Svijet poslije Trumpa: Novi hladni rat, imperije ili haos

Piše: Hal Brands (Foreign Policy)

“Stari svijet umire,” napisao je italijanski filozof Antonio Gramsci 1930. godine, “a novi se svijet mukotrpno rađa.” Uprkos svojim marksističkim uvjerenjima, Gramsci bi se u Trumpovom dobu osjećao neobično poznato. Stari svijet, u ovom slučaju, jeste međunarodni poredak koji su Sjedinjene Države nakon Drugog svjetskog rata izgradile na Zapadu, a zatim ga, poslije pobjede u Hladnom ratu, pokušale proširiti na cijeli svijet. Taj projekat donio je mir, prosperitet i slobodu koji su mijenjali svijet. Ipak, danas se stari poredak istrošio.

Godinama su revizionističke države, posebno Kina i Rusija, nagrizale taj poredak. Sada se, međutim, čini da su i same Sjedinjene Države ponekad u ratu s vlastitom tvorevinom. Za deset godina svijet će izgledati potpuno drugačije. Ono što još ne znamo jeste šta nas čeka s druge strane ovog prijelaznog doba - kakav će oblik poprimiti novi svijet.

Jedna je mogućnost scenarij dva svijeta, nalik Hladnom ratu, u kojem je planeta podijeljena na suparničke blokove predvođene Washingtonom i Pekingom. Druga je mogućnost doba nekoliko imperija, a ne dva bloka, u kojem niz moćnika preuzima regionalne sfere utjecaja. Treća je mogućnost svijet u kojem je svaka država prepuštena sebi, dok ponašanje SAD-a postaje predatorsko i gura sistem u anarhični ponor.

Ovaj trenutak djeluje tako nesigurno jer je svaki od tih scenarija uvjerljiv - i svaki ima uporište u vanjskoj politici podijeljene supersile. Mnogo toga ostaje otvoreno; mnogo toga zavisi od odluka SAD-a i predstojećih izbornih ciklusa. Ali razmišljanje o onome što leži s druge strane našeg međuvremena prvi je korak u pripremi za svijet koji će, čak i u najboljem slučaju, biti razdvojeniji i suroviji od onoga koji ostavljamo iza sebe.

Savremeni svijet je američka tvorevina. Nakon Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Države uspostavile su globalnu mrežu saveza duž rubova Evroazije. Obnovile su razorene zemlje i ponovo izgradile globalnu trgovinu. Branile su slobodu plovidbe udaljenim morskim putevima i pružale druga javna dobra. Sjedinjene Države, a ne Ujedinjene nacije, bile su najbliže nekoj vrsti svjetske vlade. Te politike podupirale su prosperitetan zapadni sistem, koji je zatim porazio Sovjetski Savez i nakon Hladnog rata prerastao u liberalni poredak u ekspanziji.

Kao i svako veliko historijsko dostignuće, i ovo ima svoje mitove, prešućivanja i pretjerivanja. Washington je ponekad čuvao liberalni poredak neliberalnim sredstvima, uključujući brutalne vojne intervencije i tajne operacije. Hvalospjevi savezničkoj solidarnosti zanemaruju žestoke sporove, od Sueske krize 1956. do američke invazije na Irak 2003. godine, koji su potresali demokratski svijet. Sjedinjene Države su prkosile vlastitim pravilima ili ih mijenjale kada bi postala nezgodna, kao 1971. godine, kada su napustile brettonwoodski sistem međunarodnih finansija. Nema poretka bez licemjerja i prisile.

