Mađarski univerzitet: Od Mossada, preko Ahmadinedžada, do Milorada Dodika

Mađarski državni Univerzitet za javnu službu Ludovika mjesto je gdje su agenti Mossada od početka 2024. i tokom 2025. godine, navodno, pripremali bivšeg iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada za novog lidera Irana.

O strateškom značaju „akademske" Ludovike za tajne operacije Izraela dovoljno govori činjenica da je šef Mossada David Barnea upravo ovdje pronašao potreban stepen sigurnosti. U martu 2024. godine, pod debelim velom tajnosti, došao je u Budimpeštu kako bi iza zidova univerziteta slobodno razgovarao s Ahmadinedžadom. Cilj: njegovo pažljivo „kultiviranje" i pridobijanje za saradnju s Mossadom.

Ove šokantne informacije otkrio je u ponedjeljak, 13. jula 2026. godine, tim novinara New York Timesa u tekstu pod naslovom „Unutar tajne izraelske operacije kultiviranja Ahmadinedžada". U njemu je izneseno mnoštvo javnosti dosad nepoznatih činjenica o tome kako je ovaj univerzitet, pod plaštom naučnih konferencija, „odrađivao" posao za izraelske tajne službe.

No, Ludovika neće steći svjetsku slavu samo kao najskrovitije evropsko leglo u kojem je, po svemu sudeći, osim Ahmadinedžada „kultivirano" još nekoliko lidera — budućih saradnika Mossada kojima će pripasti važni zadaci u ostvarivanju geopolitičkih vizija Benjamina Netanyahua.

Ovaj univerzitet posljednjih je godina paralelno razvijao i njegovao veze s Miloradom Dodikom.

Mađarska štampa piše da je Institut za strategiju i politiku ovog univerziteta, poznat pod imenom „John Lukacs", aktivno pratio Dodikovo političko djelovanje i redovno izrađivao analitičke procjene njegovih daljih poteza. Tako je lideru SNSD-a otvarao put do informacija do kojih se ne dolazi lako.

Iz višegodišnje saradnje s Ludovikom proizašle su i bliske veze ovog univerziteta s Fakultetom bezbjednosnih nauka u Banjaluci.

Primjera ima nekoliko, a najnoviji je od 26. marta 2026. godine. Tada su Ludovika i banjalučki fakultet zajednički organizovali konferenciju o savremenim bezbjednosnim izazovima i terorizmu u svijetu. Konferenciju je otvorio Milorad Dodik, koji je kasnije učestvovao i u njenom radu, a prisustvovali su joj i predstavnici Rusije, Srbije i još nekoliko zemalja. Dodik je, prema pisanju štampe, ukazao na značaj razmjene iskustava među stručnjacima koji se bave globalnim i regionalnim izazovima, a saradnju opisao kao „izuzetno važnu".

U saopštenju banjalučkog fakulteta navodi se da je ministar Željko Budimir istaknuo značaj povezivanja teorijskih i praktičnih znanja u oblasti bezbjednosti. Time je nagoviješteno da je konferencija imala i drugi, dublji smisao i ciljeve.

Ekskluzivni tekst New York Timesa, međutim, objelodanjuje da su se iza naučnih konferencija koje je Ludovika organizovala ili sponzorisala često krili i drugi razlozi i ciljevi – i neki posebni gosti.

Tako se iza konferencije o klimatskim promjenama iz 2024. godine krio jedan posve drugačiji cilj i jedan posve neobičan gost: Mahmud Ahmadinedžad, dugogodišnji predsjednik Irana (2005–2013), koji je iza paravana konferencije vodio tajne razgovore s najvišim izraelskim obavještajcima.

Sama činjenica da su izraelske službe za ovakvu operaciju izabrale upravo Budimpeštu, tj. Ludoviku, govori mnogo o tome zašto je glavni grad Mađarske – i danas, poslije pada Viktora Orbana – ostao važna evropska prijestolnica i akademsko središte u kojem se kreiraju neki od najznačajnijih poteza koji određuju geopolitiku, kako u svijetu tako i u našem regionu.

No, istini za volju, to i nije glavni fokus New York Timesa. Ovaj list želi odgovoriti na ključno pitanje: zašto je i s kojim konačnim ciljem Ahmadinedžad regrutovan u Budimpešti da radi s Mossadom?

