Populizam protiv vlastite parodije: Kako je Clacton postao pozornica britanske političke krize

Na dopunskim izborima u Clactonu, oko 120 kilometara sjeveroistočno od Londona, zakazanim za 13. august, britanska politika mogla bi dobiti najvjerniju sliku vlastitog trenutka: Nigel Farage, vođa stranke Reform UK, nasuprot čovjeku koji na glavi nosi srebrnu kantu i tvrdi da je 5.900 godina star svemirski ratnik.

Farage je 2024. godine, nakon sedam neuspjelih pokušaja, prvi put izabran u Donji dom Parlamenta. Osvojio je 46,2 posto glasova i većinu od 8.405, čime je nekadašnje konzervativno uporište pretvorio u simbol uspona stranke Reform UK.

Dvije godine kasnije napustio je mandat kako bi se odmah ponovo kandidirao. Njegova ostavka uslijedila je dok parlamentarni komesar za standarde istražuje je li prekršio pravila propustivši prijaviti poklon vrijedan pet miliona funti koji je prije izbora dobio od donatora stranke, kriptovalutnog milijardera Christophera Harbornea. Dodatna pitanja odnose se na finansiranje njegovog osoblja, lične zaštite i smještaja koje mu je navodno osiguravao dugogodišnji saradnik George Cottrell. Farage poriče da je učinio išta nedopušteno ili protivzakonito.

Umjesto da čeka nalaz istrage, slučaj je prebacio na biračko mjesto. Dopunske izbore opisao je kao sukob „naroda protiv establišmenta“, poručujući biračima da su njegov uspjeh i njihov uspjeh ista stvar: ako on pobijedi, pobijedili su i oni; ako izgubi, pobijedili su njegovi neprijatelji.

Teško bi bilo sažetije izraziti osnovnu populističku logiku. U poglavlju „Populism as Political Imagination: Theoretical Approaches“, objavljenom u zborniku Qualitative Approaches to the Social Psychology of Populism, Inari Sakki i Eemeli Hakoköngäs polaze od poznate definicije populizma kao „tanke“ ideologije koja društvo dijeli na moralno čist narod i korumpiranu elitu. Populistički vođa ne nastupa kao jedan od političkih predstavnika nego kao utjelovljenje navodno jedinstvene narodne volje. Protivljenje njemu tako postaje protivljenje narodu.

Farageova formula gotovo doslovno slijedi taj obrazac. „Ja“ se pretvara u „vi“, dok se mediji, parlamentarni istražitelji, etablirane stranke i politički protivnici stapaju u jedno neodređeno „oni“. Pitanje je li poklon trebalo prijaviti više se ne predstavlja kao provjera činjenica i pravila, nego kao još jedna epizoda progona čovjeka kojeg se sistem navodno boji.

Kada govori o lokalnim problemima, Farage ih redovno preusmjerava na šire nacionalne teme poput migracija, ljudskih prava, klimatske politike i navodne izdaje u Westminsteru. Najavljuje zamrzavanje migracija, povlačenje iz Evropske konvencije o ljudskim pravima i ukidanje propisa vezanih za neto nulte emisije. Međutim, znatno je neodređeniji kada treba objasniti kako bi te mjere konkretno riješile svakodnevne izazove stanovnika Clactona.

Count Binface je alter ego komičara i scenariste Jona Harveyja. U britansku politiku ušao je 2017. pod imenom Lord Buckethead, kada se kandidirao protiv tadašnje premijerke Therese May. Nakon spora oko autorskih prava promijenio je identitet i postao Count Binface, vođa Recyclona s planete Sigma IX.

Otad se kandidirao protiv Borisa Johnsona i Rishija Sunaka, kao i na izborima za gradonačelnika Londona. Njegov program uključuje nacionalizaciju pjevačice Adele, ukidanje videosudijske tehnologije u nogometu, izgradnju najmanje jedne pristupačne kuće i vraćanje cijene sladoleda na 99 penija (2,3 KM). Za Clacton je ponudio još jednostavniju platformu: on nije Nigel Farage.

