De Hoop Scheffer: Glasine o smrti NATO-a uveliko su pretjerane

Piše: Aleksandra de Hoop Scheffer (Foreign Policy)

Premda se često najavljuje kraj transatlantskog saveza, takve procjene pokazale su se preuranjenima. Istina je da je administracija Donalda Trumpa duboko uzdrmala odnose između Sjedinjenih Država i Evrope, a neki analitičari – poput Nathalie Tocci u svom eseju za Foreign Policy – ovu transformaciju pogrešno tumače kao smrt transatlantizma. Međutim, umjesto kraja, svjedočimo rađanju novog, zahtjevnijeg i trajnijeg partnerstva. Ova promjena odražava sazrijevanje Evrope u ravnopravnog i odgovornog geopolitičkog aktera.

Tvrdnja o propasti transatlantizma počiva na pretpostavci da je on neodvojiv od liberalnog međunarodnog poretka koji se raspao. Međutim, transatlantizam nikada nije bio samo projekat zasnovan na zajedničkim vrijednostima. Bio je, i ostao, spoj sigurnosnih, ekonomskih i tehnoloških interesa dviju regija koje zajedno čine približno 43 posto svjetskog BDP-a i okupljaju najsposobniji vojni savez na svijetu.

U svom znamenitom eseju iz 1997. godine „Zašto savezi opstaju ili propadaju“, Stephen M. Walt iznio je ključnu tezu: savezi ne opstaju samo zahvaljujući zajedničkim vrijednostima, nego zato što njihove članice prepoznaju zajedničku prijetnju i procjenjuju da svoje interese mogu bolje zaštititi zajedno nego odvojeno. Danas su istovremeno na kušnji i zajedničke vrijednosti i strateška usklađenost, a razlike postaju sve izraženije.

Kada je riječ o vrijednostima, otvorena podrška američkog predsjednika Donalda Trumpa krajnje desnim pokretima širom Evrope predstavlja očiglednu proturječnost. Stranke koje njegova administracija podržava protive se upravo onome što Washington traži od evropskih saveznika: većim izdvajanjima za odbranu, smanjenju zavisnosti od kineske tehnologije i lanaca snabdijevanja te nastavku sankcijskog pritiska na Moskvu. Kada je riječ o interesima, Evropljani Rusiju vide kao prijetnju vlastitom dugoročnom opstanku i sigurnosti, dok Washington Kinu smatra svojim glavnim egzistencijalnim suparnikom. Transatlantski pristupi sve se više razilaze i u upravljanju tehnologijom, suverenitetu nad podacima, klimatskoj politici i trgovini.

Ove razlike zahtijevaju iskren i kontinuiran dijalog, koji su Sjedinjene Države i Evropa suviše dugo odlagale. Umjesto otvorenog suočavanja s pitanjima gdje su im interesi zajednički, a gdje se razilaze, često su se zadovoljavali retorikom o zajedničkim vrijednostima koja je prikrivala stvarne nesuglasice u percepciji prijetnji i interesa.

Walt je opisao i okolnosti u kojima savezi pucaju: očigledno neravnomjernu raspodjelu tereta, oslanjanje na tuđu zaštitu bez razmjernog vlastitog doprinosa te unutrašnju politiku koja članice vuče u nespojivim smjerovima. Sve tri pukotine prolaze današnjim transatlantskim odnosom.

Nijedna velika evropska država nije izbjegla uspon krajnje desnice. Na izborima za Evropski parlament 2024. nacionalističke stranke postigle su historijske rezultate. Na njemačkim izborima 2025. krajnje desna Alternativa za Njemačku postala je druga najjača stranka. Predstojeći francuski predsjednički izbori 2027. mogli bi biti najvažniji test, jer krajnja desnica ima dobre rezultate u anketama. Saveze održavaju vlade koje imaju legitimitet za zajedničko donošenje teških odluka, ali unutrašnja polarizacija slabi tu sposobnost.

Evropa na Trumpovu politiku nije odgovorila povlačenjem ni rezignacijom, nego dosad neviđenom mobilizacijom. Evropske članice NATO-a i Kanada povećale su 2025. izdvajanja za odbranu za 20 posto u realnom iznosu, na ukupno 574 milijarde dolara. Bio je to najveći jednogodišnji rast u historiji saveza. Prvi put otkako su se 2014. obavezale da će za odbranu izdvajati najmanje dva posto BDP-a, svih 32 članice NATO-a ispunjavaju taj cilj.

