Trumpova neodlučnost otvara Kini put da dobije Tajvan bez borbe

Pišu: Richard Hass i David Sacks (Foreign Affairs)

Vlade Sjedinjenih Američkih Država i Kine tvrde da je odnos između njihovih zemalja najvažniji bilateralni odnos na svijetu. Saglasne su i da je Tajvan najvjerovatniji okidač oružanog sukoba između njih. Teoretski bi, stoga, trebalo biti ohrabrujuće to što su američki predsjednik Donald Trump i kineski lider Xi Jinping prošlog mjeseca u Pekingu opširno razgovarali o Tajvanu te što su sastanak završili s boljim razumijevanjem stavova druge strane. 

Ipak, američko-kineski samit nije pružio ni najmanje razloga za spokoj. Naprotiv, predstavljao je Xijev početni potez u dugoročnoj kampanji čiji je cilj navesti Trumpovu administraciju da se udalji od Tajvana. Trumpova posjeta tek što je počela kada je Kina objavila saopćenje u kojem je preneseno upozorenje što ga je Xi uputio Trumpu: ako se prema pitanju Tajvana „bude postupalo na odgovarajući način, bilateralni odnosi uživat će opću stabilnost“, ali ako ne bude tako, „dvije zemlje suočit će se s trvenjima, pa čak i sukobima, čime će cjelokupan odnos biti doveden u veliku opasnost“.

Xi namjerava promijeniti značenje američkog „ispravnog postupanja“ prema Tajvanu. Poput svojih prethodnika, smatra da je sprečavanje trajnog odvajanja Tajvana jedan od temeljnih kineskih nacionalnih interesa, dok njegovu i dalje postojeću autonomiju vidi kao dokaz da kineski građanski rat još nije završen. Za razliku od prethodnika, međutim, Xi, čini se, smatra da je za njegovo političko naslijeđe presudno ostvariti opipljiv napredak u stavljanju Tajvana pod kinesku vlast. Na početku mandata, 2013. godine, upozorio je da se tajvansko pitanje ne može prenositi s generacije na generaciju unedogled. Od tada tvrdi da je uspostavljanje kontrole nad Tajvanom presudno za preporod Kine – zadatak koji mora biti ostvaren do 2049. godine, na stotu godišnjicu osnivanja Narodne Republike Kine.

Premda je svojoj vojsci naložio da do 2027. bude spremna zauzeti Tajvan, Xi bi kontrolu nad otokom radije uspostavio bez ijednog ispaljenog metka. Ulazak u rat, čak i protiv slabijeg protivnika, uvijek je opasan, što jasno pokazuju ruska invazija na Ukrajinu i američka vojna kampanja protiv Irana. Kada bi izvršio invaziju na Tajvan i zaglavio u dugotrajnom sukobu, Xi bi ugrozio vlastiti položaj i legitimitet. Svjestan je i da bi upotreba sile protiv Tajvana bila plaćena usporavanjem ekonomskog razvoja jer bi Sjedinjene Države i njihovi saveznici, u najmanju ruku, odgovorili uskraćivanjem pristupa naprednim tehnologijama te uvođenjem razornih ekonomskih i finansijskih sankcija Kini.

Čini se da je Xi zaključio kako najpouzdaniji put do preuzimanja Tajvana bez rata vodi preko Trumpa, koji je često kritizirao Tajvan i dovodio u pitanje opravdanost odbrane otoka. Xijev utjecaj postao je vidljiv u danima nakon majskog samita: Trump je u izjavama o unutrašnjoj politici Tajvana preuzeo retoriku Pekinga i zaustavio već pripremljenu prodaju oružja Tajpeju. Potom je ponovio tvrdnju da je Tajvan ukrao američku industriju čipova i kazao kako ne želi da Sjedinjene Države ratuju zbog Tajvana, udaljenog 9.500 milja. Njegova administracija shvatila je poruku. Ministar odbrane Pete Hegseth kasnije u govoru na sigurnosnom forumu Shangri-La Dialogue u Singapuru nije ni spomenuo Tajvan. Bio je to prvi put u deset godina da je jedan američki ministar odbrane izostavio Tajvan iz govora na tom skupu.

Nije jasno šta stoji iza Trumpovih komentara i njegovog odbacivanja višedecenijske američke politike prodaje oružja Tajvanu. Možda vjeruje da je to najbolji način za smirivanje napetosti u Tajvanskom moreuzu i izbjegavanje oružanog sukoba. Moguće je i da je zaključio kako je smanjenje podrške Tajvanu prihvatljiva cijena za povoljniji komercijalni pristup kineskom tržištu ili šire popuštanje napetosti s Pekingom.