Ipak, Pax Americana je najvećim dijelom koristila izuzetnu moć kako bi poduprla izuzetno široko shvaćanje vlastitog interesa - uvjerenje da čak i geografski izolirani div može napredovati samo ako slabijim državama pomaže da postanu prosperitetne i sigurne. Ta kombinacija donijela je koristi koje su preoblikovale historiju. Nakon dva svjetska rata u jednoj generaciji, poredak izgrađen pod američkim vodstvom donio je decenije mira među velikim silama. Ekonomija predvođena SAD-om podigla je životni standard. Američki utjecaj pomogao je da demokratija postane dominantna, a “smrt države” - nasilno uništenje nezavisnih zemalja - šokantna i rijetka. I Washington je ogromno profitirao, ne samo zato što je živio u relativno mirnoj i dinamičnoj eri: savezi i druge mreže saradnje uvećavali su njegovu neusporedivu moć i širili njegov globalni domašaj.

Međutim, ništa nije vječno. Američki poredak, posebno njegova globalno orijentirana verzija nastala nakon Hladnog rata, bliži se kraju. Taj poredak je pod opsadom izvana: Peking, Moskva i njihovi partneri vide ga kao prepreku svojim ambicijama i prijetnju svojim autokratskim režimima. Oni potkopavaju ravnotežu snaga i ključne norme, poput slobode plovidbe morima i zabrane nasilnog osvajanja, širom evroazijskog superkontinenta. Te države, posebno Kina, podrile su poredak i iznutra: Peking je svoje uključivanje u globalnu ekonomiju iskoristio da izgradi proizvodnu i vojnu snagu kojom sada izaziva Sjedinjene Države. U međuvremenu se i sam Washington umorio od vlastite tvorevine - možda se od nje i fatalno razočarao.

Ta ambivalencija proizlazi iz stvarnih problema: trajnih neravnoteža i šlepanja na američkoj zaštiti unutar saveza SAD-a, ekonomske i fizičke nesigurnosti koja je pratila globalizaciju, povratnog udara izazvanog američkim ratovima na širem Bliskom istoku, kao i činjenice da je liberalni poredak pomogao usponu Kine. Danas se ta ambivalencija vidi u administraciji koja barem želi iz temelja preispitati uslove američkog angažmana, a često ide i dalje: tvrdi da se američka moć može obnoviti samo rušenjem postojećeg sistema.

Otuda nesiguran osjećaj našeg trenutka. Moć Washingtona ostaje bez premca. Ključne strukture postojećeg poretka, poput američkih saveza i G7, još su netaknute. Ali izgledi za taj poredak djeluju sumorno, možda čak i terminalno. Šta se događa kada se samrtni grčevi završe?

Tokom većeg dijela posljednje decenije činilo se da će nakon jednog svijeta predvođenog SAD-om uslijediti dva svijeta - da će san o integriranom globalnom poretku ustupiti mjesto sukobu blokova. U ovom scenariju, blok predvođen Kinom uključivao bi agresivne evroazijske autokracije, zajedno s raznim saputnicima od Kube do Pakistana i dijelovima globalnog juga. Blok pod američkim vodstvom činili bi demokratski saveznici oko evroazijskog ruba. Niz država koje balansiraju između blokova - od Indije do Saudijske Arabije, od Brazila do Indonezije - selektivno bi se usklađivao s jednima ili drugima, manevrišući oportunistički između njih. Budućnost međunarodne politike vraćala bi se prema hladnoratovskoj prošlosti.

To ne bi bilo savršeno ponavljanje. Globalno povezana Kina ima mnogo bolje mogućnosti za ekonomsku privlačnost i prisilu nego što ih je Kremlj ikada imao. Ali taj scenarij donio bi postepenu fragmentaciju međunarodne ekonomije, kako sankcije i lanci snabdijevanja postaju oružje. Ekonomsko razdvajanje više ne bi bilo pitanje da li će se dogoditi, nego kada i pod čijim uslovima. Kao u Hladnom ratu, bipolarno rivalstvo zahvatilo bi svaku regiju. Najopasnija mjesta - Ukrajina, Tajvan, Južno kinesko more - nalazila bi se duž geopolitičke linije razdvajanja.

