Rezultati vanrednih izbora u Nizozemskoj s kraja oktobra prošle godine na prvi pogled su djelovali su kao preokret. Centristički i proevropski D66 Roba Jettena došao je na prvo mjesto, dok je krajnje desni Geert Wilders s PVV-om doživio rezultatski pad. Naslovi su brzo donijeli trijumfalističku priču o “oslobođenju” i naslove poput: “populizam je pobijeđen”, “okrenuta je nova stranica”. Ipak, nizozemska politika rijetko nagrađuje priče sa sretnim krajem. Ona nagrađuje rezultate.
Uprkos izbornom gubitku PVV-a, desni blok sada ima čak i jedno mjesto više nego ranije (42 naspram 41). Ali brojke jasno pokazuju da radikalno-desni blok nije nestao, već je doživio unutrašnju promjenu. D66 i PVV su završili izjednačeni sa po 26 mandata, ali je PVV izgubio više mjesta u odnosu na 2023, dok su JA21 i Baudetov FvD ojačali (JA21 ima 9, FvD 7).
To jedno dodatno mjesto gotovo savršeno simbolizira stanovište da populizam može izgubiti vodeću poziciju, ali zadržati utjecaj.
Populizam lahko nameće narative, dok vlast traži nešto drugo
Zato prava pouka iz ovog primjera nije u tome da populisti mogu pasti. To je suviše trivijalno. Pouka je u tome kako padaju i šta to ostavljaju iza sebe. Populizam je vješt u nametanju narativa: pojednostaviti složeno, pretvoriti administrativni kvar u identitetsku dramu, pa onda sebe predstaviti kao jedinu terapiju. U knjizi Politički poredak i politička dekadencija, američki politolog Francis Fukuyama, međutim, navodi tri prepreke na kojima populizam najčešće počinje škripati:
Prva prepreka je legalnost. Na stranačkim skupovima i društvenim mrežama prolaze slogani poput: “zatvorimo granice”, “zaobiđimo parlament”, “uvedimo vanredno stanje”. Država, posebno u EU, mora poštovati propise, odluke sudova, međunarodne obaveze i iznad svega procedure. Čak i kada postoji politička volja, mnogo toga je sporo ili pravno neizvodljivo. Tu populizam gubi svoju omiljenu prednost – brze i spektakularne poteze. Umjesto toga, suočava se s dopisima, mišljenjima, tužbama i žalbama, što samo po sebi nije dramatično, ali je ključno.
Druga prepreka je kapacitet države. Populisti često ne cijene stručnost jer ona narušava njihove narative. Ali država bez stručnih kadrova nije u stanju provoditi politiku, već stvara i održava haos. U nizozemskom slučaju, pitanje “krize migracija” nije bila samo pitanje o kojem broju useljenika se radi, već i kapaciteta: smanjeni resursi, preopterećene službe, loša logistika i lokalne zajednice koje osjećaju da su prepuštene same sebi.
To pogoduje populističkim porukama: “elite su nesposobne”, “sistem se raspada”, “narod je ugrožen”. Međutim, kada populisti dobiju zadatak i mandat da poprave kapacitete koje su ranije žestoko kritikovali, javlja se paradoks. Njihova najveća komunikacijska vještina i prednost, sukob, postaje njihova najveća slabost.
Treća prepreka je koalicijska realnost. Krajnja desnica rijetko vlada sama, a koalicija zahtijeva kompromis, strpljenje, budžetske računice i beskrajne pregovore. Populizam je brz, dok je država spora. Tu se “čvrstoća” i beskompromisnost koju populisti obećavaju lomi. Jednom kada svaki ustupak izgleda kao izdaja birača, koalicija postaje minsko polje, a vlada privremeni dogovor koji stalno prijeti novim krizama.