Cilj kineskog lidera mnogo je jasniji. Xi nastoji iznova definirati ono što se smatra normalnim u američkom odnosu prema Tajvanu. Uspije li Kina izazvati promjene američke politike koje će dodatno produbiti sumnje u pouzdanost Washingtona – već ojačane zbog opće sumnjičavosti Trumpove administracije prema saveznicima – mnogi na Tajvanu mogli bi zaključiti da nemaju drugog izbora osim prihvatiti aranžman pod uvjetima Pekinga. Takav razvoj događaja uznemirio bi cijelu regiju. Američki saveznici počeli bi preispitivati mudrost povjeravanja vlastite sigurnosti Washingtonu, što bi dovelo do odlučujućeg pomjeranja ravnoteže moći u korist Pekinga. Američki političari trebali bi prepoznati kinesku strategiju i prestati popuštati kada je riječ o američkim obavezama prema Tajvanu – jer se Xi zasad sve više približava uspjehu koji želi postići.

Na majskom samitu u Pekingu Xi je, čini se, pokrenuo prva dva koraka svog plana. Prvi je bio uvjeriti Trumpa da Tajvan teži formalnoj nezavisnosti i da bi takav potez, ukoliko Washington ne obuzda Tajpej, mogao pokrenuti spiralu eskalacije koja bi dovela do američko-kineskog rata. Xijeve riječi proizvele su željeni učinak. U intervjuu za Fox News nakon samita Trump je izjavio da Tajvan sada predvodi „neko ko želi proglasiti nezavisnost“ te da tajvanski čelnici „žele ući u rat jer računaju da iza njih stoje Sjedinjene Države“. Takve izjave proturječe stvarnosti: vladajuća Demokratska progresivna stranka Tajvana ne radi na proglašenju nezavisnosti i suzdržano je odgovarala na kineske vojne provokacije.

Sljedeći korak, koji izaziva neposredniju zabrinutost, bio je osigurati da Trump ne odobri pripremljeni paket naoružanja za Tajvan vrijedan 14 milijardi dolara. Xi je i u tome postigao napredak. Trump je u istom intervjuu kazao da paket drži „na čekanju“ i da ga smatra „veoma dobrim pregovaračkim adutom“. Tokom povratnog leta iz Pekinga novinarima je rekao da su on i Xi „veoma detaljno“ razgovarali o prodaji oružja. Time je prekršena dugogodišnja američka politika prema kojoj se Washington ne savjetuje s Kinom o prodaji oružja Tajvanu. Prva Trumpova administracija ponovo je potvrdila tu obavezu, ali ju je predsjednik sada odbacio kada su ga o tome pitali u avionu.

Čak i ako paket naoružanja na kraju bude odobren, njegovo odgađanje već se isplatilo Pekingu. Kina je manje zabrinuta zbog isporuke pojedinih vrsta oružja Tajvanu, naročito zato što razmatrano naoružanje na otok ne bi stiglo još godinama nakon odobravanja prodaje. Cilj uvjeravanja Trumpa da uskrati saglasnost bio je uspostaviti presedan prema kojem bi se Washington o budućim prodajama oružja savjetovao s Pekingom i posijati sumnju u pouzdanost Sjedinjenih Država. Time bi se potkopala odlučnost Tajvana da se brani i ojačale političke snage na otoku naklonjene Kini.

Sada kada vidi da je Trump spreman ponovo pregovarati o elementima američke politike prema Tajvanu starim nekoliko desetljeća, Xi će nastaviti zahtijevati ustupke. Mogao bi, naprimjer, tražiti da Trump izričito podrži stav Pekinga da je Tajvan dio Kine. To bi predstavljalo temeljni zaokret američke politike i oslabilo međunarodni položaj Tajvana. Xi bi mogao vršiti pritisak na Washington da smanji nivo sigurnosne saradnje s Tajvanom, pa čak i s Australijom i Filipinima, čime bi dodatno oslabio odvraćanje. Mogao bi nagovoriti Trumpa da od japanske premijerke Sanae Takaichi zatraži da se suzdrži od uplitanja u pitanja odnosa između Kine i Tajvana.