Htjeli mi to ili ne, snažne strukturne sile guraju svijet u tom pravcu. Napetosti između SAD-a i Kine mogu rasti ili slabiti zbog ovog ili onog samita, ove ili one krize. Američki predsjednik Donald Trump može se prema kineskom predsjedniku Xi Jinpingu odnositi s poštovanjem, pa i strahopoštovanjem. Ali temeljni sukob se samo zaoštrava, jer se kineska težnja za prevlašću - u ključnim tehnologijama, globalnoj trgovini i zapadnom Pacifiku - sudara s američkom moći i prerogativima. Sukobi velikih sila obično polariziraju svjetsku politiku; međuzavisnost u oštrim sporovima postaje izvor ranjivosti. U mnogim aspektima zamah prema takvoj budućnosti ubrzava se. Ruski rat u Ukrajini snažno je pogurao ekonomsko, tehnološko i vojno usklađivanje evroazijskih autokracija. Xi i ruski predsjednik Vladimir Putin znaju da mogu trijumfirati samo ako se bore rame uz rame protiv demokratske zajednice. Pravo je pitanje može li Washington još uvijek okupiti slobodni svijet.

Trumpovoj administraciji treba priznati da gradi naoružaniju demokratsku zajednicu zahtijevajući veću vojnu potrošnju radi otpora isprepletenim prijetnjama. Trgovinski sporazumi koji savezničke investicije usmjeravaju u američku inovacijsku bazu mogli bi potaknuti udruživanje resursa i proizvodnje potrebno za nadmetanje s kineskom ekonomskom veličinom. Partnerstva za kritične minerale nude put, premda dug, za izlazak iz kineskog stiska. Ništa manje važno, Trump je okrvavio autokratsku osovinu udarajući njene slabije članove, Iran i Venecuelu. Možda je Kuba sljedeća. A ako je historija ikakav vodič, njegov pohod na obnovu hemisferne hegemonije - njegova Donroeva doktrina - preduslov je za projekciju moći u širem svijetu.

Trumpov etos, prema kojem velike države određuju pravila, a male prihvataju svoju sudbinu, čini ga prirodnijim partnerom za Xija i Putina nego za većinu američkih saveznika. Njegovo prisilno, asimetrično sklapanje dogovora ostavlja dojam da mu je manje stalo do jačanja demokratske zajednice nego do izvlačenja maksimalnih ustupaka iz nje. Njegovi zahtjevi za Grenlandom i Kanadom prijete da Washington svrstaju uz revizioniste gladne teritorije - i da razderu transatlantsku jezgru slobodnog svijeta. Sve veći broj evropskih saveznika strahuje da bi se mogao naći zarobljen između tri pohlepne sile: Kine, Rusije i Sjedinjenih Država. Ako se to dogodi, neće biti novog hladnog rata, jer neće postojati demokratski blok koji bi obuzdao autokratski.

Ipak, scenarij dva svijeta ne treba otpisivati. Trumpova era ostavit će i gradnju i pustoš. Kako se autokratske prijetnje budu pojačavale, rast će i poticaji za saradnju među demokratijama, makar ona bila transakcijska. Ako Trumpovi nasljednici budu mogli ispričati priču o zajedničkoj svrsi, a ne o pukom bogaćenju, mogli bi prekovati novi pakt slobodnog svijeta, s novim nivoima zajedničkog napora i novim pristupima podjeli tereta. Takva budućnost i dalje bi donosila krize i sukobe; opasnosti ne bi nedostajalo. Ali za sve demokratije to ostaje najbolji scenarij. Dva svijeta bolja su od sistema pod kineskom upravom - ili od poretka koji se još više raspada.

Drugi scenarij predviđa da se postamerički svijet neće raspasti na dva velika bloka, nego na nekoliko manjih regionalnih sfera. Sjedinjene Države traže stratešku zaštitu okretanjem hemisfernom carstvu koje se proteže od Honolulua do Nuuka, od Arktika do Argentine. Dok se Washington oprašta od prekookeanskih tereta, Kina juriša ka primatu duž ogromnog luka od jugoistočne do sjeveroistočne Azije. Rusija učvršćuje, možda krvavo, svoju dominaciju u bivšem sovjetskom prostoru i dijelovima istočne Evrope.

