Poraz republikanaca: Zašto Izrael strahuje od političkih promjena u SAD-u

Demokratsko preuzimanje oba doma američkog Kongresa nakon izbora na polovini predsjedničkog mandata predstavlja ozbiljan politički udarac za Donalda Trumpa, ali i potencijalnu prekretnicu u odnosima Washingtona i Tel Aviva. Sve izraženije podjele unutar Demokratske stranke o izraelskoj politici, vojnoj pomoći i ratu na Bliskom istoku mogle bi u narednom periodu dovesti do ozbiljnijeg preispitivanja američko-izraelskog savezništva.

Poraz republikanaca na izborima za Kongres pokazatelj je nezadovoljstva dijela američkih birača politikom Donalda Trumpa, ali rezultati izbora mogu uticati na jedno od najvažnijih američkih vanjskopolitičkih partnerstava - odnosa sa Izraelom, koji je decenijama imao značajnu podršku obje političke stranke u Sjedinjenim Američkim Državama.

Demokrati su na izborima 3. novembra osvojili kontrolu i nad Predstavničkim domom i nad Senatom, čime su republikancima oduzeli većinu u oba doma Kongresa. Time je Trump u drugoj polovini mandata suočen s podijeljenom vlašću i znatno ograničenijim prostorom za provođenje političke agende.

Prema analizi Reutersa, nezadovoljstvo birača visokim troškovima života, ratom s Iranom i načinom na koji Trump upravlja državom bili su među ključnim faktorima izbornog rezultata. Polovina ispitanika u izlaznim anketama navela je da je izbore doživjela kao priliku da kazni predsjednika, dok je 70 posto željelo snažniju kontrolu Kongresa nad njegovom vlašću.

Iako se izbori nisu održavali kao referendum o američkoj politici prema Izraelu, promjene unutar Demokratske stranke i sve izraženija kritika izraelske vlade postale su jedan od važnih elemenata političke debate u SAD-u. Upravo bi taj proces mogao imati dugoročnije posljedice za izraelske interese nego sam gubitak republikanske većine.

Jedan od faktora koji je obilježio izbornu kampanju bio je rat s Iranom, koji je dodatno opteretio Trumpovu administraciju i republikance. Rat je, osim sigurnosnih i vanjskopolitičkih posljedica, postao i pitanje unutrašnje američke politike, posebno zbog njegovog utjecaja na cijene i svakodnevni život građana.

Reuters navodi da je nezadovoljstvo ratom bilo među razlozima zbog kojih su birači okrenuli leđa republikanskim kandidatima. Trump je i sam priznao da je sukob s Iranom imao ulogu u izbornom porazu njegove stranke, iako je ostao pri odluci o pokretanju rata.

Trump bi u mjesecima koji dolaze mogao intenzivirati diplomatske napore i pokušati postići dogovor s Teheranom, čak i uz određene ustupke, kako bi američko učešće u ratu priveo kraju. Druga mogućnost je pokušaj okončanja vojne kampanje ograničenom, ali intenzivnom operacijom kojom bi mogao proglasiti ostvarenje američkih ciljeva.

Za Izrael nijedan od ovih scenarija ne mora nužno biti povoljan.

Premijer Benjamin Netanyahu i izraelska vlada imaju vlastite sigurnosne ciljeve prema Iranu, koji se ne moraju podudarati s političkim potrebama Trumpove administracije. Dok Washington nakon izbornog poraza može biti zainteresovan za smanjenje američkog vojnog angažmana, Izrael bi mogao insistirati na nastavku pritiska na Teheran.

Razlike u pristupu Iranu mogle bi tako postati jedan od prvih ozbiljnih testova odnosa Trumpa i Netanyahua. Američki predsjednik, suočen s gubitkom kontrole nad Kongresom, ima dodatni razlog da pažljivije procjenjuje političku cijenu daljnjeg vojnog angažmana.

Demokratska većina otvara prostor za preispitivanje vojne pomoći Izraelu

Još značajnije posljedice za Izrael mogle bi se osjetiti u Kongresu, gdje će demokratska većina od januara imati mogućnost oblikovanja zakonodavne agende, pokretanja istraga i nadzora nad radom administracije. Posebno osjetljivo pitanje bit će američka vojna pomoć Izraelu.

Dio demokratskih političara već duže vrijeme zagovara njeno smanjenje ili uslovljavanje konkretnim promjenama izraelske politike, posebno u odnosu prema Palestincima i vojnim operacijama u Gazi. Takvi stavovi nisu samo ograničeni na pojedinačne političare na marginama stranke, postali dio šire rasprave o tome kakav odnos SAD treba imati prema izraelskoj vladi.

Portal The New Arab u analizi nakon izbora upozorava da bi nova demokratska većina mogla intenzivirati nadzor nad isporukama američkog oružja Izraelu i pokrenuti istrage o ulozi Washingtona u izraelskim vojnim operacijama u Gazi, Libanu i Iranu.

Izraelski advokat za ljudska prava Eitay Mack u razgovoru za ovaj medij istakao je da za Izrael pitanje pristupa američkoj vojnoj opremi može biti značajnije od same finansijske pomoći.

Drugim riječima, čak i ako Kongres ne uspije zaustaviti isporuke oružja, politički pritisak, saslušanja i zahtjevi za objašnjenjima mogli bi promijeniti dosadašnju praksu u kojoj Izrael ima relativno nesmetan pristup američkoj vojnoj opremi.

Administracija Joea Bidena je u maju 2024. godine zaustavila jednu isporuku bombi zbog zabrinutosti da bi mogle biti korištene u izraelskoj operaciji u Rafahu. Ta odluka izazvala je oštru reakciju izraelskog premijera Benjamina Netanyahua.

