Debata Petera Thiela i Emmanuela Todda u Japanu: Tehnologija kao religija

Emmanuel Todd i Peter Thiel dolaze iz dva posve različita svijeta. Todd je francuski historičar, antropolog i demograf, koji političke promjene ne objašnjava samo kroz izbore, lidere i ideologije, već kroz dublje društvene strukture poput porodice, pismenosti, nataliteta, religije, smrtnosti i industrijskog razvoja.

Organizator debate, japanska izdavačka kuća Bungei Shunjū, u najavi podsjeća da je Todd stekao reputaciju autora koji je predviđao velike lomove modernog svijeta, od slabljenja Sovjetskog Saveza do američke finansijske krize, Arapskog proljeća, Trumpovog uspona i Brexita. Njegova knjiga La Défaite de l’Occident, objavljena u Francuskoj u januaru 2024, prevedena je na brojne jezike, dok je japansko izdanje postalo bestseler. Bosanski prijevod Poraza Zapada ove godine je izašao u izdanju IK Vrijeme.

Thiel, s druge strane, dolazi iz same unutrašnjosti američke tehnološke moći. Suosnivač PayPala i Palantir Technologiesa, rani investitor u Facebook i jedna od najutjecajnijih figura Silikonske doline, on nije samo milijarder nego i politički mislilac nove američke desnice, opsjednut pitanjima stagnacije, tehnologije, države i budućnosti Zapada. Bungei Shunjū ga je u najavi razgovora predstavio kao "dona Silikonske doline", ali i kao figuru duboko povezanu s usponom Trumpove administracije i političke generacije okupljene oko J. D. Vancea. Taj opis je očigledno promotivne prirode, ali nije nevažan: Thiel u ovoj debati ne nastupa samo kao tehnološki poduzetnik, nego kao ideolog svijeta u kojem se softver, kapital, AI i država sve otvorenije spajaju u novu formu moći.

Zato njihov susret nije bio običan razgovor. Debata je održana 2. marta 2026. u Tokiju, u sklopu video-serijala '+JOURNAL', zatvorenog događaja namijenjenog članovima posebnog programa Bungei Shunjūa. Moderator je bio Hirotsugu Aida, japanski novinar i historičar ideja koji je poznat po istraživanju američke konzervativne misli, a prevodila je Naka Kondo. Domaćini su razgovor usmjerili na provokativno pitanje: 'Da li se svijet približava kraju?'

Sama struktura videa pokazuje širinu razgovora: nakon uvoda i predstavljanja, rasprava prelazi na američko-izraelski napad na Iran, zatim na njihov raniji susret, pitanje da li se svijet približava kraju i, na kraju, na temu naučnog napretka u 21. stoljeću. Iran, dakle, nije bio jedina tema, nego svojevrstan uvod u širu raspravu.

Nije nevažno ni gdje je razgovor održan. Tokio ovdje funkcioniše kao treća tačka posmatranja: dovoljno blizu američkom sigurnosnom poretku da razumije njegovu snagu, ali dovoljno udaljen od zapadnog ideološkog rata da razgovor ne propadne prije nego što i počne. Prema uredničkom tekstu Bungei Shunjūa, Todd je i sam sugerirao da bi Pariz bio gotovo nemoguće mjesto za takvu raspravu. Tokio je, po njemu, jedno od rijetkih mjesta gdje se takav razgovor još može voditi u mirnoj atmosferi.

Napad na Iran otvorio je očekivana pitanja o međunarodnom pravu, moralnosti i riziku regionalnog rata. Ali u razgovoru Todda i Thiela Iran vrlo brzo prestaje biti samo Iran. Postaje ogledalo u kojem se vidi nešto šire: američki strah od poraza, zapadna fascinacija silom i nova uloga tehnologije kao političkog oružja.

Toddova dijagnoza, kako je prenosi Bungei Shunjū, brutalno je jednostavna: američki napad na Iran nije dokaz snage nego predstava snage. Po njemu, SAD su već doživjele dva velika poraza. Prvi je vojno-industrijski, u Ukrajini, gdje Zapad nije mogao proizvesti dovoljno oružja za rat iscrpljivanja protiv Rusije. Drugi je ekonomsko-strateški, u odnosu s Kinom, gdje su američke carine naišle na kinesku kontrolu rijetkih zemnih metala i ključnih proizvodnih lanaca. Iran je zato pogodna meta: velika država, ali ne i velika sila. Dovoljno ozbiljan protivnik da udar izgleda historijski, a ipak nedovoljno moćan da odmah razotkrije granice američke moći.

