BiH nije poslala nikog na dženazu Hameneija, ali zato nas nije bilo ni na samitu NATO-a

Kraj NATO samita u Ankari obilježila je vijest da je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan liderima država članica poklonio revolvere na kojima su ugravirana njihova imena. Na kraju se ispostavilo da britanski premijer Keir Starmer nije mogao unijeti svoj revolver u Ujedinjeno Kraljevstvo, jer nije dozvoljeno po tamošnjim zakonima. Kako su mediji prenijeli, Starmer je svoj pištolj ostavio u Istanbulu, gdje će, prije nego što bude poslan u London, biti podvrgnut zahvatu kako bi bio onesposobljen za pucanje.

Cinik bi kazao da navedena situacija ilustruje razloge zbog kojih američki predsjednik Donald Trump ima više poštovanja prema Erdoganu, nego Starmeru: Turci još uvijek smiju da zapucaju. 

Sve to s pištoljima me podsjetilo na povjerljivu depešu, koju je 2018. objavio Wikileaks, a napisao ju je 2008. niko drugi do Michael Murphy, tada (obični) diplomata u Američkoj ambasadi u Sarajevu. Depeša obrađuje utjecaj savjetnika na tadašnje članove Predsjedništva, Harisa Silajdžića, Željka Komšića i Nebojšu Radmanovića. 

Murphy, uz ostalo, piše da su mu se članovi druga dva kabineta požalili na dominantnog člana Komšićevog kabineta, Amira Ibrovića, jer odugovlači usvajanje zajedničke odluke o službenom poklonu Predsjedništva stranim zvaničnicima, tako što, uprkos protivljenju druga dva kabineta, insistira da to budu ceremonijalni pištolji. Dakle, kao kod Turaka.

Uprkos neslaganju oko službenog poklona, tadašnji članovi Predsjedništva su se mogli lako usaglasiti oko gotovo svega ostalog. Podsjetimo, bilo je to zlatno vrijeme te institucije, kada je, uz ostalo, Nebojša Radmanović uime Predsjedništva BiH 2009. podnio generalnom sekretaru NATO saveza zahtjev za prijem Bosne i Hercegovine u Akcioni plan za članstvo (MAP). 

Bilo je to, uostalom, drugo vrijeme. Tadašnja američka administracija, na čelu sa Georgeom W. Bushom, snažno je podržavala širenje NATO-a (pa i glede BiH).

Cilj Washingtona je bio da Francusku i Njemačku, koje su se, počev od 2003, bile otuđile od Amerike zbog rata u Iraku, privuče k sebi, a udalji ih od Rusije s kojom su počele sarađivati.

Uprkos tome što su se tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy protivili tome, u završnoj deklaraciji sa samita NATO-a u Bukureštu 2008. godine, na insistiranje Amerikanaca, otvorena je perspektiva NATO članstva za Ukrajinu i Gruziju.

”NATO pozdravlja aspiracije Ukrajine i Gruzije za članstvom u NATO-u. Složili smo se danas da će ove države postati članice NATO-a”, navodi se u deklaraciji iz Bukurešta. 

Samo nekoliko mjeseci poslije, Rusija je izvršila agresiju na Gruziju, kojoj NATO nije pritekao u pomoć. 

Merkel je, kasnije u memoarima, napisala da je Rusija deklaraciju NATO-a sa samita u Bukureštu doživjela kao objavu rata. Ona je, veli, obećala Putinu da neće dopustiti ulazak Ukrajine u NATO, na što joj je on kazao: “Vi nećete biti kancelar zauvijek. A oni [Ukrajinci i Gruzijci] će nakon toga postati dio NATO-a. I ja ću to spriječiti.”

Nekoliko mjeseci, nakon odlaska Merkel s vlasti i dolaska nove vlade u Berlinu, koja se pokazala kao znatno manje autonomna u odnosu na Washington, Rusija je izvršila agresiju na Ukrajinu. Aktuelni američki predsjednik Donald Trump do danas tvrdi da do toga ne bi došlo da je on predsjednik (jer bi uvjerio Putina da nema ništa od ulaska Ukrajine u NATO).

U tekstu rezolucije sa samita u Bukureštu 2008, odmah nakon pasusa, koji govori o Ukrajini i Gruziji, detaljno se govori o Zapadnom Balkanu i našoj zemlji. 

“Ostajemo posvećeni strateški važnom regionu Balkana, gdje euroatlantske integracije, zasnovane na demokratskim vrijednostima i regionalnoj saradnji, ostaju nužne za dugotrajni mir i stabilnost. Pozdravljamo ostvareni napredak od samita u Rigi u saradnji Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije sa NATO savezom”, kaže se u deklaraciji.

Deklaracija također pozdravlja odluku Bosne i Hercegovine i Crne Gore da razviju tzv. IPAP, individualni partnerski akcijski plan s NATO savezom. 

