Deset miliona razloga za strah: Hoće li Švicarska ograničiti broj stanovnika

Švicarska će 14. juna glasati o pitanju koje na prvi pogled zvuči gotovo tehnički: treba li broj stanovnika ograničiti na 10 miliona do 2050. godine? Ishod ovog referenduma mogao bi imati dalekosežne posljedice, ne samo za unutrašnju politiku i ekonomiju Švicarske, nego i za evropski pristup migracijama, tržištu rada i razumijevanju demografskog rasta. Iza te brojke, međutim, krije se mnogo veća politička dilema. Može li jedna bogata zemlja očuvati kvalitet života tako što će zaustaviti demografski rast? Ili time potkopava upravo one izvore vlastitog prosperiteta: rad, mobilnost, otvorenost, imigraciju i stalnu obnovu društva?

Inicijativu “Ne desetomilionskoj Švicarskoj” (Inicijativa o samoodrživosti) pokrenula je desničarska Švicarska narodna stranka (SVP). Prijedlog predviđa da stalno stanovništvo ne smije preći 10 miliona prije 2050. godine. Ako broj stanovnika dostigne 9,5 miliona, vlasti bi morale uvoditi mjere ograničenja, posebno u oblastima azila, spajanja porodica i migracije. Ako bi prag od 10 miliona ipak bio probijen, Bern bi morao raskidati međunarodne sporazume, uključujući sporazum s Evropskom unijom o slobodi kretanja ljudi. Sličnu inicijativu švicarska vlada odbila je prije samo dvije godine.

Međutim, ovdje se ne radi samo o referendumu o jednom demografskom pitanju, već i o tome kakva će Švicarska biti zemlja. Iako je mala, uređena i skupa, njena ekonomija ne funkcionira sama od sebe. Bolnice, hoteli, univerziteti, građevina, industrija, finansije i biotehnologija zavise od stranih radnika i stručnjaka. Ograničavanje stanovništva zapravo znači ograničavanje radne snage. U zemlji koja stari, to vodi skupljim uslugama, sporijem rastu, većem pritisku na penzioni sistem i težem održavanju javnog sektora.

Zagovornici inicijative ukazuju na stvarne izazove. Švicarska je doživjela ubrzan demografski rast, što je rezultiralo visokim cijenama stanova, preopterećenim vozovima i saobraćajnicama te izraženim osjećajem prenapučenosti. Urbanizacija neizbježno dovodi do smanjenja, pa i nestanka zelenih površina na rubovima gradova, povećanja zvučnog zagađenja u alpskim dolinama i povećanog pritiska na vodne i prostorne resurse. Populistička ili ne, inicijativa ove svakodnevne frustracije prevodi u konkretnu akciju. 

Deset miliona stanovnika djeluje kao jasno definirana pa čak i razumna granica. Ipak, neki stručnjaci ističu da rast stanovništva nije jedini ni glavni uzrok ovih problema, već da na njih značajno utiču i faktori kao što su ograničena izgradnja, način urbanističkog planiranja, ekonomske politike i organizacija javnih usluga. Ovakva mišljenja ukazuju da je uzročno-posljedična veza između demografskog rasta i svakodnevnih izazova složenija nego što se često predstavlja.

Pobornici inicijative vjeruju da su ekonomski argumenti protiv nje pretjerani. Kažu da će tehnološki napredak i automatizacija smanjiti potrebu za stalnim prilivom radne snage, a da kvalitet života – mir, čistoća, prostor – treba biti važniji od bruto domaćeg proizvoda. Ako rast znači stalno betoniranje, preopterećenu infrastrukturu i nestanak predaha, pitaju se, kome takav rast uopće koristi? Za njih je inicijativa sigurnosni ventil: žele zaustaviti pritisak sada, kako Švicarska sutra ne bi postala vlastita karikatura, prenaseljena alpska metropola.

Problem je što društva ne funkcioniraju na principu termostata. Skupi stanovi ne nastaju samo zbog većeg broja ljudi, već i zato što se premalo gradi, zemljište je skupo, lokalne vlasti ne dozvoljavaju gušću gradnju, a tržište nekretnina postaje utočište kapitala. Umjesto ograničavanja stanovništva, direktne politike poput reforme prava na gradnju, podsticanja javne i socijalne stanogradnje te ograničavanja špekulacije nekretninama mogle bi efikasnije ublažiti stambenu krizu. 

Historija pokazuje koliko je opasno kada država stanovništvo svodi samo na brojke. Najpoznatiji slučaj je Kina, gdje je politika jednog djeteta, uvedena krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, predstavljena kao racionalan odgovor na strah od prenapučenosti i siromaštva. Iako je ova mjera kratkoročno usporila rast stanovništva i poboljšala odnos između radno sposobnih i izdržavanih osoba, dugoročne posljedice bile su ozbiljne: prisilne intervencije u životima porodica, sterilizacije i abortusi, narušena ravnoteža među polovima, ubrzano starenje društva i smanjenje radne snage.

Kina je kasnije odustala od politike jednog djeteta, prvo dozvolivši dvoje, a zatim i troje djece,  priznavši time važnu demografsku lekciju: država može relativno lahko sniziti stopu nataliteta, ali je mnogo teže tu stopu ponovo povećati. Kada se porodice prilagode životu s jednim djetetom, visokim troškovima stanovanja, obrazovanja i nesigurnoj budućnosti, državne naredbe više ne mogu povećati broj rođenih.

