U izraelskim zatvorima mučenje i smrt postali su norma

Piše: Nesrine Malik za Guardian 

"Ovo je kraj. Ne vidim da ću preživjeti. Doveli su me ovdje da me ubiju".

To su bile riječi dr. Hussama Abu Safiye upućene njegovom advokatu ranije ovog mjeseca. Abu Safiya bio je direktor bolnice Kamal Adwan na sjeveru Gaze. Prije osamnaest mjeseci uhapsile su ga izraelske snage i od tada se nalazi u pritvoru bez optužnice i suđenja. Navodi da su ga tukli čekićima i pendrecima, svakodnevno premlaćivali te da je više puta gubio svijest. Najnovije fotografije pokazuju čovjeka koji je znatno mršaviji od onoga koji je bio glas zdravstvenih radnika pod opsadom u Gazi, ljudi koji su svoj posao obavljali u gotovo nemogućim okolnostima.

U junu je Abu Safiya prebačen u zatvor Rakefet, podzemni objekat koji je prvobitno izgrađen za pritvaranje visokorangiranih pripadnika organizovanog kriminala, a zatim zatvoren jer je ocijenjen kao nehuman. Ponovo ga je otvorio krajem 2023. godine krajnje desni ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir. Abu Safiya i ostali palestinski zatvorenici tamo nikada ne vide dnevnu svjetlost, što predstavlja kršenje Ženevskih konvencija.

Širom palestinskih teritorija i Izraela oko 3.500 zatvorenika poput njega nalazi se u takozvanom "administrativnom pritvoru", koji se može obnavljati svakih šest mjeseci, bez vremenskog ograničenja. Među njima je gotovo 200 djece. Kada Palestinac bude pritvoren prema ovim pravilima, država ga praktično lišava slobode bez sudskog postupka.

"Pravi pakao" je ono što ljudi doživljavaju nakon pritvaranja. Ali al-Samoudi, palestinski novinar, pušten je ranije ove godine neprepoznatljiv. Izgubio je 60 kilograma, otprilike polovinu svoje tjelesne težine. "Zatvor je danas pakao u svakom smislu te riječi", rekao je za CNN. "Sve što su radili s nama bilo je kažnjavanje i osveta".

Razmjere zlostavljanja, mučenja i smrti u izraelskim zatvorima dobro su dokumentovane, ali s vremena na vrijeme pojavi se fotografija koja svojim otvorenim ponižavanjem podsjeća na Abu Ghraib. Ranije ovog mjeseca na društvenim mrežama objavljena je fotografija koju je snimio izraelski vojnik. Na njoj se vidi Palestinac iz Gaze kako leži licem okrenutim prema zemlji, u donjem vešu, vezan konopcima za dasku i željeznu šipku. Opis fotografije glasio je "dobro jutro" na hebrejskom. Sve je podsjećalo na Abu Ghraib: zlokobno likovanje, seksualizirano ponižavanje razodjevenih zatvorenika i fotografisanje kao svojevrsni trofej.

Ovo nisu izolovani incidenti niti mjere uvedene tek tokom sadašnjeg sukoba, iako su se u tom periodu intenzivirale. Administrativni pritvor i zlostavljanje dio su mnogo šireg i dugotrajnog sistema koji je Palestincima uskratio osnovna ljudska prava, a čini se da je osmišljen kako bi sijao strah, slomio moral i kolektivno kažnjavao. Decenijama izraelska država primjenjuje politiku zadržavanja tijela poginulih Palestinaca, odbijajući da ih preda njihovim porodicama radi sahrane.

Neka tijela pokopana su u grobovima označenim brojevima u zatvorenim vojnim zonama, dok se druga čuvaju u zamrzivačima. Među njima je i stotinu Palestinaca koji su umrli u izraelskom pritvoru. Nisu objavljene informacije o okolnostima njihove smrti.