Upravo tu se krije taj izraelski obavještajni genij ili, kako piše američki list, „izvanredan preokret u sagi odnosa dviju zemalja". Ko bi mogao očekivati da će se Izrael, mimo svih očekivanja, odlučiti regrutovati bivšeg predsjednika Irana, svog arhineprijatelja – čovjeka poznatog po ubrzavanju iranskog nuklearnog programa, redovnim pozivima na uništenje Izraela i poricanju Holokausta – da radi u njegovu korist?

Odmah nakon razgovora Barnee i Ahmadinedžada u Budimpešti, sve informacije su, kako tvrdi New York Times, prenesene CIA-i, čime je ova obavještajna akcija poprimila nove, mnogo opasnije razmjere globalnog značaja.

U koordinatama ovog obavještajnog poduhvata postavljene su osnove za zračne napade na Iran iz juna 2025, a posebno za one iz februara 2026. godine, kada je definitivno trebalo doći do rušenja iranskog režima. Odluka o napadu na Iran, dakle, vuče duboke korijene iz Budimpešte 2024. godine.

Dobro nam je poznato šta je bio konačni plan Netanyahua, ali i Trumpa, koji se povodio za njegovim procjenama – procjenama koje su se pokazale pogrešnim. Podsjetimo ipak na ključne detalje.

Glavni adut za promjenu režima i novog lidera nije bila opozicija niti bilo ko iz iranske dijaspore – recimo, karikaturalni sin bivšeg iranskog suverena Pahlavija. Pravi adut skrivan je iza vela duboke tajnosti. Njegovo ime: Mahmud Ahmadinedžad, bivši predsjednik koji je vješto glumio iranskog čvrstorukaša, antisemitu i poricatelja Holokausta.

New York Times otkriva i zašto je propao ovaj veliki plan, pažljivo pripreman na Ludoviki. Evo šta o tome piše:

„Dana 28. februara 2026. izraelski zračni napad pogodio je Ahmadinedžadov kompleks, ciljajući zgradu njegovih tjelohranitelja i njegovo oklopno vozilo. Nakon napada, prema riječima četvorice visokih iranskih dužnosnika, stigao je crni Peugeot, pokupio Ahmadinedžada i velikom brzinom ga odvezao s mjesta događaja."

Američki i iranski dužnosnici upoznati s operacijom kažu da su automobilom upravljali operativci Mossada, koji su Ahmadinedžada odveli u tajnu sigurnu kuću u Iranu.

Tako je propao izraelski projekt smjene režima u Teheranu. Razmotana je još jedna fanatična izraelska zavjera: Ahmadinedžad nije krenuo u preuzimanje vlasti kako je bilo planirano. Prema navodima New York Timesa, bivši iranski predsjednik bio je uzrujan zbog frenetične operacije spašavanja i duboko razočaran izraelskim planom da ga pod takvim uslovima dovede na vlast.

Ahmadinedžad nije viđen u javnosti sve do prošlog ponedjeljka, kada se nakratko pojavio na dženazi ubijenom vrhovnom vođi, ajatolahu Alija Hameneija.

Nad cijelom ovom obavještajnom sagom, međutim, lebdi duboka kontroverza: kako su pomenute službe za operaciju s globalnim posljedicama mogle izabrati čovjeka koji je u Iranu najmanje omiljen i koji nema uporište u sadašnjem vjerskom establišmentu u Teheranu?

Pažljivim čitanjem teksta doznaje se, nadalje, da su sve informacije o propalom pokušaju smjene režima u Teheranu procurile iz američkih, a ne izraelskih obavještajnih izvora. To je još jedna indikacija napetosti i međusobnih optuživanja saveznika: zbog čega je propao plan započet u Budimpešti prije dvije godine?

I ako se Izraelci i Amerikanci slažu u jednom – da za velike političke promjene ili preslagivanja uvijek treba birati korumpirane lidere koji vole novac ili vlast – po svemu sudeći nisu se složili u drugom: da li je to doista trebao biti Mahmud Ahmadinedžad.

Na koncu, šta za nas ostaje kao glavno pitanje iz ove obavještajne sage o kojoj bruji cijela planeta?

Već znamo koliko je Mossad sofisticiran u svojoj igri destabilizacije zemalja i regiona. Ali ono što još sa sigurnošću ne znamo: pod čijom je stvarnom kontrolom ostalo „naučno osoblje" Univerziteta Ludovika u Budimpešti poslije smjene Orbana? I u čije ime priprema naučne konferencije o sigurnosti kroz koje se regrutuju novi kadrovi i „operativci"?