Iran i Venecuela kao poluge pritiska na Kinu

Mnogo toga već je napisano o kinesko-američkom rivalstvu: o carinama, čipovima, Tajvanu, Južnom kineskom moru, rijetkim zemnim elementima i borbi za tehnološku prevlast. Manje se, međutim, pažnje posvećuje državama u kojima se taj sukob prelama bez formalnog američko-kineskog obračuna. Iran i Venecuela upravo su takva mjesta.

Na prvi pogled, Iran i Venecuela izgledaju kao udaljena žarišta iste nestabilne ere. Njihova povezanost nije odmah vidljiva, ali je strateški važna. Ova dva slučaja pokazuju kako Kina jača svoju otpornost daleko od svojih granica, oslanjajući se na energiju, kredite, politička partnerstva i trgovinske kanale koji nisu pod potpunom američkom kontrolom. Zbog toga pritisak na Teheran i Caracas ne ostaje samo lokalni problem nego pogađa mjesta gdje Peking pokušava dobiti na vremenu, osigurati resurse i proširiti svoj uticaj izvan sistema koji su oblikovale Sjedinjene Države.

Ne postoje javno dostupni dokumenti koji bi dokazali da su Iran i Venecuela izabrani prvenstveno zbog kineske veze. Ali energija nije skriveni motiv koji se mora nagađati iz diplomatskih nijansi. Trump je, posebno u venecuelanskom slučaju, otvoreno govorio o nafti kao dobitku američkog pritiska.

Vanjska politika rijetko je tako uredna i jednoznačna; oblikuju je pritisci saveznika, birokratska inercija, unutrašnji imperativi i trenuci čiste improvizacije. Ipak, u američko-kineskom sučeljavanju, kako ga opisuje američki ekonomista Stephen Roach u knjizi Slučajni sukob: Amerika, Kina i sraz lažnih narativa (Accidental Conflict: America, China, and the Clash of False Narratives), najveća opasnost često ne izvire iz hladne strategije, nego iz narativa koji se pretvaraju u dogmu. Roach taj odnos vidi kao međuzavisnost koja je od “braka iz koristi” prerasla u sukob, pri čemu obje strane vlastite slabosti sve češće pripisuju drugoj.

U tom interpretativnom okviru, Iran i Venecuela prestaju biti periferne krize. Oni postaju mjesta na kojima se taj sudar može čitati najjasnije. Ne radi se o ratu protiv Kine, nego o ratu protiv kineske sposobnosti da smanji ovisnost od američkog poretka.

Taj sudar nije se desio preko noći. Nakon decenija hladnog neprijateljstva, Sjedinjene Države i Kina su poslije Nixonove posjete Pekingu 1972. i reformi Deng Xiaopinga uspostavile prešutni aranžman interesa: Kini je trebalo američko tržište za izvozno vođen razvoj, a Americi jeftina roba i kineski kapital za finansiranje deficita. Američke kompanije u tome nisu bile pasivni posmatrači. Glad za većom dobiti vodila ih je prema Kini, gdje su nalazile jeftinu, discipliniranu i sve kvalificiraniju radnu snagu. Ulazak Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju 2001. bio je vrhunac te logike. Washington je vjerovao da će ekonomska integracija politički transformirati Peking koji je, pak, iskoristio globalizaciju da izgradi industrijsku i tehnološku bazu, ali nije odustao od autoritarnog modela.

Finansijska kriza 2008. psihološki je razdvojila partnere: Peking je uvidio koliko je izložen zapadnoj potrošnji, dok je Washington sve otvorenije zaključivao da je pomogao uspon vlastitog suparnika. Dolazak Xi Jinpinga i Trumpa taj je sukob ogolio; carinski rat iz 2018. bio je politička artikulacija američkog straha da je Kina iskoristila otvorenost sistema protiv njegovog tvorca. Roach upozorava da se u tom procesu Kina pretvara u zgodno vanjsko objašnjenje za američke domaće slabosti: pad industrije, manjak štednje i stagnaciju srednje klase.

U toj prizmi Iran djeluje kao najosjetljivija energetska poluga. Kina je najveći svjetski uvoznik nafte, a Bliski Istok ostaje ključni izvor njene nafte i plina. Američki udar na Iran pogađa Hormuški moreuz i testira kinesku energetsku ranjivost. No, upravo taj proračun otkriva vlastite granice. Podaci Financial Timesa pokazuju da je Peking godinama ublažavao takav udar: kineske strateške rezerve nafte procjenjuju se na 1,4 milijarde barela, dok je samo oko 6 % ukupne kineske potrošnje energije direktno izloženo poremećajima u Hormuzu. Kineska ulaganja u obnovljive izvore, elektrifikaciju i gasovode iz Rusije i Turkmenistana istovremeno su smanjila ovisnost od uskog grla u Zaljevu.

Paradoks, međutim, postaje politički. Wall Street Journal piše da Trump pred samit s Xijem ne koristi Iran samo kao polugu pritiska prema Pekingu. On istovremeno traži kinesku pomoć u posredovanju kako bi se izvukao iz rata koji mu troši domaći politički kapital i opterećuje globalnu ekonomiju. Pritisak se tako iznenada pretvara u pregovaračku zavisnost. Xi može izgledati državnički, pomoći smirivanju krize i pritom osigurati da Teheran ostane dio kineske mreže.