Ali ta podjela na sfere utjecaja nije samo igra velikih sila. U svijetu koji se fragmentira, Indija grabi primat u južnoj Aziji i Indijskom okeanu. Turska gradi postosmansku domenu na raskršću Evrope, Bliskog istoka i Afrike. Izrael, Saudijska Arabija i drugi takmaci bore se za hegemoniju u kompleksu Crvenog mora, koji povezuje Perzijski zaliv i Rog Afrike. Nakon Pax Americane dolazi novo doba imperija.

Te imperije ne moraju biti hermetički zatvorene niti vojno okupirane, poput Evrope pod nacistima: hegemonija se može izraziti u mnogo oblika. Ipak, u toj budućnosti globalni poredak razbija se o stijene politike moći.

Međunarodno pravo se raspada dok regionalni moćnici postavljaju norme prihvatljivog ponašanja; oni pritiskaju neposlušne klijente ili ih ruše. Regionalni gospodari preusmjeravaju tokove trgovine, investicija i resursa; slabijim susjedima nameću stroga ograničenja u vezama s drugim silama. U novom dobu imperija neće biti evropskih ili azijskih vojnih baza u Latinskoj Americi; prekomorski savezi Washingtona bit će mrtvi ili u dronjcima. Zamislite to kao skup Monroeovih doktrina za različite dijelove svijeta.

Historijski gledano, neke sfere utjecaja nastajale su gangsterskim paktovima; klasičan slučaj je podjela istočne Evrope između Adolfa Hitlera i Josifa Staljina. Neki savremeni analitičari zamišljaju Xija, Trumpa i Putina kako kuju vlastiti dogovor o komadanju globusa. Ali sfere utjecaja mogu nastati i neformalno, postepeno.

Ako Sjedinjene Države razbiju NATO tako što otimaju zemlju njegovim članicama, uspon američke sfere na zapadnoj hemisferi mogao bi pomoći usponu ruske sfere u istočnoj Evropi. Ako neumoljivo kinesko naoružavanje učini prvi otočni lanac - od Japana preko Tajvana do Filipina - neodbranjivim, zapadni Pacifik past će pod sjenku Pekinga čak i ako Pentagon to nikada otvoreno ne prizna. Ako, dakle, Washington u potpunosti prihvati hemisfernu hegemoniju i usvoji stav - kako je i sam Trump rekao - da su događaji preko okeana tuđi problem, rezultat bi mogao biti svijet više sfera.

Ponekad se čini da se stvari kreću upravo u tom smjeru. Rusija i Kina već godinama tragaju za regionalnom prevlašću. Sada Trump nemilosrdno provodi volju Washingtona u Amerikama - nasilno uklanja neprijateljske vladare, polaže pravo na vitalne resurse, koristi smrtonosnu silu na otvorenom moru - dok evroazijske saveznike na prvoj liniji gura da sami preuzmu brigu o vlastitoj odbrani. Trumpovo otvoreno ruganje međunarodnom pravu odjek je iz 21. stoljeća izjave državnog sekretara Richarda Olneyja iz 19. stoljeća da je Washington “praktički suveren na ovom kontinentu”. Nazire se mogućnost da hemisferni primat jednog dana zamijeni globalno prisustvo, umjesto da ga omogući.

Ipak, Trump nije kruti hemisferist: hvali Donroevu doktrinu dok istovremeno gura mirovne sporazume na udaljenim kontinentima i vodi izuzetno ambiciozne ratove na Bliskom istoku. Možda zato što zna da bi strogo sferama podijeljen svijet bio bolan pad za supersilu.