Njemačka je ublažila svoja ustavna ograničenja zaduživanja kako bi u odbranu uložila 114 milijardi dolara. Poljska je na putu da izdvoji pet posto BDP-a, dok Norveška sada troši više od Sjedinjenih Država po stanovniku. Hoće li taj rast potrošnje preživjeti naredne izborne cikluse, pitanje je zbog kojeg uspon krajnje desnice postaje toliko važan.

Nedavni događaji mogli bi se protumačiti kao prekid, no oni prije predstavljaju fazu geopolitičkog sazrijevanja i kraj automatskog transatlantskog refleksa koji je obilježio razdoblje od osnutka NATO-a. Evropa se desetljećima oslanjala na Washington, kako iz nužnosti, tako i iz vlastite volje. Trumpova dva mandata jasno su pokazala da stari model transatlantske suradnje, temeljen na nejednakoj ovisnosti i pretpostavljenoj američkoj dominaciji u evropskoj sigurnosti, nije mogao ostati nepromijenjen u 21. stoljeću.

Taj proces mora dovesti do Evrope koja preuzima odgovornost za vlastitu sigurnost, razvija vlastite industrijske kapacitete i s Washingtonom pregovara kao strateški relevantna sila, a ne kao podređeni partner.

Tocci je u pravu kada tvrdi da je Joe Biden vjerovatno bio posljednji američki predsjednik koji je instinktivno i emocionalno bio privržen atlantizmu. Ali kada se emocije ostave po strani, postaje jasno da su brojne njegove politike podrivale evropske strateške i ekonomske interese.

U sigurnosnoj politici, haotično povlačenje iz Afganistana 2021. izvedeno je bez odgovarajućih konsultacija s evropskim saveznicima, uključujući Britaniju i Njemačku, koje su podržavale američku misiju. U trgovinskoj politici, Bidenov Zakon o smanjenju inflacije uveo je protekcionistička pravila koja su ozbiljno poremetila evropsku industriju. Veći dio mandata zadržao je i temeljnu logiku carina na čelik i aluminij uvedenih prema Odjeljku 232, uključujući njihov odnos prema izvozu iz Evropske unije.

Administracija Baracka Obame već je nagovijestila taj smjer. U oproštajnom govoru na položaju ministra odbrane 2011. Robert Gates izrekao je upozorenje koje danas zvuči proročanski:

„Surova je stvarnost da će u američkom Kongresu biti sve manje volje i strpljenja da se sve dragocjenija sredstva troše u korist država koje očigledno ne žele izdvojiti potrebne resurse niti provesti nužne promjene kako bi postale ozbiljni i sposobni partneri u vlastitoj odbrani.“

Gates je upozorio na nastanak „saveza u dva razreda“ i ocijenio da budući američki lideri možda više neće smatrati da korist od ulaganja u NATO opravdava njegovu cijenu. Dvije Trumpove administracije konačno su prisilile saveznike da se suoče s činjenicom da više ne mogu stalno odgađati rješavanje problema.

Budućnost odnosa zato ne može počivati na emocionalnoj privrženosti pojedinih lidera. Mora se zasnivati na strukturnoj međuzavisnosti, koja se i dalje produbljuje. Uprkos opsežnom povećanju američkih carina 2025. godine, transatlantske investicije vrijedne 7,4 biliona dolara i godišnja trgovina od gotovo dva biliona dolara svjedoče o odnosu bez premca koji ne pokazuje znakove slabljenja.

Američke odbrambene kompanije nastoje zauzeti što povoljnije mjesto na evropskom tržištu koje bi do 2035. moglo vrijediti približno 1,14 biliona dolara. S druge strane, sposobnost američke vojske da djeluje širom svijeta zavisi od baza u Evropi, pristupa Sredozemlju i evropske logističke infrastrukture.

Samit NATO-a u Ankari prilika je da se odredi kako će ta međuzavisnost izgledati u praksi. Sastanak će pokazati mogu li evropski lideri poduzeti naredne nužne korake. Potrebne su četiri odluke.

