trump ratom protiv Irana usporava rast multipolarnog svijeta i Kine

Nastavak treće epizode američkog rata protiv Irana potvrđuje ranija predviđanja analitičara da će mirovni pregovori propasti a rat eskalirati. Diplomatske igre s memorandumom o razumijevanju (MoU) bile su paravan za pregrupisavanje i naoružavanje. Pentagon je iskoristio pauzu za pripreme sljedeće faze napada na kritičnu iransku civilnu infrastrukturu. Pentagon želi izolirati južni dio Irana od ostatka zemlje kao uvertiru u specijalne kopnene operacije.

U napade na Iran u narednim danima mogao bi se uključiti i Izrael, iako Washington na tom dosad nije insistirao. Nije isključen ni pokušaj kopnenog prodora na teritoriju Irana manjih jedinica američkih specijalnih snaga i antiiranskih kurdskih militantnih grupa iz susjednih država. Špekulira se da bi Iran, uz pomoć iračkih oružanih grupa (Hašd), mogao zauzeti američke baze u Kuvajtu ili Bahreinu i zarobiti taoce radi povoljnije pozicije za buduće pregovore.

Kako bi preduprijedila ovaj scenarij Trump je za vrijeme nedavne petodnevne posjete Washingtonu (15–19 jula 2026) Aliju al-Zaidiju, premijeru Iraka, ponudio ekonomske koncesije kako bi ga potaknuo da izvrši reforme sigurnosnog aparata (eufemizam za razoružavanje šiitskih milicija) i odvojio ga od iranskog utjecaja. 

Washington implementira dugoročnu antiiransku strategiju koja je kulminirala s dva direktna američka napada i dekapitacijom iranskog političkog i vojnog vrha usred "pregovora" 2025. i 2026. Najnovija faza direktnih američkih udara uslijedila je nakon višedecenijskih američkih ratova protiv arapskih država zapadne Azije radi očuvanja američke hegemonije i jačanja izraelske pozicije u regionu u cilju postepenog okruživanja Irana. Kao dio strategije korištene su i ekstremističke grupe Al-Kaida i ISIL, za napade na iranske saveznike u zapadnoj Aziji (osovinu otpora).

Strateški dokument na kojem je bazirana dugoročna američka politika prema regiji, poput studije istraživačkog instituta RAND iz 2009. pod naslovom Opasan ali ne i svemoćan: Testiranje dosega i ograničenja iranske moći na Bliskom Istoku, koja je rađena za američke oružane snage, navodi da "Iran posjeduje nedovoljno snažnu konvencionalnu vojnu silu i da iransko vodstvo koristi asimetričnu odbrambenu doktrinu čiji je cilj nametanje nepodnošljivih troškova Americi i Izraelu. Iranska doktrina je bazirana na konceptu "mozaične odbrane", asimetričnoj taktici ratovanja naslonjenoj na široku narodnu mobilizaciju alternativnih snaga (basidži).

Dokument RAND korporacije također priznaje da "Iran ima ograničen utjecaj na posredničke grupe (osovinu otpora). Kako bi kompenzirao nedostatke konvencionalne odbrane Iran pruža financijsku i vojnu podršku nedržavnim akterima (Hizbullah, Hamas, Islamski džihad, iračke šiitiske milicije i Husi). Cilj ove periferne strategije Irana bio je izmještanje odbrane izvan granica Irana i njeno lociranje na granice Izraela. U slučajevima Hamasa i Hizbullaha, ova iranska odbrambena strategija obezbijedila je Iranu legitimitet u arapskim masama koje su frustrirane indolentnim pristupom koji je zauzela većina arapskih režima prema Palestinskom pitanju. Teheran se uspio nametnuti psihologiji arapskih masa kao odaniji arapskoj stvari od arapskih vlastodržaca, barem kada se radi o pitanju kršenja prava Palestinaca koje je kulminiralo genocidom u Gazi, nakon 7. oktobra 2023.