Ne bi više bilo jednostranih trgovinskih sporazuma s evroazijskim saveznicima koji očajnički žele zadržati američku zaštitu; ne bi bilo ni razloga da Japan ili Njemačka podupiru dominaciju dolara. Ako Sjedinjene Države budu istisnute iz istočne Azije, s njenim dinamičnim ekonomijama, ključnim trgovačkim rutama i visokovrijednim lancima snabdijevanja, teško će se nadmetati s Kinom. Tajvan za Honduras nije dobra razmjena. Globalna poluga dolazi iz globalnog angažmana.

A ako sistem zasnovan na sferama slabi američku moć, može oslabiti i samu stabilnost za kojom njegovi zagovornici žude. U teoriji, sfere utjecaja kupuju mir među velikim silama kroz podređenost manjih sila: jake države dijele globus i drže neposlušne aktere pod kontrolom. Istina je da neće biti sukoba SAD-a i Kine oko Tajvana ako Washington napusti zapadni Pacifik. Ali ne računajte na trajan mir.

Složena međuzavisnost čini prelazak na sfere ogorčenim i konfliktnim: bit će potrebno mnogo američke prisile da se potisnu kineski digitalni prodor i infrastrukturno prisustvo u Južnoj Americi. S druge strane, ostvarenje kineske sfere u istočnoj Aziji moglo bi biti tek početak, a ne kraj kineskih ambicija: za Sjedinjene Države hemisferni primat bio je odskočna daska za globalnu intervenciju.

Najvažnije, sfere utjecaja ne dodjeljuju se i ne poklanjaju; njihovo porijeklo često je okupano krvlju. Ambiciozne autokracije imaju sklonost brutalnosti, čak i genocidu, na područjima koja kontroliraju. Male i srednje države, znajući šta ih može čekati, imaju i druge opcije osim pasivnog prihvaćanja dominacije. Ukrajina se žestoko borila da ostane izvan ruskog carstva. Japan bi mogao učiniti isto - ili jednostavno izgraditi nuklearno oružje - kako bi izbjegao podvrgavanje Pekingu. Ta opasnost vodi prema trećem scenariju koji bi mogao uslijediti nakon našeg poretka na zalasku: ružnom, nasilnom neredu.

Na ovogodišnjem Svjetskom ekonomskom forumu kanadski premijer Mark Carney izjavio je da raspad starog poretka nudi priliku državama srednje moći. Ako budu radile zajedno i jačale vlastite kapacitete, tvrdio je, te zemlje mogle bi iskrojiti put između velikih država i sačuvati podnošljiv sistem za sebe.

To je stari san. Od 1970-ih naučnici i stratezi nadaju se da svijet može imati pravila bez vladara — da manje države nekako mogu sačuvati najbolje dijelove poretka izgrađenog pod američkim vodstvom čak i nakon što američko liderstvo nestane. To je i iluzija. Poredak se ne može održati bez predanosti najmoćnijih aktera, a kamoli protiv njihovog protivljenja. Zato je najvjerovatnija alternativa novom hladnom ratu ili novom dobu imperija anarhični haos.

U ovom scenariju, Sjedinjene Države postaju odmetnička sila: Trumpovi mračniji impulsi nagovještavaju pojavu brutalne supersile koja ruši norme. Washington se upušta u agresivnu teritorijalnu ekspanziju. Silom ili prisilom prisvaja vitalne resurse slabijih sila. Od zavisnih teritorija traži sve veći danak; neprestano se miješa, u korist neliberalnih populista, u politiku Evrope i drugih regija. Sjedinjene Države ne napuštaju svoju globalnu ulogu, nego je pretvaraju u oružje.

Taj scenarij je toliko mračan zato što američko ponašanje stvara svijet u kojem su sve tri velike sile grabežljivi, razorni revizionisti. Manje sile, posebno duž evroazijskih linija sukoba, u opasnosti su da budu stisnute s više strana. Samopomoć - u suštini, svaka nacija za sebe - postaje jedini uvjerljiv odgovor.