Iran zato nije samo meta američkog napada. On je tačka na kojoj se američki pritisak može preokrenuti u kinesku priliku: Peking može pomoći smirivanju krize, sačuvati utjecaj u Teheranu i izbjeći cijenu direktnog uplitanja.

Za razliku od Irana, koji je strateški partner, Venecuela je za Kinu i energetska tačka i finansijski izazov. Kina je godinama davala kredite Caracasu, uzimala naftu kao otplatu i jačala politički uticaj u srcu američke hemisfere. U Washingtonu se to vidi kao stratešku prijetnju: kineske luke, rafinerije i dugovi u Latinskoj Americi narušavaju granice koje je nekad štitila Monroeova doktrina.

Tu se, međutim, pojavljuju kineske ranjivosti koje se u hladnoj analizi često zanemaruju. Znatan dio venecuelanskog duga prema Kini već je postao nenaplativ ili je reprogramiran uz velike gubitke. Kineske kompanije djeluju u okruženju institucionalnog kolapsa, hiperinflacije i američkih sankcija koje presijecaju finansijske kanale. Peking zato ne sjedi na sigurnoj investiciji, nego na rizičnom potraživanju koje ga može uvući u političke obaveze bez jasnog izlaza. Posebno zato što se venecuelansko rukovodstvo javno identificira kao saveznik Kine — ideološki, ekonomski i diplomatski. Time kineski problem više nije samo finansijski. Postaje i pitanje prestiža, utjecaja i sposobnosti Pekinga da zaštiti partnere koji su se vezali za njegov model.

Ironija američkog pritiska i ovdje je dvostruka. Sankcije i pokušaji rušenja Madura dodatno su smanjili njegove zapadne opcije i prisilili Caracas na još dublje oslanjanje na Peking. Prodaja nafte izvan dolara, korištenje renminbija i kineskih platnih sistema — sve se to intenziviralo upravo zato što je američki finansijski pritisak suzio manevarski prostor. Washington je tako, umjesto čišćenja kineskog utjecaja, možda samo učvrstio njegovu alternativnu infrastrukturu.

Ti procesi podsjećaju na iranski paradoks, ali Venecuela je složeniji slučaj. Kina je ondje zarobljena između izgubljenog novca i moguće geopolitičke dobiti. Uložila je mnogo, ali nema garanciju da će politički ishod raditi u njenu korist. Nije jasno upravlja li Peking krizom ili kriza sužava njegov prostor djelovanja. Nejasan je i ekonomski instinkt novog rukovodstva koje je naslijedilo Madura, iako je s njim ranije dijelilo vlast: hoće li tražiti povratak zapadnom kapitalu, ostati u kineskoj orbiti ili pokušati trgovati s obje strane. Za Kinu je najosjetljivije pitanje još otvoreno: ko će, kada i pod kojim uvjetima vratiti venecuelanske dugove.

Kada se Iran i Venecuela posmatraju zajedno, obrazac postaje jasan. SAD ne moraju zvanično proglasiti strategiju suzbijanja Kine da bi pogađale kineske interese. Dovoljno je da ograniče puteve i partnere preko kojih Kina smanjuje zavisnost od Zapada: naftne rute, alternativne načine plaćanja, dužničke odnose i političke saveze. Ipak, ova strategija nosi ozbiljne rizike.

Prvo, kineska otpornost već je znatno izgrađena. Prema spomenutom članku Financial Timesa kineske kompanije drže najmanje 70 % globalnih proizvodnih kapaciteta za ključne zelene tehnologije, uključujući solarne panele, baterije i komponente za električna vozila, dok Peking dominira i u lancima rijetkih zemnih elemenata. Poremećaji u fosilnim gorivima mogu ubrzati kinesku elektrifikaciju i povećati vrijednost tih strateških prednosti.

Drugo, što se dolar češće koristi kao sredstvo pritiska, to se više traže alternative. Kada pristup finansijskom sistemu postane politički alat, renminbi, bilateralni klirinzi i nezapadni platni sistemi više nisu samo projekti prestiža, postaju zaštita od budućeg pritiska.

Treće, ako Washington bude viđen kao sila koja proizvodi nestabilnost, Peking može sebe prikazati kao čuvara predvidljivih poslovnih odnosa, čak i dok istovremeno servisira finansijski rizične klijente poput Venecuele. To ne znači da će druge države odjednom povjerovati kineskom modelu. Ali u svijetu u kojem se američka moć sve češće doživljava kao nepredvidiva, Kina ne mora djelovati idealno da bi izgledala korisno. Dovoljno je da izgleda manje haotično.

Najveća opasnost leži u Roachovoj logici “slučajnog sukoba”. Amerika u kineskoj mreži vidi dokaz prijetnje; Kina u američkim udarima vidi dokaz obuzdavanja. Obje strane tada djeluju prema narativima koje su same isplele. Iran i Venecuela prestaju biti regionalne krize i postaju poglavlja u narativu eskalacije — bez obzira na to jesu li prvobitne namjere Washingtona zaista bile prvenstveno usmjerene protiv Kine ili je to postalo tek naknadno.

Strateški pritisak na Peking preko njegovih partnera može se na kraju pokazati kao taktički uspjeh. Može poremetiti naftne tokove, otežati naplatu dugova i pokazati da američka sila još uvijek može probiti granice tuđih partnerstava. Ali može i ubrzati ono što želi spriječiti: bržu kinesku samodovoljnost, nove valute trgovine i uvjerljiviju sliku Pekinga kao hladnijeg aktera.