I građanska i multinacionalna

S vremena na vrijeme se u našoj javnosti nađe poneko da kaže kako, po Ustavu, postoje predstavnici Bošnjaka i često bude provučen kroz toplog zeca kritičke pažnje. Kažite “predstavnici Bošnjaka” i naći će se neko da vam održi lekciju o tome da Bošnjaci nisu “pleme”, da BiH ima svoje institucije itd. 

I, zaista, ustavno ustrojstvo Bosne i Hercegovine ne počiva isključivo na predstavljanju konstitutivnih naroda. Po odredbi Dejtonskog ustava, Predsjedništvo BiH čine jedan Bošnjak i jedan Hrvat izabrani po općem pravu glasa u Federaciji, te jedan Srbin izabran po općem pravu glasa u Republici Srpskoj. 

Građanski legitimitet članova Predsjedništva

Da bi stvar bila do kraja jasna, potrudio se i Ustavni sud, koji je, u presudi U5/98 (paragraf 65), pojasnio da član Predsjedništva iz RS  “ne predstavlja Republiku Srpsku kao entitet, niti srpski narod, već sve građane RS kao izborne jedinice. Isto važi i za Bošnjaka i Hrvata kao članove Predsjedništva izabrane iz Federacije.”

Kada je prije nekoliko dana, u New Yorku predsjednik Hrvatske Zoran Milanović kazao da Hrvati moraju dobiti pravo da biraju svoje predstavnike, neko od novinara mu je uzvratio da “u Dejtonu stvari nisu definirane dovoljno jasno.” 

Milanović je na to odgovorio da su “stvari definirane jasno, ali se krade, potkrada i otima”. Stvari jesu definisane jasno, ali ne onako kako Milanović zamišlja, već ovako kako je Ustavni sud BiH objasnio: članovi Predsjedništva nisu predstavnici konstitutivnih naroda. Isto važi i za sudije u Ustavnom sudu, članove Centralne izborne komisije, članove Predstavničkog doma itd.

Istina je i da neke institucije predstavljaju konstitutivne narode. To su domovi naroda u državnom i federalnom parlamentu. Ustavni sud BiH je u predmetu U23/14 nedvosmisleno kazao da su u federalnom domu naroda predstavljeni konstitutivni narodi. Također, Klub Hrvata u federalnom domu naroda bira Hrvate u državni dom naroda; isto važi za Bošnjake, što znači da na djelu imamo filtriranje s ciljem derivacije volje konstitutivnih naroda.

Ustavni sud BiH kaže se da je “osnovna zadaća Doma naroda zaštita konstitutivnosti naroda”, te da “pravo na demokratsko odlučivanje koje se ostvaruje legitimnim političkim predstavljanjem mora biti zasnovano na demokratskom izboru delegata u Domu naroda FBiH onog konstitutivnog naroda koji predstavlja i čije interese zastupa”. (U23/14, paragrafi 50-51)

Prema tome, kada se kaže da postoje predstavnici Bošnjaka, Hrvata i Srba nema razloga da se stvara histerija. Jer političke stranke ili koalicije koje imaju većinu u klubovima Bošnjaka, Srba i Hrvata, po Ustavu, zaista jesu predstavnici Bošnjaka, Srba i Hrvata. Kao što su članovi Predsjedništva, po Ustavu i Ustavnom sudu, predstavnici građana.

Dakle, ne postoje predstavnici konstitutivnih naroda, kao ni predstavnici građana, u nekom apsolutnom smislu.

Ovo je ujedno i osnovni paradoks Dejtonskog ustava. U njemu su pomiješana dva principa - građanski i nacionalno-etnički. Ne može se govoriti da Dejtonski sporazum počiva samo na jednom od njih, kao što to revno čine različiti akteri. Tako, recimo, HDZ pokušava cijeli Ustav BiH svesti na predstavljanje konstitutivnih naroda, što je redukcionizam, svođenje cjeline Ustava na jedan njegov aspekt.