Indija nudi još drastičniji primjer. Tokom vanrednog stanja 1975–1977, vlasti su sprovele akciju masovne sterilizacije, često pod pritiskom ili otvorenom prisilom. Kako navodi Peder Clark sa Univerziteta Strathclyde, pokušaji kontrole rasta stanovništva tokom sedamdesetih godina doveli su do dubokog nepovjerenja prema javnom zdravstvu i vladinim inicijativama, zbog čega je demografska politika prešla iz planiranja u mjere koje su stanovništvo doživljavale kao zadiranje u ličnu autonomiju.

Švicarski prijedlog nije kineski ni indijski model. On ne ulazi direktno u porodičnu intimu, niti propisuje koliko djece ljudi smiju imati. Njegov glavni instrument (i cilj) je regulacija migracija, a ne rađanja. Za razliku od kineske politike jednog djeteta ili indijskih prisilnih sterilizacija, koje su uključivale državnu kontrolu nad ličnim odlukama o porodici kroz represivne mjere, švicarska inicijativa formalno ne zadire u privatnost niti koristi prinudu. Njene mjere su usmjerene prvenstveno na kontrolu međunarodnih migracija putem zakonskih i administrativnih ograničenja. Ipak, ono što ovu različite pristupe povezuje jeste politička fantazija: uvjerenje da se složeni društveni problemi mogu riješiti jednom brojčanom granicom. U Kini je to bilo jedno dijete. U Švicarskoj je to okrugla brojka od 10 miliona ljudi.

Demografska literatura u ovoj oblasti oscilira između opravdanih upozorenja i alarmističkih stavova. Britanski ekonomist, demograf i anglikanski svećenik Thomas Malthus je još 1798. godine tvrdio da broj stanovnika raste brže od proizvodnje hrane, što može dovesti do gladi, bolesti i ratova ukoliko ne dođe do moralne suzdržanosti. Paul Ehrlich, američki ekolog, je u knjizi The Population Bomb tokom šezdesetih godina predviđao katastrofu zbog prenapučenosti podsjećaju na ograničenost ekoloških, prostornih i resursnih kapaciteta. Inicijativa se oslanja na ovu argumentaciju, sažimajući Malthusovu zabrinutost u nacionalne okvire i nudeći privid kontrole: ako nije moguće upravljati globalnim procesima, moguće je barem ograničiti vlastiti prostor.

Međutim, ovakav pristup propušta suštinu navedenih upozorenja. Uvođenje nacionalnog demografskog plafona ne rješava klimatske promjene niti gubitak biodiverziteta, već samo preusmjerava pritisak izvan granica i ograničava otvorenost koja omogućava razmjenu znanja, kapitala i inovacija potrebnih za održivi razvoj. Ekološka kriza nije ograničena granicama, a smanjenje broja stanovnika u ekonomski razvijenoj zemlji ne garantuje manji ekološki otisak. Luksuzna potrošnja manjeg broja ljudi može imati veći uticaj od skromnog života znatno brojnije populacije.

Drugi pravac u literaturi, posebno u radovima Amartye Sena, naglašava da se demografske promjene najuspješnije ostvaruju širenjem individualnih sloboda – obrazovanjem žena, dostupnošću zdravstvene zaštite, pravnom sigurnošću, urbanizacijom i dobrovoljnim planiranjem porodice. Naučnici sa Berkeleya Campbell, Prata i Potts su 2013. godine pokazali da tamo gdje žene imaju pristup raznovrsnim kontraceptivnim metodama, tačnim informacijama i sigurnom prekidu trudnoće, a dječiji brakovi nisu prisutni, veličina porodica se smanjuje bez prisile i represije. Sličan princip važi i za migracijsku politiku: rasterećenje društva postiže se ulaganjem u kapacitete – stanove, infrastrukturu, škole i parkove – a ne zatvaranjem granica.

Švicarski referendum zato je tipično evropski simptom. Kontinent stari, zavisan od migracija, a istovremeno se plaši promjene koju migracije donose. Pitanja slična onima u Švicarskoj otvaraju se i u drugim evropskim državama koje traže balans između ekonomske potrebe za novim radnicima i pritiska javnosti da ograniči doseljavanje. Njemačka pokušava aktivno privući kvalifikovanu radnu snagu kroz specifične migracione programe, dok Italija i Španija uvode vremenski ograničene radne dozvole i provode oštrije kontrole na granicama. Francuska i Nizozemska povećavaju ulaganja u integraciju imigranata, svjesne da je održivost penzionih i zdravstvenih sistema nemoguća bez priliva novih stanovnika. 

I u tim državama raste politički pritisak za ograničavanje migracija, što dovodi do stalnih promjena u političkoj svakodnevnici i javnim raspravama. Ideja demografskog plafona tu obećava mir, kontrolu i očuvanje poznatog svijeta. Ali poznati svijet se ne može sačuvati zatvaranjem pred budućnošću. Švicarska bi, paradoksalno, mogla pokušati sačuvati prosperitet tako što bi oslabila njegove temelje.