Iz te perspektive, Trump nije predsjednik obnove, nego predsjednik poraza. Njegova politika, kako je čita Todd, sastoji se u pretvaranju strateškog povlačenja u spektakl dominacije. Amerika ne može slomiti Rusiju, ne može disciplinirati Kinu, ne može više uvjerljivo upravljati Evropom, ali još može udariti Iran, poniziti saveznike i proizvoditi slike moći. Ako se prihvati Toddova teza, rat postaje dimna zavjesa — simptom imperije koja gubi sposobnost razlikovanja stvarne strategije od nasilnog teatra.

Thiel odgovara iz drugog registra. On ne zvuči kao čovjek koji jednostavno slavi rat. Naprotiv, u razgovoru pokazuje skepsu prema intervencijama i prema američkom ulasku u velike spoljne ratove. Ali ne prihvata Toddovu tezu o relativnom američkom padu. Njegov argument je hladniji: moć se ne mjeri samo unutrašnjim raspadanjem, nego poređenjem s drugima. Amerika ima dugove, političku neurozu, demografski problem i društvene lomove. Ipak, ako se pita gdje se još uvijek proizvodi tehnološka budućnost, odgovor je za Thiela očigledan: u SAD-u. Softver, internet, kompjuteri, AI, kapital i kultura rizika ostaju američka prednost.

Upravo tu se razlika između Todda i Thiela zaista zaoštrava. Todd gleda historijske dubine društava, industrijsku izdržljivost, demografiju i raspad simboličkih sistema. Thiel gleda sposobnost stvaranja novih tehnoloških platformi. Za prvog, američka moć je sve više teatar koji prikriva gubitak stvarne kontrole. Za drugog, Amerika je haotična i oštećena, ali i dalje jedina civilizacija koja u velikoj mjeri proizvodi budućnost.

Tu u priču ulazi Palantir. Prema izvještaju TechCruncha, kompanija je na mreži LinkedIn objavila sažetak u 22 tačke iz knjige Alexa Karpa i Nicholasa Zamiske The Technological Republic. TechCrunch navodi da autori knjigu opisuju kao početak artikulacije teorije iza Palantirovog rada. Taj manifest ne treba čitati kao sporednu ekscentričnost, nego kao filozofsko zaleđe svijeta iz kojeg i u čije ime Thiel govori.

Američki tehnološki mediji odmah su ga pročitali kao nešto mračno, militarizirano i politički alarmantno. Engadget ga je opisao gotovo karikaturalno — kao tekst koji zvuči poput govora zlikovca iz stripova. Ta reakcija pokazuje nelagodu, ali ne iscrpljuje analizu: manifest nije tek korporativni pamflet, nego program.

U manifestu stoji da Silikonska dolina ima moralni dug prema zemlji koja joj je omogućila uspon, da je doba meke moći iscrpljeno, da će tvrda moć ovog stoljeća počivati na softveru i da pitanje nije hoće li AI oružje biti napravljeno, nego ko će ga prvi napraviti i u koju svrhu. Dalje tvrdi da atomsko doba odvraćanja završava, a da počinje novo doba odvraćanja zasnovano na umjetnoj inteligenciji. Time prestaje govoriti jezikom tržišta. To postaje jezik države, vojske i civilizacijske mobilizacije.

Zato Thielov oprez ne znači distancu od Palantirove vizije. Naprotiv. Riječ je o strategiji javnog predstavljanja. Palantir govori tvrdo, gotovo militaristički: "Softver mora služiti državi", "AI će biti oružje", "Zapad mora ponovo naučiti jezik sile". Thiel istu pozadinu prevodi u prihvatljiviji, filozofski registar: stagnacija, strah od nauke, apokaliptični rizici, opasnost svjetske države. Razlika nije u temelju nego u tonu. Manifest je program, a Thiel njegov najutjecajniji tumač.

U tome se krije i najdublji sukob s Toddom. Todd vidi Zapad koji je izgubio dodir sa stvarnošću i zato proizvodi rat kao spektakl. Palantir svijet vidi Zapad koji je izgubio vjeru u vlastitu misiju i zato mora ponovo spojiti tehnologiju, državu i vojnu svrhu. Zvanična stranica knjige The Technological Republic taj argument predstavlja kao kritiku napuštanja ambicije i kao poziv softverskoj industriji da se vrati gorućim izazovima, uključujući i novu utrku u naoružanju zasnovanu na umjetnoj inteligenciji.

Iran je, dakle, samo površinski sloj. Ispod njega se vodi spor o budućnosti Zapada. Todd u američkom udaru vidi diverziju imperije koja više ne zna kako da pobijedi velike protivnike. Thiel i Palantirov manifest nude suprotan odgovor: Zapad ne propada zato što ima previše moći, nego zato što se plaši da je upotrijebi. Krajnji zaključak ne mora pripadati ni Toddu ni Thielu, jer obje dijagnoze mogu biti tačne u najopasnijem obliku: Amerika može biti i imperija u padu i tehnološka sila koja još uvijek oblikuje budućnost. Upravo ta kombinacija čini aktuelni trenutak tako nestabilnim.