Nova demokratska većina mogla bi otići i korak dalje, zahtijevajući veću transparentnost u vezi s korištenjem američkog oružja i preispitivanjem odgovornosti američkih administracija za vojne operacije u kojima je učestvovala izraelska vojska.

Ipak, važno je imati u vidu da Kongres ne preuzima vođenje američke vanjske politike. Trump ostaje predsjednik i zadržava značajne ovlasti u tom području, što znači da demokratska većina ne može jednostavno nametnuti potpunu promjenu odnosa prema Izraelu.

Dodatnu neizvjesnost donijela je i Trumpova izjava da bi SAD od 2027. godine mogle prestati pružati Izraelu oko četiri milijarde dolara godišnje pomoći, uz nastavak prodaje američkog oružja.

Trump je za Fox News rekao da je o takvom prijedlogu razgovarao s Netanyahuom i da se o njemu razmatralo nekoliko godina. Međutim, njegova izjava sama po sebi ne predstavlja potvrdu načina na koji bi takva promjena bila provedena.

Ovakav model mogao bi označiti promjenu dosadašnjeg sistema američke podrške Izraelu, ali ne nužno i njeno potpuno smanjenje. Umjesto direktne finansijske pomoći, naglasak bi mogao biti stavljen na kupovinu američkog naoružanja i zajedničke projekte razvoja vojne tehnologije.

Za Izrael bi, međutim, najveći problem mogao biti upravo pristup američkoj vojnoj opremi. Finansijska pomoć može se nadomjestiti drugim sredstvima, ali oslanjanje na američku vojnu industriju, tehnologiju i logističku podršku mnogo je teže zamijeniti.

Eventualno uslovljavanje prodaje oružja moglo bi imati dalekosežnije posljedice od promjene finansijskog modela pomoći.

Promjena odnosa prema Izraelu unutar Demokratske stranke nije nastala preko noći. Godinama se povećava broj političara koji otvoreno kritikuju izraelsku vladu, protive se bezuslovnoj vojnoj pomoći i zahtijevaju promjenu američkog pristupa izraelsko-palestinskom sukobu.

Posebno je značajno što takvi stavovi dobijaju sve veću podršku među mlađim biračima i progresivnim dijelom Demokratske stranke. Izborni uspjeh kandidata koji su tokom kampanje kritikovali izraelsku politiku pokazuje da takve pozicije ne moraju nužno predstavljati političku prepreku unutar demokratskog biračkog tijela.

Jedan od primjera je Abdul El-Sayed, koji je pobijedio u utrci za Senat u Michiganu i postao prvi musliman izabran u ovaj dom američkog Kongresa. Njegova pobjeda posebno je značajna zbog kampanje u kojoj su pitanja američke podrške Izraelu i uloge proizraelskog lobija imala vidljivo mjesto.

Istovremeno, izborni uspjeh progresivnih kandidata pokazuje da unutar Demokratske stranke postoji sve više prostora za političare koji dovode u pitanje dosadašnji dvostranački konsenzus o američko-izraelskim odnosima.

Važno je i to da Demokratska stranka nije ideološki homogena. Njeno rukovodstvo i dalje uključuje političare koji podržavaju strateško partnerstvo s Izraelom, ali se sve češće suočavaju s pritiskom progresivnog krila stranke.

Posljedice ovih izbora neće se zaustaviti na novom sazivu Kongresa. One bi mogle imati utjecaj i na predsjedničku utrku 2028. godine, kada će Demokratska stranka birati kandidata koji će pokušati osvojiti Bijelu kuću.

Političari koji budu tražili podršku demokratskih birača morat će uzeti u obzir promjene raspoloženja unutar stranke, uključujući sve izraženiju kritiku izraelske vlade i američke vojne podrške Izraelu.

U tom kontekstu posebnu pažnju privlači politički uspon Zohrana Mamdanija, koji je postao jedno od prepoznatljivih lica progresivnog krila američke politike. Njegovi stavovi o Izraelu i palestinskom pitanju dio su šireg političkog zaokreta koji se sve vidljivije odražava i na druge demokratske političare.

Pitanje vojne pomoći, odnosa prema izraelskoj vladi i američke uloge u bliskoistočnim sukobima teško će biti izostavljeno iz buduće političke debate.

Za izraelsku vladu to predstavlja dugoročan izazov. Dosadašnja strategija oslanjanja na podršku republikanaca, posebno u periodu Trumpove administracije, mogla bi postati politički rizična ukoliko se nastavi slabljenje dvostranačkog konsenzusa o Izraelu.

Demokratska pobjeda na izborima za Kongres ne znači da će Sjedinjene Američke Države preko noći promijeniti svoju politiku prema Izraelu. Strateško partnerstvo dvije zemlje i dalje ima snažne institucionalne, vojne i sigurnosne temelje, a unutar obje stranke postoje političari koji zagovaraju njegovo očuvanje.

Sve glasnija kritika izraelske politike, zahtjevi za preispitivanjem vojne pomoći i neslaganja oko rata s Iranom mogli bi dodatno produbiti podjele unutar američke politike.

Za Netanyahua bi najveći izazov mogao biti to što se odnos s Washingtonom više ne može oslanjati samo na bliskost s republikanskim predsjednikom. Izrael će se morati suočiti s Kongresom u kojem će demokrati imati veću moć da preispituju i osporavaju odluke izraelske vlade, dok se istovremeno mijenja i raspoloženje dijela američkih birača.

Zbog toga bi posljedice republikanskog poraza mogle biti mnogo dugoročnije od samog gubitka kontrole nad Kongresom.