Memoari Kamale Harris – Demokrate odsječene od stvarnosti

Piše: Nesrine Malik (Guardian)

Gledajući kako se prošle godine odvijala predsjednička kampanja u Americi, pomislila sam, a i zapisala već tada, koliko je znakovito to što je Kamala Harris gotovo preko noći bila pretvorena u političkog titana. Do trenutka kada je kandidovana, svi su je opisivali kao potpredsjednicu niskog kvaliteta koja se, čak i po mišljenju ljudi koji su gurali njenu kandidaturu, „nije pokazala kao buduća liderka stranke, a kamoli države“. 

Još jedna upečatljiva odlika njene kampanje bila je što se oslanjala više na „vajb“ i spektakl nego na sadržaj i, recimo, izgradnju povjerenja u njenu ličnost kroz jasan otklon od nepopularnog i vidno senilnog Joea Bidena. Njena memoarska knjiga se zove 107 dana, čime se podcrtava mali vremenski period koji je Harris imala na raspolaganju da osigura pobjedu.  Ukratko, Harris – i oni oko nje, uključujući naklonjene medijske krugove – sami su sebe obmanuli.

Iako to nije bila namjera autorice, 107 dana je urnebesna knjiga. Radi se o onoj vrsti urnebesnosti u kojoj se „moraš smijati, jer ti u protivnom samo ostaje da plačeš”. Kako se druga Trumpova administracija pokazuje u sve gorem i gorem svjetlu, Harris i ona alternativna stvarnost koja je bila moguća, uz njenu pobjedu, poprima gotovo mitsku dimenziju. Ali eto Kamale da nas podsjeti kako njen poraz nije bio nikakva tragična sudbina, nego farsa. Nije postojala nikakva skrivena, bolja verzija Harris koju su okolnosti sputavale i gušile. Postojala je samo žena s ogromnim nedostatkom samosvijesti i sklonošću da samu sebe veliča bez osnove.

Knjiga otkriva političarku koja je u potpunosti vezana za “stranačku mašineriju” i nema veze sa politikom u kojoj nešto znači osjećaj dužnosti ili autentična privrženost vrijednostima. Kada su Kamalu Harris upitali da li bi nešto uradila drugačije od Bidena, ona je kazala: “Ne pada mi ništa na pamet.” To nije bio izraz opreza, već gola istina. Nema nikakvih naznaka da bi ona, kao predsjednica, radila nešto drugačije od Bidena po pitanju Gaze – osim što bi možda poradila na retorici saosjećanja. Također, nema naznaka da bi ona htjela ozbiljno napravila nešto na ekonomsku polju i recimo snažnije isticati optužbu da ekonomska agenda Donalda Trumpa “najbolje funkcioniše kada je u službi vlasnika nebodera”.

Ovaj nedostatak originalnog, ozbiljnog programa kod Harris objašnjava zašto je često djelovala nejasno, nesigurno i konfuzno. Sjetimo se šta je kazala po objavi kandidature? Podsjetila je sebe (i nas) da ima najbolji telefonski imenik, sa mnogo bitnih kontakata, te je istaknula “prepoznatljivost svog imena” kao svoj „najjači adut“. Pokušala je zatim prikriti svoju ambiciju. Kazala je da je uvijek znala da “može postati predsjednica”, ali “samo zato da dobro odradi posao”. Svaki kardinal sanja da postane papa, rekao je kardinal Bellini u Konklavi, a onda se, otkrivši da i sam ima ambiciju, posramio, kazavši: “Biti u ovim godinama, a još uvijek ne poznavati sebe.“

Moj trajni utisak tokom čitanja knjige o kampanji Harris bio je: o Bože, sve je bilo upravo onoliko loše koliko je i izgledalo. Stavljanje slavnih u službu kampanje nije bila panična, očajnička mjera, već izbor kandidatkinje i njenog tima od samog starta. Mislili su da će takav spektar slavnih pokazati da Harris “zna da okuplja” – kao da moć slavnih može biti od koristi u izgradnji široke koalicije, kao da to nije uloga programa i političke marljivosti kandidatkinje. Toliko su njeni ljudi bili uronjeni u filmsku, celuloidnu logiku američke politike da se u knjizi pojavljuje rečenica koja veli da je Jon Bon Jovi nastupao za nju i da je to bio dobar znak, jer je svirao i za kandidata koji je pobijedio u Zapadnom krilu. Mediji su je obožavali. „I gle,“, citira Harris jednog novinara Washington Posta koji je hvalio njen pristup Gazi, „svojim je čamcem prošla kroz nemogući tjesnac.“ Jon Favreau je rekao da je Harris na demokratskoj konvenciji bila „prizor vrijedan gledanja“.

Teško je pobrojati sve opise uzbuđenih glasačkih masa u knjizi. Aplauz publike na njenom pojavljivanju u Saturday Night Live bio je jedan od najglasnijih ikad. Ona tu ponovo izvodi svoje najveće hitove, otkrivajući političarku zarobljenu u zanosu ekstatičnih, samoodabranih masa i užarenih studija, nesposobnu da se poveže s biračima izvan tog balona, sa onima koji su se od Demokrata već bili udaljili ili s onima koji su već ranije glasali za Trumpa.

Biden se često pojavljuje, kao samodopadan i sitničav lik, koji joj neprestano „diše za vratom“ i ometa je. Ali Kamala je lojalna, kaže nam o sebi često. Toliko lojalna da ga nije mogla ocrniti onako kako su ljudi od nje očekivali („Ljudi mrze Joea Bidena!“ – govori joj u knjizi jedan visoki savjetnik). Ali nije toliko lojalna da ne bi vješto prikrila želju da nam ipak stavi do znanja kako je taj čovjek bio pravi teret, koji ju je u svojim govorima pominjao prekasno, a onda je nazvao neposredno pred njenu veliku debatu s Trumpom da joj otvoreno zaprijeti ako bi ga pokušala ocrniti.

Ono što je, međutim, najznačajnije – i najalarmantnije – jeste ono što ona otkriva o demokratskom establišmentu, a time i o nadi da se unutar njegovih redova može desiti neko buđenje, koje bi moglo predstavljati ozbiljan izazov Trumpu sada, ali i trumpizmu u budućnosti. Tih 107 dana bilo je kratko vrijeme, ali predstavlja koncentraciju procesa u kojem su stranka i njena kandidatkinja morale brzo i duboko kopati kako bi pronašle najubjedljiviju i najodređeniju viziju za američki narod. Rezultat je bio: ne preuzimati rizike, nuditi kontinuitet i koriti neistomišljenike nazivajući ih pomagačima Trumpa. Nije bilo dovoljno, i nikada neće biti.

Pravi odgovor na pitanje „šta je pošlo po zlu“ ne može biti u „nismo imali dovoljno vremena“ (da etabliramo Harris). Problem je u tome da je Harris, čak i sada, s dovoljno vremena da razmisli i bude iskrena prema sebi, političarka koja previše ulaže u prezentaciju, a u potpunosti sebe oslobađa krivice za neuspjehe jer je, eto, dobila loše podijeljene političke karte. Šta drugo reći osim: “… Biti u ovim godinama, a još uvijek ne poznavati sebe.“