Prvo, Evropa mora hitno reformirati sistem nabavke naoružanja i vojne opreme. Države članice Evropske unije uložile su 2025. godine procijenjenih 447 milijardi dolara u odbranu. Ipak, sistem kojim se taj novac troši ostao je rascjepkan, spor i podređen interesima vodećih nacionalnih odbrambenih kompanija. Zajednička nabavka, obavezujući standardi interoperabilnosti i znatno kraći postupci nabavke mogu višestruko povećati borbenu sposobnost. To nisu tek administrativna poboljšanja.

Drugo, Washington mora prestati evropsku operativnu autonomiju posmatrati kao prijetnju. Pozivanje na načelo „bez udvostručavanja, bez diskriminacije i bez razdvajanja“ kao izgovor za sprečavanje evropskog industrijskog povezivanja strateški je štetno. Snažnija evropska odbrambena industrija koristila bi NATO-u. Cilj treba biti strateško dopunjavanje, a ne zamjena Sjedinjenih Država.

Treće, samit u Ankari trebao bi službeno utvrditi novu podjelu transatlantske odgovornosti. Evropa bi preuzela glavnu odgovornost za konvencionalnu odbranu kontinenta: kopnene snage, teritorijalnu odbranu, logistiku i protivzračnu odbranu kratkog dometa. Sjedinjene Države obavezale bi se da osiguraju ključne strateške sposobnosti: udare velikog dometa, obavještajne i izviđačke kapacitete, najnaprednije pomorske snage i nuklearno odvraćanje.

Francusku doktrinu isturenog odvraćanja, koja se tek oblikuje, treba posmatrati kao dopunu američkom nuklearnom kišobranu, a ne kao njegovu zamjenu.

Četvrto, samit bi trebao pokrenuti transatlantski pakt o odbrambenoj tehnologiji. Formalni okvir, dogovoren u Ankari i uspostavljen kroz NATO, omogućio bi zajednički razvoj, prijenos tehnologije i zajedničku proizvodnju u oblastima vještačke inteligencije, autonomnih sistema i kibernetičkih sposobnosti. Time bi se industrijski resursi saveza pretvorili u stvarnu stratešku prednost.

Takav pakt poslao bi Pekingu nedvosmislenu poruku da tehnološko nadmetanje nije unaprijed prepušteno Kini. Nova radna grupa za odbranu i tehnologiju German Marshall Funda Sjedinjenih Država osnovana je upravo kako bi pomogla u razvoju takvog sporazuma.

Evropski saveznici i Kanada morat će istovremeno raditi tri stvari.

Prvo, trebaju nastaviti saradnju sa Sjedinjenim Državama ondje gdje se njihovi interesi podudaraju: u odvraćanju u Indo-Pacifiku, upravljanju vještačkom inteligencijom, tehnološkom nadmetanju s Kinom i odbrani evroatlantskog prostora.

Drugo, moraju biti spremni djelovati uz manju američku podršku ili potpuno samostalno ondje gdje se interesi razilaze: u klimatskoj i trgovinskoj politici, saradnji s multilateralnim institucijama te upravljanju krizama u evropskom susjedstvu za koje Washington pokazuje malo interesa.

Treće, trebaju produbiti odnose s drugim silama kao dio svjesne strategije diversifikacije i osiguranja od rizika. To podrazumijeva saradnju sa zaljevskim državama i drugim regionalnim akterima u oblasti energetske sigurnosti i stabilizacije kriza; snažniju saradnju odbrambenih industrija s Japanom, Južnom Korejom i Australijom kroz nove formate manjih grupa država; te povezivanje sa silama u usponu u pitanjima klime, razvoja i upravljanja tehnologijom, gdje sama transatlantska koordinacija nije dovoljna.

Transatlantizam ne završava. Njegovi se temelji ponovo pregovaraju kako bi odnos postao uravnoteženiji i održiviji. Taj proces je bolan, ali je odavno bio potreban.

Ključni izazov jeste pravilno odrediti redoslijed i tempo tranzicije, kako ona ne bi ugrozila dugoročne strateške interese Sjedinjenih Država i Evrope niti oslabila ukupnu sposobnost odvraćanja. To je naročito važno dok traju geopolitičke krize koje zahtijevaju koordinaciju, planiranje i predvidljivost.

Ishod transatlantske tranzicije ovisit će o mudrom i promišljenom vođenju cijelog procesa. Novi savez koji se rađa razlikovat će se od onog iz 1949. godine, ali će biti otporniji i primjereniji realnostima današnjeg svijeta.

(Alexandra de Hoop Scheffer, predsjednica German Marshall Fonda Sjedinjenih Država.)