Četiri godine rata u Ukrajini: Vidljive brojke i gubici koji tek dolaze

Četiri godine nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, linije fronte su gotovo nepromijenjene, a povremena pomjeranja su rijetka i kratka. Prave promjene ne vide se na mapama, već u sve većim ratnim razaranjima i dugotrajnim posljedicama po društvo i ekonomiju. Broj poginulih, ranjenih i raseljenih stalno raste, infrastruktura je uništena, a zemlja se suočava s gotovo nemogućim zadatkom obnove dok razaranja traju.

Kada govorimo o ratnim gubicima, obično imamo u vidu u pet glavnih kategorija: vojni gubici, civilne žrtve, raseljavanje stanovništva, materijalna razaranja i dugoročne posljedice (poput mina, neeksplodiranih ubojnih sredstava, invaliditeta, psiholoških trauma i demografskih poremećaja). Pritom je ključno razlikovati potvrđene od procijenjenih podataka.

Potvrđene podatke o civilnim žrtvama i materijalnoj šteti uglavnom prikupljaju UN-ove agencije i misije (OHCHR, HRMMU), koje bilježe samo slučajeve s provjerenim identitetom i okolnostima. UNHCR, s druge strane, daje potvrđene brojke o raseljenim osobama. Ove brojke ipak predstavljaju tek "dokumentirani minimum", jer su ograničene na područja gdje je pristup fizički moguć.

Procjene ukupnih vojnih gubitaka često dolaze iz izvještaja instituta kao što su CSIS, RAND, RUSI ili nacionalne obavještajne agencije. Oni koriste kombinaciju obavještajnih, terenskih i statističkih modela kako bi popunili praznine tamo gdje verifikacija nije moguća ili je nepotpuna. Važno je znati šta se tačno broji, jer "vojni gubici" često uključuju ukupne borbene gubitke (poginuli, ranjeni i nestali).

Prema izvještaju američkog Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS), procjenjuje se da su ruske snage od februara 2022. do kraja 2025. imale oko 1,2 miliona ukupnih vojnih gubitaka (poginuli, ranjeni i nestali), uključujući do oko 325.000 poginulih, što je primjerice 11 puta više nego u Prvom i Drugom čečenskom ratu zajedno, i 17 puta više nego u ruskoj intervenciji Afganistanu. Ove procjene u velikoj mjeri odgovaraju procjenama drugih zapadnih izvora i nezavisnih modela za smrtne ishode, ali valja naglasiti da su brojevi okvirni i da ostaju procjena, posebno za ranjene i nestale.

Za ukrajinsku stranu, CSIS procjenjuje 500.000 do 600.000 ukupnih vojnih gubitaka u istom periodu, s tim da bi broj poginulih mogao iznositi između 100.000 i 140.000. Ove procjene bliske su onima koje je objavljivao The Economist, ali su znatno više od onih koje je povremeno iznosio ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski.

Razlike među izvorima proizlaze iz nekoliko faktora: ograničenog pristupa sukobljenim područjima, različitih metodologija brojanja (primjerice, kada se ranjenici koji se više puta vraćaju na front broje više puta), administrativnih poteškoća, te posebno političkih interesa i propagande. Osim toga, vojne žrtve često uključuju i nestale, od kojih se dio kasnije preklapa s poginulima, što dodatno otežava cjelovitu sliku. Zbog navedenih ograničenja, ove brojke treba tumačiti kao približne i podložne naknadnim korekcijama, a ne kao konačne podatke.

Pomenuti izvještaj CSIS-a pod naslovom "Russia's Grinding War in Ukraine" jasno pokazuje kontrast između ogromnih gubitaka i skromnih teritorijalnih dobitaka u posljednje dvije godine. Rusija trenutno kontrolira oko 20% ukrajinske teritorije, uključujući Krim i dijelove Donbasa, ali sve češće se postavlja pitanje "cijene" tog napredovanja. Procjene pokazuju da su na pojedinim dijelovima fronte gubici dostizali i do 4.000 žrtava za svaki dodatno osvojeni kvadratni kilometar.