Američki vojni stratezi su svjesni da je iranska podrška osovini otpora defanzivne a ne iracionalne, agresivne i ekspanzionističke politike ili "terorizma" kako se to prikazuje u američkim medijima. Da bi slomio Iran, Pentagon je prvo morao oslabiti stratešku dubinu odbrane Irana koju je Teheran tokom više decenija gradio u regiji. Američka strategija prema Iranu protekle tri decenije (invazije, okupacije i posrednički ratovi u Libanu, Jemenu, Iraku i Siriji) bila je uvertira u konačni obračun s Iranom koji je danas na sceni.

Dakle, radi se o inkrementalnoj strategiji rastakanja Irana i mreže iranskih saveza u regiji zapadne Azije. Američka strategija za očuvanje regionalne hegemonije, u sinergiji s interesima Izraela, dugoročno je usmjeren ka realizaciji američkih geopolitičkih i geoekonomskih interesa koji sežu šire, izvan granica Bliskog Istoka.

Pentagon sistematski izvodi napade na iranske saveznike u Zapadnoj Aziji direktno ali i pomoću mreže posrednika u regionu, uključujući Izrael, pomoću ekstremističkih grupa (Al-Kaida i ISIL) ali i uz asistenciju i finansije lojalnih američkih saveznika u arapskim zemljama Zaljeva (GCC). Iran je zato insistirao da sporazumi o primirju između SAD-a i Irana moraju uključivati i primirje s iranskim saveznicima u regionu, posebno s Hizbullahom u Libanu. Iranski stratezi to nazivaju doktrinom jedinstva frontova.

Dok američki populistički političari ponavljaju mantru kako Iran ubija Amerikance i želi proizvesti nuklearno oružje, sve je više bivših američkih dužnosnika koji ukazuju da je rušenje Islamske Republike Iran korak ka opkoljavanju i obuzdavanju Kine u pokušaju demontiranja arhitekture novog multipolarnog svjetskog poretka u nastajanju, koji Kina i njeni saveznici žele kreirati kao alternativu aktuelnom unipolarnom svjetskom poretku kojim dominira SAD, koji Washington pokušava održati.

Uz to, Washington želi zadržati kontrolu nad zapadnom Azijom i zbog potrebe ograničavanja izvoza energenata iz zemalja GCC-a, ali ne samo Kini već i ostatku Azije kao i američkim saveznicima koje Trumpova administracija želi odvojiti od ovisnosti energenata iz zapadne Azije i preusmjeriti njihovu ovisnost ka SAD-u, na isti način kako Evropu želi odvojiti od jeftinih ruskih energenata.

Već je 18-20% ukupne proizvodnje energenata iz Perzijskog zaljeva uklonjeno sa tržišta. Pored toga, američka sila kadra je ometati pomorski saobraćaj u drugim dijelovima svijeta, npr. primjenom blokade Kubi i podrškom odbrambenim operacijama Ukrajine koje, između ostalog, imaju za cilj i slabljenje energetskih proizvodnih kapaciteta Rusije. Iako se, kako navodi New York Times, napadi dronovima na energetsku infrastrukturu Rusije pripisuju ukrajinskim snagama, iza njih ipak stoji američka podrška.

Američka mornarica ima kapacitet zapljene brodova na okeanima između Hormuškog tjesnaca u Perzijskom zaljevu i Malajskog tjesnaca u azijsko-pacifičkoj regiji kao i onesposobljavanja plovila projektilima s američkih ratnih brodova i avijacije. Prema tome, kontroliranim i etapnim ratnim operacijama (po modelu počni, eskaliraj pa obustavi), Washington diktira nivo proizvodnje i obim protoka energenata iz Perzijskog zaljeva, koristeći ih kao polugu za upravljanje tržišnim cijenama nafte i doziranjem ekonomske krize koju je Washington sam proizveo agresijom na Iran.

Ova američka strategija izazvala je poremećaj snabdijevanja energentima i drugim industrijskim i hemijskim resursima iz Perzijskog zaljeva, omogućivši Washingtonu manevarski prostor da uvjeri neke azijske zemlje da potpišu dugoročne ugovore o kupovini američkog ukapljenog plina (LNG) koji se u Americi akumulirao tokom posljednjih godina jer potražnja za američkim plinom ranije nije postojala i morala se vještački proizvesti.