Redukcionizam je i kad dijelovi naše građanske javnosti u Ustavu BiH vide samo ono što im odgovara, a sve ostalo ignorišu i potiskuju kao neprijatnu činjenicu, pa na spomen “predstavnika Bošnjaka” govore da Bošnjaci nisu pleme, da BiH ima svoje institucije itd.

Ali takvi prigovori se, po pravilu, iznose kako bi se u ćošak satjerali bošnjački političari koji akcentuiraju svoju pripadnost ovom konstitutivnom narodu. Zanimljivo je da mediji, ali i političari, uglavnom prešućuju kada o sudjelovanju Bošnjaka u političkom dijalogu u BiH govore zapadni diplomati.

Primjera radi, na sesiji Vijeća sigurnosti UN-a u Arria formatu, koja je organizirana krajem novembra 2020, a povodom 25. godišnjice Dejtona, tadašnji ruski ambasador i ujedno predsjedavajući Vijeća Vasilij Nebenzja pozvao je, kako je rekao, “predstavnike tri vodeće političke stranke koje mogu govoriti uime tri konstitutivna naroda”.

Podsjetimo, predsjednik SDA Bakir Izetbegović je tada odbacio sudjelovanje na ovom skupu, dok su predsjednici HDZ-a i SNSD-a Dragan Čović i Milorad Dodik uzeli učešće. 

Izetbegović je uputio pismo predsjedavajućem Vijeća sigurnosti, u kojem je naveo da je, umjesto predsjednika tri stranke, trebao pozvati članove Predsjedništva BiH. (Komentarišući ovo pitanje, Izetbegović je kasnije kazao da o “predstavnicima Bošnjaka” govori na unutarnjem planu, dok u odnosima prema vanjskim akterima podcrtava “predstavnike BiH”.)

Nebenzja je, na sesiji, odgovorio na Izetbegovićev prigovor, kazavši da “ni u kojem slučaju nije imao namjeru da devaluira Predsjedništvo, te da su sesije u Arria formatu neformalni događaji na koje se mogu pozvati nezvanične osobe, parlamentarci, predstavnici civilnog društva, čak i opozicioni lideri” itd.

Najzanimljiviji trenutak, zbog kojeg i podsjećam na ovaj događaj, desio se u izlaganju Richarda Millsa Jr, tadašnjeg predstavnika Sjedinjenih Država u Vijeću sigurnosti. On je kazao da “diskusija nažalost nije struktirana na način koji bi omogućio da se glasovi svih važnih činilaca u BiH mogu čuti”. 

Mills je, obraćajući se ruskom predstavniku, kazao: “Saslušao sam Vaše uvodne napomene, ali učešće i uključenost Bošnjaka u političkom dijalogu su, po našem uvjerenju, esencijalni za stabilnu i properitetnu budućnost zemlje”.

Dakle, Amerikanac nije prigovorio Rusu što nije pozvao članove Predsjedništva (kao Izetbegović), već što na sesiji nema - predstavnika Bošnjaka.

Ono što je znakovito je da niko od bh. političkih i medijskih aktera nije kritikovao Richarda Millsa, kao što bi kritikovao bilo kojeg bošnjačkog političara koji bi kazao isto: da se o BiH ne može govoriti bez Bošnjaka.

Pritom, Millsova izjava nije njegova individualna, takoreći slučajna opaska, već izraz trodecenijskog kontinuiteta američke politike u odnosu prema BiH. 

Još 8. maja 1992. godine, nakon čuvenog sastanka Radovana Karadžića i Mate Bobana u Grazu, State Department se oglasio saopćenjem, u kojem je podcrtao da Muslimani čine 44 % stanovništva BiH, te da je bez njihovog sudjelovanja bilo kakav dogovor o BiH neodrživ. Oslobođenje je, dan kasnije, prenijelo stav State Departmenta uz naslov: SAD o dogovoru Srba i Hrvata u Gracu. Nema sporazuma bez Muslimana. (Eksperiment u svjetskoj laboratoriji: Bosna, str. 142)

U istom saopćenju, Amerikanci su podsjetili i na rezultat referenduma od 1. marta, istaknuvši da je 2/3 građana podržalo nezavisnu BiH. Dakle, američka vlada nije smatrala da je kontradiktorno što se istovremeno pozivaju na referendum građana i zahtijevaju uključenost Bošnjaka u sve rasprave nakon referenduma. U politici cilj određuje sredstvo, a u različitim kontekstima su se kao podesna sredstva za ostvarenje i očuvanje nezavisne BiH, kao najvišeg cilja, pokazali i građanski i etnički princip. Ovo treba uvijek imati na umu kada se ističe navodna nespojivost bošnjačkog i građanskog.