Binface pripada dugoj britanskoj tradiciji šaljivih kandidata, od Screaming Lorda Sutcha i njegove stranke Official Monster Raving Loony Party do ljudi koji se na proglašenju rezultata pojavljuju odjeveni kao životinje, vanzemaljci ili predmeti iz domaćinstva. Njihova je uloga obredna: stoje uz budućeg premijera ili stranačkog vođu i podsjećaju ga da demokratska legitimnost ne štiti čovjeka od javnog ismijavanja.

Daniel Hannan iz Telegrapha smatra da Binface nije protivnik populizma nego njegova blaža verzija, jer i satira i ozbiljna politika mogu nuditi bezbolna rješenja za složene probleme.

Razlika ipak ostaje presudna. Binface priznaje da je njegov program šala; Farage vlastitu parlamentarnu istragu pretvara u nacionalnu dramu o izdaji naroda. Binface je namjerno neozbiljan. Farage je ozbiljno neozbiljan.

Otvorena parodija ipak ne može zamijeniti političku opoziciju. Kada između Faragea i vlasti ostane samo čovjek sa srebrnom kantom, birači ne dobijaju stvaran izbor između različitih programa. Dobijaju kampanju u kojoj jedna predstava traži vlast, dok druga priznaje da je predstava.

Clacton je idealna scena za ovakav politički eksperiment. Ova i slične obalne zajednice u istočnoj Engleskoj suočavaju se sa stvarnim nezadovoljstvom: infrastrukturnim slabostima, propadanjem nekadašnjih turističkih centara, starenjem stanovništva i osjećajem izolacije od centara odlučivanja.

U Jaywicku, jednom od najsiromašnijih područja Engleske, stanovnici govore o lošim uvjetima stanovanja, rupama na cestama, ukinutim autobuskim linijama, nedostatku vrtića i slabim javnim uslugama. Dio njih i dalje podržava Faragea jer smatra da se barem obraća ljudima koje Westminster inače ne primjećuje.

Odluka mainstream stranaka da ne učestvuju nosi vlastiti rizik. Njihov je cilj uskratiti Farageu ozbiljnog protivnika i ne priznati legitimnost izbornog spektakla koji je sam proizveo. Time su mu, međutim, ponudile još jedan dokaz za njegovu priču.

Farage sada može tvrditi da su se tradicionalne stranke udružile protiv birača, izbjegle javnu raspravu i prepustile političku pozornicu čovjeku sa srebrnom kantom na glavi. Zbog bojkota, on preuzima potpunu kontrolu nad kampanjom i ima priliku da se predstavi kao autentični predstavnik naroda kojeg etablirane stranke, navodno, strahuju, ostavljajući ga bez stvarne političke konkurencije.

Prema anketi Ipsosa među 1.000 odraslih Britanaca, učesnici su birali koga bi radije vidjeli kao pobjednika, a ne koga bi stvarno izabrali u Clactonu. Binface je dobio podršku 33 posto ispitanika, dok je Farageu podršku dalo 21 posto, što prije pokazuje koliko je Farage nepopularan u široj javnosti i koliko joj je otvorena parodija privlačnija od njegove političke predstave nego što najavljuje ishod dopunskih izbora.

U samom Clactonu odnos snaga izgleda drukčije. Farage ima razvijenu stranačku infrastrukturu i odanu biračku bazu koja optužbe o njegovim finansijama uglavnom tumači kao politički motivirane napade. Nacionalno odbijanje zato ne mora prerasti u lokalni poraz: Binface može biti poželjniji simbolički pobjednik, dok Farage ostaje uvjerljivi izborni favorit.

Binfaceove stvarne šanse za ulazak u parlament su male, ali je njegova simbolička pobjeda već ostvarena. Farage, koji je nastojao prikazati sebe kao pobunjenika od kojeg establišment strepi, sada se našao u situaciji da javnost mora uvjeravati u svoju ozbiljnost naspram kandidata s kantom na glavi.