Christian Schmidt, čovjek kojeg se odriču i oni kojima je pomagao

Mentalne vježbe radi, zapitajmo se: da li bi neki drugi diplomata na mjestu visokoga predstavnika pristao na ponižavajuće intervencije u oktobru 2022. i aprilu 2023. Istina, šta bi bilo kad bi bilo ne donosi ni promjenu ni utjehu, tek se zapitajmo, kako bismo istaknuli jednu često zanemarenu dimenziju političkog i institucionalnog djelovanja: ličnosti i karakteri jesu važni.

Christian Schmidt bio je pravi čovjek, na pravom mjestu, u pravo vrijeme – za administraciju Joea Bidena, zvanični Zagreb i HDZ BiH, ali i za Evropsku uniju. Teško je povjerovati da bi neko manje ciničan, manje samoljubiv i manje arogantan pristao igrati tako prljavu i crnu ulogu.

Ali bivši njemački ministar poljoprivrede, protestant iz Bavarske – rijetka sorta, manjinski privilegirana u političkim nomenklaturama – zatekao se tu gdje jeste i nije želio odustati od komfora, ugleda i prividne političke moći. Na mjesto visokog predstavnika međunarodne zajednice došao je manevrom Njemačke, uz uporno došaptavanje Zagreba i ravnodušnu Ameriku opterećenu burnom tranzicijom između Trumpa i Bidena.

U Bosnu i Hercegovinu ušao je – očito ne želeći ostavljati mjesta sumnji i opravdanjima – preko Hrvatske, a ne preko, primjerice, sarajevskog aerodroma. Nije se želio odreći ordena države Hrvatske kakve su dobili i ratni zločinci. Sudeći po zvaničnom ponašanju i nezvaničnim izvorima, ovaj uvijek pomalo nervozni i nesigurni Nijemac kao da je bio povjerovao da je zaista neki guverner, baron Kutschera ili kakva druga sorta imperijalnog namjesnika. Nervozno je reagirao na podozrive novinare, dijelio moralne lekcije političarima, narodu objašnjavao kako da gleda i za koga da glasa.

Poslužio je jednom krilu demokratske američke administracije da dodatno podupre i armira Croat–Moslem Federaciju – to make the Federation great again. U tome se nije uspjelo, u namjere ne ulazeći. Ojačana je pozicija konstitutivnih naroda u parlamentarnim domovima, pa se upravo zbog toga – jer su ojačani i Bošnjaci, a ne samo Hrvati – moralo intervenirati, brutalno i ponižavajuće, u aprilu 2023, uvodeći jednodnevna pravila.

Ali sve je to u Sarajevu prolazilo. Par protesta, poluorganiziranih, malo medijskog otpora i potom potpuno povlađivanje novinarskog, analitičarskog i kulturnog mainstreama logici ponižavajućih intervencija. Protesti pred zgradom OHR-a, oni najmasovniji, možda jesu nakratko zabrinuli strance: Bošnjaci su prvi put bili protiv međunarodne zajednice zbog nekog općeg, nacionalnog pitanja. No, to se brzo asaniralo: nezadovoljnici su ismijavani, domaći nevladini službenici su ispoštovali interese svojih donatora (što je pošteno, ali ružno), skrpljena je koalicija kakvog-takvog bošnjačkog legitimiteta i HDZ je dobio takvu Federaciju da mu Herceg-Bosna nije ni trebala.

Srbi su dosljedno bili protiv njega – od Milorada Dodika i vrha režima, preko opozicionih stranaka do rijetkih autonomnih progresivnijih glasova – niko nije htio verbalno priznati njegov legitimitet i njegove odluke. U Sarajevu, na kraju, nije bilo ni verbalnog otpora.

Dolazeća američka administracija se konsolidirala. Kombinacijom tamošnjih poslovnih i političkih interesa te agresivnog lobiranja Milorada Dodika došlo se do tačke u kojoj se uskoro treba ponuditi neki novi model stranog utjecaja u Bosni i Hercegovini, ali bez Schmidta. Špekulira se da mu je vrh State Departmenta morao prijetiti sankcijama ako se dobrovoljno ne povuče.

Povukao se. Njegovog političkog naslijeđa nema. Odluke koje je potpisao, donijela je Amerika. Ostaje neka vrsta njegovog ličnog i diplomatskog naslijeđa: čovjek naprosto nije imao potencijal, možda ni volju, da bude tačka okupljanja, dogovaranja i medijacije.

(Na prijemima ga je bilo neugodno gledati. Malo je ko htio ćaskati s njim. Inzko je, recimo, izgledao kao zvijezda s kojom svi žele da se slikaju.)

Novi visoki predstavnik, ako je vjerovati signalima iz SAD-a, neće koristiti bonske ovlasti tek tako ili barem ne u početku. Nove udarne igle američkog intervencionizma imaju drukčiju moć: gotovo jednoglasno usvajanje izmjena zakona o Južnoj interkonekciji u Parlamentu Federacije svjedoči da se teške odluke mogu donijeti i bez bonskih poteza. (Podsjetimo da Haris Silajdžić i Božo Ljubić 2006. nisu popustili pod pritiskom tadašnje državne sekretarke Condoleezze Rice, pa nije usvojen paket ustavnih promjena.)

Tek možemo poželjeti da novi visoki predstavnik ne bude arogantna i odbojna diplomatska persona koja ne privlači ljude i koja nema mogućnost da okupi političke protivnike da makar pokušaju razgovarati.

Ipak, vrijedi zabilježiti da danas Schmidta nipodaštavaju i oni koje je uveo u vlast, i oni koje je približio ostvarenju njihove vizije legitimnog predstavljanja i svi oni koji su njegove odluke ili pravdali ili šutnjom afirmirali. Nije pošteno, čovjek je bio primoran ostaviti posao koji mu se sviđao; red bi bio da se to makar odšuti.