Zato je opasno vjerovati u još jednu zabludu: da se populizam može “ukrotiti” tako što mu se popusti ili udovolji. U praksi, to najčešće znači prihvatanje populističkih pravila igre. Tada mainstream desnica ne dobije “kontrolu” nad krajnjom desnicom, već krajnju desnicu koja mijenja standarde: ton javnog govora, granice dozvoljenog i definiciju onoga što je “realno”. Čak i kada se ta desnica kasnije raspadne na vlasti, novi standardi ostaju na snazi.
Schoofova vlada kao primjer pucanja
Nizozemska je gotovo idealan primjer za posmatranje ovih pojava. Vanredni izbori su raspisani nakon što je prethodna desno orijentisana koalicija pala: Wilders je povukao PVV iz vlade navodno zbog sukoba oko migracione politike, pa je sistem ponovo tražio mišljenje birača. Taj raspad nije bio samo prolazna epizoda, već je pokazao jedan dublji problem: populizam u kampanji može djelovati snažno, ali u upravljanju i obnašanju vlasti gotovo u pravilu pokazuje slabosti.
U središtu ove priče je i “Schoofova formula”: koalicija u kojoj lideri stranaka upravljaju iz parlamenta, dok izvršnu vlast vode ljudi bez političkog autoriteta. Takva postavka stalno stvara krizu upravljanja: ko zaista vodi državu, kabinet ili šefovi stranaka koji svakodnevno određuju tempo iz zastupničkih klupa? U tom vakuumu politika se pretvara u niz događaja, curenja informacija, javnih prepirki i improvizacija, umjesto dosadnog, ali potrebnog rada države. Čak i u nedostatku svih ideoloških elemenata koji krase klasične primjere iz evropskih parlamentarnih tradicija, javnost u Bosni i Hercegovini itekako dobro poznaje taj osjećaj.
Zašto je ovo važno u evropskom kontekstu?
Na ovom mjestu nizozemska priča prelazi državne granice i postaje evropska. Unutar Unije se već uveliko raspravlja o pragmatičnom oslanjanju na radikalnu desnicu “od slučaja do slučaja”: deregulacija, “rezanje crvene trake” i strožija migracijska politika. To se ne predstavlja kao ideološki poraz, već kao neophodan korak i tehničko pitanje. Ipak, posljedica je nužno politička: normalizacija savezništva, pomjeranje političkog centra i postepeno slabljenje liberalnih normi.
Primjer za to vidjeli smo u Evropskom parlamentu na pitanju korporativnih pravila održivosti (izvještavanje i dubinska analiza). U decembru 2025. EP je usvojio dogovor koji slabi dio tih obaveza, uz podršku široke koalicije u kojoj su važnu ulogu imali i konzervativci i radikalna desnica. Ovdje nije važan samo sadržaj pravila, već i način donošenja: kada se jednom uspostavi navika da se “stabilnost” postiže preglasavanjem uz pomoć krajnje desnice, svaki sljedeći slučaj postaje lakši za isti pristup. Ili se barem tako čini. U stvarnosti, to često vodi samo u usložnjavanje krize.
Nizozemski epilog dodatno naglašava poentu: nakon izbora, formiranje vlasti se pretvorilo u političku sapunicu, da bi se tek krajem januara 2026. pojavili obrisi rijetke manjinske vlade koju vodi D66, uz VVD i kršćanske demokrate, ali bez sigurne većine u Donjem domu. To jasno pokazuje da “pobjeda nad populizmom” iz naslova ne rješava čak ni osnovni problem: fragmentaciju i smanjenu sposobnost sistema da brzo stvori stabilnu i legitimnu vlast.
Zato je pravi test za Nizozemsku, ali i za ostatak Evrope, jasniji nego što se obično misli: pitanje nije može li se pobijediti populizam, već može li se obnoviti normalno upravljanje bez prihvatanja populističkog okvira i narativa. Ako je odgovor negativan, populisti mirne savjesti mogu nastaviti gubiti izbore. Njihova najveća pobjeda nije u broju mandata, već u tome što svi ostali počnu razmišljati u populističkim registrima.