Američki rat protiv Irana je brutalan i protuzakonit, ali je još uvijek kontroliran i još uvijek nije stvorio totalni kolaps globalne ekonomije u razmjerima kako se to očekivalo. Da se to desilo, takva kriza bi možda potaknula ostatak svijeta da preduzme agresivnije mjere zaštite. SAD provodi kontroliranu reduciranje ali ne i totalno uništavanje kapaciteta Zapadne Azije za snabdijevanjem energentima o kojim su mnoge ekonomije, posebno one u Aziji ovisne.

Šteta koju trpe azijske a dobrim dijelom i evropske ekonomije, već je proizvela potrebu i potaknula procese postepenog pomjeranja energetske ovisnosti Zapadne Azije prema SAD-u, a da to nije izazvalo otvoreni kolektivni revolt i pozive na formiranje antiameričkog fronta zbog uloge Washingtona u narušavanju globalne ekonomske stabilnosti. Dakle, u obračunu s potencijalnim multipolarnim svijetom u nastajanju koji Amerika ne može zaustaviti, jer ga predvodi ekonomski dinamičnija Kina, Washington pokušava usporiti njegovo rađanje, podrivajući globalnu ekonomiju. Pritom svaljuje krivicu na Iran, optužujući Teheran za blokadu Hormuza koja prije agresije na Islamsku Republiku nije ni postojala. Iako je izvršio agresiju na Iran Washington se ponaša po onoj latinskoj maksimi Post hoc, ergo propter hoc – nakon toga dakle zbog toga.

SAD nema dovoljno kapaciteta za proizvodnju energenata koji bi mogli zamijeniti naftu iz Zapadne Azije. Nema ni dovoljno LNG-a da zadovolji potrebe Evrope. Američki strateški cilj je reduciranje pristupa energentima Evropi i Aziji. Time želi potaknuti deindustrijalizaciju i Evrope i Azije simultano kako bi održala primat nad industrijskom proizvodnjom, inovacijama i vojnom i tehnološkom moći. SAD vjeruje da će time stvoriti vještačku nestašicu energenata i pokrenuti proces ekonomske stagnacije, deindustrijalizacije i geopolitičke dezorijentacije širom svijeta.

Trumpova administracija stoga pribjegava agresivnim metodama poput onih koje su koristile ranije imperije kako bi održale hegemoniju nad velikim geografskim regijama i narodima. To čine i poticanjem sukoba, podjela i slabljenjem drugih zemalja, uklanjajući ozbiljnu konkurenciju.

Multipolarni svijet u nastajanju ne posjeduje kolektivnu volju, iako možda ima kapacitet da se suprotstavi SAD-u. Americi to omogućava da se s regionalnim rivalima obračuna jedan na jedan, uslijed odsustva jedinstvenog fronta protiv dominantne i predatorske geopolitike SAD-a. Washington pokušava usporiti konsolidaciju multipolarnog svijeta, izolirajući i obuzdavajući ključne države koje se zalažu za njegov nastanak. To čini postepeno, dozirano i ispod radara, kako ne bi izazvao kolektivni globalni revolt. Zato je fokusira na pojedinačne regionalne države poput Irana, izbjegavajući direktan sukob sa snažnijim državama i eliminirajući nastojanja za kolektivnom antiameričkom mobilizacijom i reakcijom.

Iran je jedina država koja se uspješno suprotstavlja američkoj agresiji i koja je već oslabila američku sposobnost projiciranja vojne moći umanjivši dugoročne američke ambicije u zapadnoj Aziji. Ishod sukoba Amerike i Irana koji će se vjerovatno pretvoriti u jednu novu, drukčiju verziju američkog beskrajnog rata koji bi mogao potrajati godinama u konačnici proizvest će dvije mogućnosti, konsolidaciju multipolarizma ili nastavak američke dominacije u zapadnoj Aziji i njene sposobnosti da ostatku svijeta nastavi diktirati ponašanje. To bi onda značilo ograničenja multipolarizma i nastavak unipolarnog poretka kojeg se Washington, bez obzira na retoriku, još uvijek u praksi nije odrekao.