“Radujemo se ambicioznim i sadržajnim akcijskim planovima koji će unaprijediti euroatlantske težnje ovih zemalja [BiH i Crne Gore] te obećavamo našu pomoć njihovim reformskim naporima prema tom cilju. Kako bismo pomogli u poticanju i usmjeravanju tih napora, odlučili smo pozvati Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru da započnu Intenzivirani dijalog o cijelom nizu političkih, vojnih, finansijskih i sigurnosnih pitanja koja se odnose na njihove težnje za članstvom, bez prejudiciranja bilo kakve konačne odluke Saveza”, kaže se u deklaraciji sa samita u Bukureštu.

Zaključno sa samitom u Washingtonu 2024, Bosna i Hercegovina se redovno spominjala u deklaracijama NATO-a, kroz formulacije, koje su u većoj ili manjoj mjeri ohrabrivale perspektivu našeg članstva u NATO-u. 

A onda je došlo do promjene u Bijeloj kući. Najprije je, u avgustu 2025, Trump kazao da Ukrajina ne može postati članica NATO-a i da Washington želi mir s Rusijom. Zatim je u Strategiji nacionalne sigurnosti, koju je objavila njegova administracija, rečeno da je strateški cilj američke politike u ovom mandatu “okončati percepciju da je NATO savez koji se stalno širi, te spriječiti da do toga dođe i u stvarnosti”. 

Koja bi bila (viša) svrha pomjeranja BiH ka članstvu, ako više nije cilj Washingtona da drži kredibilnom perspektivu članstva Ukrajine u NATO-u, i ako američka vlada izravno kaže da želi okončati percepciju o NATO-u kao savezu koji se stalno širi?

Rezultat svega je da su, na prošlogodišnjem samitu NATO-a u Haagu, i jučer u Ankari, iz završnih deklaracija eliminisani dijelovi, koji govore o Zapadnom Balkanu i našoj zemlji. 

U takvom kontekstu, ne čudi što zamjenik pomoćnika generalnog sekretara Kevin Hamilton nedavno izjavio da je za članstvo BiH u NATO potreban konsenzus tri (nacionalne) zajednice, što u predvodu znači: saglasnost Republike Srpske. 

Nesposoban da tumači i razumije diplomatske poruke, predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović je u ovom mandatu sve karte bacio na to prijem BiH u NATO, a sada kada se pokazuje da nema ništa od toga, mora platiti cijenu svojih promašaja: naime, potrošio je svu energiju na trenutno nemoguće i nije uradio ništa od mogućeg.

Umjesto da insistiramo na članstvu, u ovom trenutku, bilo bi puno pametnije da tražimo da, u što većoj mjeri, sudjelujemo u planu širenja namjenske industrije. U situaciji, kada je potražnja veća nego ikad, zapanjujuće je da kompanije kao što su Pretis i Igman posluju sa gubicima.

Također, predsjednik Hrvatske Zoran Milanović iskoristio je samit u Ankari da upozori na naoružavanje Srbije, naročito na odluku vlasti u Beogradu da kupe kineske hipersonične rakete. 

“Ja sam spomenuo - jer sam morao spomenuti, to mi je dužnost - ono što u zadnje vrijeme izvodi Srbija. Ispričavam se, ali ne mogu smisliti drugi izraz: izvodi, sa tim naoružavanjem sa kupovinom ranoraznih sustava, takvi su podaci”, kazao je Milanović i dodao da će se Hrvatska morati tome suprostaviti, tako što će se opremiti nečim sličnim. ”O tome NATO treba znati i razgovarati, i moja dužnost je da to ovdje otvorim”, pojasnio je.

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Bećirović se mogao pridružiti hrvatskim vlastima u reakciji ovu temu: učinkovitije je kad dvije susjedne države kažu da naoružavanje Srbije vide kao problem, nego kad samo jedan to uradi. Ali Bećirović se nije nijednom osvrnuo na ovo pitanje, signalizirajući time da BiH to ne osjeća kao prijetnju (a jeste prijetnja).

Neko će reći: jedno je Hrvatska, a drugo BiH. Međutim, naš najveći problem nije što nismo u NATO- u, i što se kod nas odluke o kupovini oružja ne donose kao u Hrvatskoj. Naime, vlasti u Prištini su prošle godine objavile da su dobile hiljade dronova od Turske, što je zabrinulo režim u Beogradu i otkrilo da Kosovo neće ostati usamljeno u slučaju da bude napadnuto. 

U normalnom stanju stvari, Bosna i Hercegovina bi, bar u slučaju totalne krize, mogla računati na istu pomoć, ali postavlja se pitanje koliko je to sigurno, jer su trenutne vlasti u Sarajevu, vodeći se politikom okretanja leđa Istoku kako bismo se dovodrili Zapadu, čak i odnos sa Turskom dovele do historijskog minimuma: ni Erdogan, ni njegov ministar vanjskih poslova Hakan Fidan, već godinama nisu posjetili Sarajevo, niti se više oglašavaju o stanju u BiH. 

Šta tek reći o odnosima s Iranom? Za Erdogana i Vučića, Bećirović nije poslao nikog na dženazu Aliju Hameneiju, ali zato nije dobio ni poziva da prisustvuje samitu NATO-a u Ankari. Ergo, Denis Bećirović je jedini poratni političar u BiH koji, osim što se poklonio u Kući cvijeća, nastavlja s Titovom politikom nesvrstavanja.