Teritorijalna agresija, pa čak i nestanak država, postaje mnogo češća jer nema velike sile posvećene očuvanju statusa quo ili odbrani suvereniteta slabijih nacija. Svijet samopomoći tako donosi prizor u kojem se neke ranjive države razbijaju, podređuju ili komadaju. Rat u Ukrajini mogao bi biti najava budućnosti, a ne ružan podsjetnik na prošlost. Druge države bi se grozničavo naoružavale, možda tražeći nuklearno oružje kao najbolju garanciju opstanka.

U međuvremenu bi se mogla ponovo rasplamsati rivalstva koja je dugo gušila američka moć: ako se evropske države ponovo naoružaju dok se Evropska unija - možda pod kombiniranim pritiskom SAD-a i Rusije - raspada, mogla bi se vratiti utrka u naoružanju i sigurnosna nadmetanja koja su nekada bila tako uobičajena na tom kontinentu. Pozdravite se sa slobodom plovidbe: kako međunarodna stabilnost propada, države, pa čak i kvazidržavni akteri, hrlit će da kontrolišu vitalna uska grla, od Panamskog kanala i Sjevernog morskog puta do Bab el-Mandeba i Hormuškog tjesnaca. U bezakonitom svijetu fizička kontrola nad trgovinom, resursima i tržištima postaje sve važnija, što samo pojačava druge motive za osvajanje.

Sve ovo zvuči kao noćna mora. Ali kroz historijsku leću nije tako daleko.

Kraj britanske hegemonije početkom 20. stoljeća nije odmah uveo novi svijet. Pokrenuo je decenije haosa. Stoljećima prije uspona britanske hegemonije, multipolarna Evropa - tada centar međunarodnog sistema - bila je staklenik tiranije i rata.

Naše uvjerenje da je relativna stabilnost norma, a divlja brutalnost izuzetak, intelektualni je ostatak generacija blage američke hegemonije. Ako ta hegemonija završi ili postane predatorska, treba se pripremiti za gadan recidiv.

Zapravo, anarhija nikada nije bila tako potpuno potisnuta kako mislimo, a naznake svijeta samopomoći već su tu. Strahovi od američke nepouzdanosti bude nuklearnu znatiželju: dovoljno je pogledati interes Južne Koreje i Japana za nabavku podmornica na nuklearni pogon ili rasprave o nuklearnom naoružanju koje se intenziviraju čak i u Švedskoj i Njemačkoj. Planiranje najgoreg scenarija dobiva na težini. Prvi put nakon više generacija, Kanada se navodno priprema da se zaštiti od američke invazije.

Pojavljuju se novi odbrambeni savezi, često stvarajući nove napetosti. Odbrambeni pakt Pakistana i Saudijske Arabije, potpisan prošle godine, već je rasplamsao indijske strahove; mogao bi pogoršati bliskoistočno rivalstvo s Izraelom ako mu se pridruži Turska. Rivalstva potresaju ključne regije. Perzijski zaliv je, naravno, već dugo preplavljen sukobima. Ali situacija u Libiji i na Rogu Afrike, gdje bjesne posrednički ratovi dok nekoliko sila lovi resurse i strateške položaje, mogla bi biti prozor u multipolarni nered koji dolazi.

Taj haos ne bi trajao vječno: na kraju bi se učvrstila nova hijerarhija s novim pravilima. Ali bila je potrebna globalna ekonomska depresija i dva svjetska rata da se premosti međuvrijeme između Pax Britannice i Pax Americane. Čak i ako svijet na kraju pronađe novi model stabilnosti, mogao bi otkriti da su uzvišena dostignuća ere nakon 1945. u međuvremenu poništena haosom.

O našem trenutku treba razmišljati kao o raskršću - tački s koje globalna politika može krenuti jednim od nekoliko puteva. Neizvjesnost je duboka jer ti putevi vode prema sasvim različitim odredištima. Jedno je, ipak, već jasno: sljedeća era bit će podijeljenija i opasnija od prethodne.