Kina pokušava uspostaviti nove norme američkog postupanja prema Tajvanu. Navodeći Trumpa da daje izjave i povlači poteze koje njegovi prethodnici nisu činili, Xi uspostavlja novi standard kojeg će se Trump i njegovi nasljednici morati pridržavati budu li željeli produktivne odnose s Pekingom u drugim oblastima. Kina bi od budućih američkih predsjednika mogla zahtijevati da tajvanskim čelnicima upućuju slična upozorenja o nezavisnosti i da se savjetuju s Pekingom o prodaji oružja kao svojevrsnoj cijeni održavanja odnosa. Odbiju li buduće administracije takve zahtjeve, Kina bi njihovo odbijanje mogla iskoristiti kao izgovor za pojačavanje pritiska na Tajvan i kažnjavanje Sjedinjenih Država. Nazovimo to kineskom verzijom politike povezivanja pitanja.

Peking u međuvremenu pojačava pritisak na Tajvan. Nekoliko sedmica nakon Xijevog samita s Trumpom, Kina je uz istočnu obalu Tajvana pokrenula ono što je nazvala „specijalnom operacijom provođenja pomorskih zakona“, tokom koje je kineska obalna straža ometala trgovačku plovidbu. Kineska obalna straža ušla je i u zabranjene vode u blizini otoka u Južnom kineskom moru koji kontrolira Tajvan. Tim dvjema akcijama bez presedana Peking nastoji nametnuti svoju jurisdikciju nad tajvanskim vodama i postaviti temelje za budući pomorski karantin otoka.

Ustupci na koje Xi pokušava navesti Trumpa osmišljeni su da izazovu sumnju u američke obaveze prema Tajvanu, što služi kineskim ciljevima uvlačenja Tajvana dublje u vlastitu orbitu i slabljenja američke mreže regionalnih savezništava. Najneposrednija posljedica štete nanesene američkom kredibilitetu mogla bi biti poništavanje značajnog napretka koji je Tajvan ostvario u jačanju odbrane. Tajvanski budžet za odbranu u nominalnom se iznosu udvostručio tokom posljednjeg desetljeća i sada iznosi 3,3 posto BDP-a. Tajvan do kraja decenije želi dostići pet posto BDP-a – nivo izdvajanja koji Trumpova administracija od saveznica u NATO-u zahtijeva do 2035. godine. Tajvanski parlament u maju je odobrio poseban odbrambeni budžet od 25 milijardi dolara za nabavku ključnih sistema iz Sjedinjenih Država, uključujući presretačke sisteme protuzračne odbrane, rakete zemlja–zrak te protivtenkovske i druge protuoklopne rakete.

Međutim, ako Tajvan više ne može vjerovati da će mu Sjedinjene Države pomoći da prodajom oružja ojača svoju odbranu i eventualno intervenirati u njegovu korist, tajvanskim političarima bit će teže dokazivati da će dodatna izdvajanja znatnije pomoći u odvraćanju ili odbijanju kineskog napada. Prema istraživanju provedenom na Tajvanu 2026. godine, samo 34 posto ispitanika složilo se s tvrdnjom da su Sjedinjene Države „zemlja kojoj se može vjerovati“. Taj udio već je u prethodnih pet godina pao za više od deset procentnih poena, a Trumpovi komentari i kolebanje u vezi s prodajom oružja mogli bi ga dodatno smanjiti. Kako bude nestajalo povjerenje u zaštitu Washingtona, skeptični političari bit će još manje spremni finansirati odbrambene budžete koje smatraju nedjelotvornim. Istovremeno će jačati argumenti u korist većeg popuštanja Kini. Peking se nada da će iskoristiti tu priliku kako bi opozicioni Kuomintang gurnuo u otvorenije prokineskom pravcu i 2028. na vlast vratio preoblikovani KMT.

Posljedice smanjivanja američke podrške Tajvanu ne bi se na tome zaustavile. Američka politika prema Tajvanu u cijeloj indopacifičkoj regiji smatra se presudnim pokazateljem čvrstine američkih obaveza. Bude li Washington spreman svoju podršku Tajpeju pretvoriti u predmet pregovaračke trgovine, druge zemlje u regiji zaključit će da više ne mogu računati na Sjedinjene Države kao jamca vlastite sigurnosti. Zemlje poput Japana i Južne Koreje mogle bi pokrenuti znatno opsežnije vojno jačanje, početi razmatrati nabavku nuklearnog oružja i voditi samostalniju vanjsku politiku koja ne bi nužno bila usklađena s američkim interesima. Većina zemalja, međutim, zaključila bi da nema drugog izbora osim prilagoditi se željama Pekinga.