Tu su i nestali. Riječ je o ljudima iz Gaze za koje očevici tvrde da su ih privele izraelske vlasti, ali čije pritvaranje nikada nije službeno evidentirano. Prema izraelskoj organizaciji za ljudska prava HaMoked, koja pokušava utvrditi sudbinu gotovo 2.000 osoba, to predstavlja prisilne nestanke.

Ovo su samo isječci, kratki uvidi u stvarnost u kojoj Palestinci žive pod režimom neprekidnog zlostavljanja. Posljedica su slojeviti, raznovrsni i duboko ukorijenjeni oblici traume koji kao da Palestincima poručuju da njihovi životi, pa čak i njihova tijela nakon smrti, pripadaju izraelskoj državi. Sama infrastruktura zlostavljanja dovoljno je šokantna, ali čini se da postoji i važna psihološka dimenzija - svojevrsno kontinuirano gušenje svake ideje o autonomiji.

Među pritvorenima ima mnogo ljudi čije profesije i društvene uloge ukazuju na liderstvo ili predstavljaju vrijednosti zajednice: novinari, ljekari i članovi civilnog društva. Oni su dio mreže koja čini temelj svakog društva ili države, a upravo ta mreža mora biti razbijena kako bi se poslala poruka da Palestina i palestinski narod, navodno, ne postoje.

Ono što posebno upada u oči jeste koliko se toga događa pred očima javnosti. Koliko često se sve jasno vidi na fotografijama ili videosnimcima, bilo da prikazuju palestinskog zatvorenika koji je, čini se, izložen seksualnom zlostavljanju ili čovjeka u donjem vešu vezanog za metalnu šipku. Koliko toga dokumentuju organizacije za ljudska prava, objavljuju izraelski vojnici ili o tome otvoreno govore izraelski političari. I koliko malo protesta to izaziva unutar Izraela ili koliko rijetko navodi izraelske saveznike na Zapadu da izraze stvarno ogorčenje ili zahtijevaju konkretne mjere. U Ujedinjenom Kraljevstvu pažnja je uglavnom usmjerena na nasilje doseljenika, sankcionisanje doseljenika i, kako je nedavno predložio Andy Burnham, zabranu trgovine s ilegalnim naseljima. Međutim, to djeluje kao pokušaj da se glavni problem izmjesti iz samog središta izraelske države.

Dok iscrpljeni palestinski zatvorenici izlaze iz tamnica pred oči svijeta, a njihova smrt kao da je unaprijed nagoviještena, prisjećam se Abu Ghraiba i toga koliko su te fotografije šokirale javnost i obilježile čitavu jednu epohu neograničene moći, rasizma i okrutnosti. Da bi se to dogodilo, bila je potrebna medijska i politička scena koja je insistirala na istrazi i odgovornosti.

Gdje se danas može pronaći takva odlučnost, bilo unutar Izraela ili među onima koji izvana imaju mogućnost izvršiti pritisak? Određenu nadu ulijeva činjenica da je zamjenik stalnog predstavnika Ujedinjenog Kraljevstva pri Ujedinjenim nacijama nedavno izjavio kako je Ujedinjeno Kraljevstvo zabrinuto zbog „dokumentovanog seksualnog nasilja koje su izraelske snage počinile nad palestinskim pritvorenicima“ te pozvao Izrael da provede istragu. Međutim, sumnjam da iko zaista vjeruje da će se to dogoditi.

Jer ono što se dešava nije izuzetak niti odstupanje od pravila, već norma koju su otvoreno uspostavljale i podržavale uzastopne generacije izraelskih političara i, čini se, značajan dio izraelskog društva. Dok se ta činjenica ne prizna i ne suoči s njom, Palestinci će i dalje biti pritvarani, prisilno nestajati, biti mučeni i seksualno zlostavljani, dok će se od počinilaca tek povremeno i učtivo tražiti da sami istraže vlastite postupke.