To pokazuje i primjer Bošnjačkog sabora, čiju smo 32. godišnju nedavno obilježili. Sabor je, uz ostalo, organiziran 1993. kao odgovor na pokušaj Davida Owena da institucionalno izolira Aliju Izetbegovića, kako bi se usvojio njegov mirovni plan, koji je predviđao podjelu BiH na tri države.

Kako podsjeća Kasim Begić, u ljeto 1993. su održane dvije sjednice Predsjedništva (u Ženevi i Briselu), pod predsjedavanjem Owena i Stoltenberga, “uz prisustvo pet-šest članova Predsjedništva, što je bio pokušaj da nova mirovna inicijativa ima podršku većine članova ovog tijela, i da predsjednik Predsjedništva ostane usamljen u odbijanju ustavno-pravnog i teritorijalnog razbijanja BiH”. (BiH od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma, str. 133)

Jedan od Owenovih lukavih prijedloga je bio, kako piše Begić, da se “umjesto Predsjedništva, formira koordinaciono tijelo od devet članova sa paritetnim sastavom, uključujući i tri čelnika sa Pala”.

Owen se u svojim mahinacijama, u konačnici, mogao osloniti i na to da je, u izvornom sastavu Predsjedništva iz 1990, većina (Plavšić, Koljević, Boras i Abdić) bila za njegovu ideju podjele BiH na više država. 

Dakle, da je kojim slučajem Predsjedništvo, preglasavajući predsjedavajućeg, prihvatilo Owen-Stoltenbergov plan, Izetbegović se mogao osloniti na Skupštinu BiH. A u slučaju da se i u izvornom sastavu Skupštine BiH mogla okupiti većina oko SDS-a i HDZ-a koja bi smijenila Izetbegovića i Vladu, posljednja linija odbrane bila bi argumentacija iz saopćenja State Departmenta: odluke se ne mogu donositi bez volje Bošnjaka, izražene, osim kroz stavove Bošnjaka u organima vlasti, i kroz Bošnjački sabor. Dakle, zadnja linija odbrane BiH bio je bošnjački veto.

Pristupiti građanskom principu dogmatski znači olako zanemarati scenarije u kojima bi se mogla okupiti većina, koja bi, pod različitim krinkama, potkopala suverenitet i teritorijalnu cjelovitost BiH. Tako možete naići na autore koji ne smatraju uznemirujućom mogućnost da su SDS i HDZ, nakon izbora 1990, formirali Vladu bez SDA. Po takvim autorima, koji vjeruju da je Ustav tekst, BiH bi spasila odredba po kojoj se Ustav ne može promijeniti bez dvotrećinske većine. Kao da bi Vlada i Predsjedništvo pod kontrolom SDS-a i HDZ-a, pa i pregovarači poput Owena, marili za to.

Na koncu, vidjeli smo nešto slično u skorije vrijeme i na primjeru Crne Gore, čije se građansko uređenje dugo isticalo kao superiorno u odnosu na dejtonski sistem BiH. A onda je, prije pet godina, pod proevropskom maskom, okupljena većina koja je značajno smanjila stepen suvereniteta Crne Gore, u odnosu na Beograd. Srećom, nije ostvaren, a ako dobro razumijem nije više ni plauzibilan najveći strah suverenista, a to je da će crnogorska nezavisna biti obrisana kroz izmjene Zakona o državljanstvu, kojim bi dio građana Srbije dobio prava glasa u Crnoj Gori. Ali takav scenarij pokazuje da u državama, u kojima nijedna nacionalna grupa ne čini 75-80% stanovništva, vladavina većine nije uvijek najbolji način za njihovo očuvanje.