U oba slučaja teško bi bila oštećena mreža savezništava koja čini okosnicu američkog položaja u Aziji i još predstavlja glavnu prednost Washingtona nad Pekingom. Kineski utjecaj bi porastao, što bi Pekingu potencijalno omogućilo da ograniči američke trgovinske i investicijske veze u regiji. Suočene sa sve odvažnijom Kinom i bez snažnih savezništava koja bi ih podržala, Sjedinjene Države morale bi trošiti još više na odbranu kako bi očuvale vlastitu sigurnost.

Što je presudno, uvjerenje da američka podrška Tajvanu slabi otežalo bi drugim zemljama preduzimanje mjera za jačanje odvraćanja, čime bi Tajvanski moreuz postao još nestabilniji. Sjedinjene Države posljednjih su godina ostvarile značajan napredak pretvarajući sudbinu Tajvana u pitanje od međunarodnog značaja. U bilateralnim izjavama s Australijom, Japanom, Filipinima, Južnom Korejom, Ujedinjenim Kraljevstvom i Evropskom unijom, kao i u multilateralnim saopćenjima Grupe sedam, naglašena je važnost očuvanja mira i stabilnosti u Tajvanskom moreuzu. Washington je svoje saveznike i partnere poticao da prodube saradnju s Tajvanom i razmotre na koji bi način mogli doprinijeti u slučaju sukoba. Njihova spremnost da se izlože bijesu Pekinga zavisi od sigurnosti da iza njih stoji Washington. Smanje li Sjedinjene Države vlastite obaveze prema Tajvanu, i te zemlje preispitat će svoje.

Sjedinjene Države imaju dobre razloge da ne dopuste Kini da zabije klin između Washingtona i Tajpeja. Iz vojne perspektive, Tajvan zauzima presudan položaj duž prvog otočnog lanca, koji se proteže od Japana, preko Tajvana, do Filipina. Kada bi Kina uspostavila kontrolu nad Tajvanom, znatno bi lakše projicirala vojnu moć u Tihom okeanu i ugrožavala američku teritoriju, dok bi Sjedinjenim Državama bilo teže braniti ugovorne saveznike, prije svih Japan i Filipine, od kineske agresije. Kina bi mogla kontrolirati pomorske puteve od kojih Japan zavisi u snabdijevanju energijom i hranom, čime bi Peking stekao nesrazmjerno veliku moć nad Tokijem. Nakon ruske invazije i pokušaja osvajanja Ukrajine, kineski napad koji bi završio aneksijom Tajvana dodatno bi oslabio globalnu normu protiv nasilnog mijenjanja statusa quo. Više zemalja bilo bi ohrabreno da posegne za revanšističkim teritorijalnim zahtjevima, a svijet bi postao još haotičniji.

Dopuštanje da Tajvan padne pod kinesku kontrolu predstavljalo bi i razoran udarac liberalnoj demokratiji. Tajvanski narod izgradio je jednu od najsnažnijih demokratija u Aziji uprkos egzistencijalnoj prijetnji znatno moćnijeg autoritarnog susjeda i činjenici da djeluje uglavnom izolirano od drugih zemalja. Tajvan građanima Kine pokazuje da društvo s etnički većinskim kineskim stanovništvom može napredovati kao demokratija. Njegovo gašenje ugušilo bi demokratske težnje ne samo u regiji nego i širom svijeta.

Sukob oko Tajvana imao bi i razorne ekonomske posljedice. Prema procjeni Bloomberga, takav rat smanjio bi globalnu ekonomsku proizvodnju za deset biliona, odnosno 10.000 milijardi dolara – bio bi to veći udar od pandemije COVID-a 19. Glavni razlog jeste to što Tajvan proizvodi ogromnu većinu najnaprednijih svjetskih poluprovodnika, potrebnih za sve, od pametnih telefona i računara do oružja i servera za umjetnu inteligenciju. Međutim, Tajvan za globalnu ekonomiju nije presudan samo zbog proizvodnje čipova. Kroz njega prolazi cjelokupan lanac snabdijevanja industrije umjetne inteligencije, koji podržava ekosistem od nekoliko stotina tajvanskih kompanija. Zbog toga je Tajvan sada četvrti najveći trgovinski partner Sjedinjenih Država; SAD s Tajvana uvozi više nego iz Kine. Premda Washington nastoji vratiti proizvodnju poluprovodnika u zemlju, Tajvan će još dugo ostati presudan ekonomski partner. Najnapredniji čipovi koji se danas proizvode u Sjedinjenim Državama i dalje se moraju slati na Tajvan radi završne obrade. Čak i u slučaju izuzetno uspješnog vraćanja proizvodnje, najveći dio najnaprednijih čipova na svijetu još će se godinama proizvoditi na Tajvanu.