Prije deset godina, novi hladni rat izgledao je kao najgori ishod. Sada je vjerovatno naša najbolja nada. Scenarij dva svijeta donio bi opasne krize i dodatno razlomio globalnu ekonomiju. Nadmetanje sa samouvjerenom, ratobornom Kinom zahtijevat će ogromne resurse i oštroumnost demokratskog bloka. Ali taj scenarij barem čuva “pola svijeta”, kako je nekada napisao bivši američki državni sekretar Dean Acheson; on podrazumijeva dovoljno demokratske saradnje da se održi podnošljiva ravnoteža snaga i obuzdaju najambiciozniji impulsi Pekinga. Drugi scenariji - novo doba imperija koje se pokazuje daleko manje stabilnim i povoljnim nego što se reklamira, ili povratak u haos - ružniji su. Ti putevi mogu zavesti supersilu koja je uglavnom zaboravila koliko je užasan bio period prije Pax Americane. Ali budite sigurni: završavaju u tami.

Ironija je da Sjedinjene Države još uvijek imaju nesrazmjerno veliku riječ u onome što dolazi poslije poretka koji su stvorile, jer - na bolje ili gore - izbori najmoćnijeg aktera na svijetu i dalje znače najviše. Ako zemlja preuzme najbolje elemente Trumpove politike, mogla bi povesti reformiranu, premda ozbiljno izubijanu, demokratsku zajednicu prema zajedničkom naporu potrebnom za otpor autokratskom pritisku. Ako se, međutim, Washington povuče iz prekomorskih pozorišta, otvorit će utrku za sferama utjecaja. Ako se Sjedinjene Države odmetnu, pridružit će se revizionistima koji ruše stari poredak i gurnuti svijet u novo doba samopomoći.

U Trumpovoj eklektičnoj vanjskoj politici ima znakova sve tri tendencije. Naredne godine - i američki izborni ciklusi - odredit će koja će se od njih ukorijeniti u obrasce koje će biti sve teže preokrenuti.

Možda nedostatak domaće podrške u SAD-u za preuzimanje Grenlanda pokazuje da će Trumpovi ekscesi na kraju diskreditirati njegove najdivljije instinkte. Njegov nasljednik, bio demokrata ili republikanac, mogao bi pronaći način da tradicionalnije vanjskopolitičke ideje spoji s domaćim političkim realnostima ere “Amerika prvo”. Taj predsjednik mogao bi ublažiti Trumpovu destrukciju, a istovremeno iskoristiti korisnije dijelove njegovog naslijeđa kako bi obnovio slobodni svijet za novi hladni rat.

Alternativno, možda se jedna od Trumpovih vojnih avantura izjalovi. Nakon toga, pobjedničko krilo neoizolacionista u MAGA pokretu - dio koji se ravna prema komentatorima poput Tuckera Carlsona - trijumfira, a supersila se ukopava na vlastitoj hemisferi. Ili će možda Trumpov pravi nasljednik, u Republikanskoj stranci i u predsjedništvu, biti neko ko tvrdi da on nije otišao dovoljno daleko u korištenju američke moći za razaranje uspostavljenog poretka. Ne bi bilo prvi put da revoluciju na kraju zarobe njeni najradikalniji elementi.

Stari poredak umire. Žal za globalno orijentiranim liberalnim međunarodnim poretkom neće ga vratiti. Ključno pitanje, na koje će odgovor stići u narednoj deceniji, jeste hoće li Washington pokušati zamijeniti taj svijet nečim problematičnim, ali podnošljivim - ili će sadašnjost gurnuti prema nečemu radikalno gorem.

(Hal Brands je američki historičar i analitičar vanjske politike, profesor na Johns Hopkins SAIS-u i viši saradnik konzervativnog think-tanka American Enterprise Institute. Piše i kao kolumnista za Bloomberg Opinion, a bavi se američkom velikom strategijom, rivalstvom velikih sila, Kinom, Rusijom i krizom liberalnog međunarodnog poretka.)