Najgori scenarij postaje vjerovatniji uspije li Kina uspostaviti nove norme američkog odnosa prema Tajvanu. Washington, ipak, još može poremetiti strategiju Pekinga i otkloniti štetu koju su izazvali Trumpovi komentari o Tajvanu i odluka da zaustavi prodaju oružja. Prvi zadatak jeste odobriti paket naoružanja. Xi bi mogao odgovoriti otkazivanjem septembarske posjete Washingtonu, ali bi to bila prihvatljiva cijena ako iz svega izvuče pouku da Tajvan nije njegov da ga jednostavno uzme.

Za ublažavanje sumnji koje je Trump posijao u pogledu američkih obaveza prema Tajvanu neće, međutim, biti dovoljna samo nova prodaja oružja. Trumpova administracija mora preduzeti dodatne korake radi odvraćanja kineske agresije, između ostalog tako što će Tajvanu pomoći da razvije domaću odbrambenu industriju kroz zajednička ulaganja i prijenos tehnologije. Tajvan mora investirati već sada kako bi u slučaju krize mogao brzo povećati proizvodnju, jer će tada ponovno snabdijevanje otoka biti izuzetno teško. Za to mu je potrebna američka pomoć.

Jednako je važno da Washington pošalje snažan signal kako ostaje posvećen zaštiti Tajvana i očekuje da njegovi partneri doprinesu odbrani koju bi predvodile Sjedinjene Države. Predsjednik Joe Biden takvu je javnu obavezu preuzeo u četiri odvojene prilike, prihvativši ono što smo 2020. godine u časopisu Foreign Affairs nazvali „strateškom jasnoćom“. Premda su visoki zvaničnici, nažalost, naknadno ublažavali i relativizirali predsjednikove izjave, važno je da Bidenove riječi nisu izazvale krizu u američkim odnosima s Kinom. Naprotiv, moguće je da su odvratile Peking od iskušavanja američke odlučnosti.

Da bi takva obaveza danas bila vjerodostojna, Sjedinjene Države moraju zadržati dovoljno vojne moći u regiji i rasporediti svoje snage tako da mogu odgovoriti u slučaju krize oko Tajvana. Washington se mora suprotstaviti i kineskim pokušajima nametanja vlastite jurisdikcije nad Tajvanom, naprimjer produbljivanjem saradnje s tajvanskom obalnom stražom.

Istovremeno, Sjedinjene Države trebale bi Kini jasno staviti do znanja da ne traže sukob. Washington bi trebao uvjeriti Peking da ne podržava nezavisnost Tajvana, da se i dalje pridržava svoje politike „jedne Kine“ i da bi podržao svako rješenje nesuglasica između dviju strana Tajvanskog moreuza koje uživa saglasnost tajvanskog naroda.

Sjedinjene Države desetljećima uspješno odvraćaju kinesku agresiju prema Tajvanu i mogu to nastaviti činiti. Teškoće s kojima bi se kineska vojska suočila pri pokretanju amfibijske invazije, odbrambene prednosti Tajvana, američka nadmoć u podvodnom ratovanju i združena snaga savezničkih vojski idu u korist Washingtonu – pod uvjetom da američki partneri, naročito Tajvan i Japan, Sjedinjene Države i dalje smatraju pouzdanim.

Washington sada, međutim, mora odbiti još jedan pravac napada iz Pekinga. Sve moćnija, samouvjerenija i odlučnija Kina nastoji stegnuti obruč oko Tajvana tako što Washington uvjerava da se korak po korak povlači od Tajpeja, počevši od odgađanja ili otkazivanja predloženih prodaja oružja. Na Trumpovoj je administraciji da prestane ići Xiju naruku i shvati da je najpouzdaniji način sprečavanja sukoba u Tajvanskom moreuzu ili skupog kineskog preuzimanja otoka ukloniti svaku sumnju Pekinga u američku posvećenost Tajvanu.

(Richard Hass je predsjednik emeritus Vijeća za vanjske odnose, viši savjetnik u kompaniji Centerview Partners i autor sedmičnog biltena Home & Away na platformi Substack.

David Sacks je istraživač za azijske studije pri Vijeću za vanjske odnose i autor knjige The Realist: Hans Morgenthau and the Purpose of American Power, koja uskoro izlazi.)