Kada je napredak spor, a gubici veliki, mijenja se i značenje pobjede. Ovakva situacija najbolje se objašnjava kroz teoriju "rata iscrpljivanja" (engl. war of attrition), koja ističe iscrpljivanje resursa i volje protivnika kao ključnu strategiju, umjesto brzih teritorijalnih dobitaka. Pobjeda više nije samo pitanje teritorije, već i ljudi, municije, industrijske proizvodnje i političke volje.

Ovdje su presudni kontinuitet industrijske proizvodnje, očuvanje savezništava i sposobnost države da održi funkcionalne institucije. Ova logika podsjeća i na koncept "totalnog rata" (engl. total war), u kojem su ekonomska proizvodnja i politička mobilizacija cijelog društva ključni za ishod sukoba. Međutim, kako je još 1948. upozorio američki general Omar Bradley, "U savremenom ratu razaranje pogađa podjednako i onoga ko pobijedi i onoga ko izgubi."

Najpouzdaniji "osnovni pod" za civilne žrtve pružaju izvještaji OHCHR-a i UN-ove Misije za praćenje ljudskih prava u Ukrajini (HRMMU). Verificirane brojke potvrđene su identitetom i okolnostima, ali su zbog toga gotovo sigurno podcijenjene, naročito u područjima bez pristupa. 

Prema podacima HRMMU-a, 2025. godina bila je najsmrtonosnija za civile od 2022, s najmanje 2.514 ubijenih i 12.142 ranjena. Za usporedbu, 2023. godine zabilježeno je 2.248 ubijenih civila, a 2024. godine 2.356, što potvrđuje trend rasta iako se front nije bitno pomicao. Sličan izvještaj UN agencija kaže da s tokom decembra 2025, 67% civilnih žrtava dogodilo u blizini linija fronta.

Taj pritisak prelijeva se u raseljavanje: UNHCR ovu krizu opisuje kao jednu od najvećih u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, s milionima ljudi izvan zemlje i velikim brojem interno raseljenih. S vremenom se obrazac mijenja – od početnog egzodusa prema djelimičnim povratcima, novim talasima odlaska i dugoročnoj integraciji u državama prihvata. To više nije samo humanitarno pitanje, već snažan udar na radnu snagu, poreznu osnovicu, obrazovni sistem i demografsku budućnost. 

Prema projekcijama UN-ovog populacijskog Fonda (UNFPA) i Ukrajinskog instituta za demografiju, Ukrajinu do 2050. očekuje pad broja stanovnika za 20 do 30% u odnosu na predratni nivo. Takav demografski slom posljedica je nekoliko faktora: masovnog iseljavanja, slabog povratka raseljenih, izrazito niske stope rađanja (većina porodica ima samo jedno dijete) te ubrzanog starenja stanovništva, pri čemu udio osoba starijih od 60 godina kontinuirano raste..

U februaru 2025. Svjetska banka i partneri, uključujući Vladu Ukrajine, Evropsku komisiju i Ujedinjene nacije, objavili su RDNA4 – četvrtu procjenu štete, gubitaka i potreba za oporavak i obnovu. Izvještaj navodi da je za rekonstrukciju u narednih deset godina potrebno 524 milijarde dolara (prema podacima do 31. decembra 2024), što višestruko premašuje godišnji BDP Ukrajine.

Šteta ne obuhvata samo uništenu infrastrukturu, već i prekid ulaganja, odlazak preduzeća, prekinute lance opskrbe, uništena energetska i saobraćajna čvorišta te troškove obnove dok sukobi traju.

Iskustvo rata u Bosni i Hercegovini i bivšoj Jugoslaviji 1990-ih pokazuje da posljedice ostaju i nakon rata, kroz mine, neeksplodirana ubojna sredstva (NUS) i druge eksplozivne naprave. Ni tu Ukrajina nije izuzetak. U decembru 2025. State Department SAD-a izvijestio je o problemu NUS-a u Ukrajini, naglašavajući razmjere zagađenja i dugotrajnost čišćenja. i procjenjujući veličinu problema, opasna područja i troškove deminiranja. 

Skoro 30% ukrajinskog poljoprivrednog zemljišta (oko 10 miliona hektara) nalazi se pod potencijalnim rizikom od mina i eksplozivnih ostataka, što ima ozbiljne posljedice na proizvodnju i prehrambenu sigurnost. Kontaminacija tla postaje ekonomska prepreka, a ne samo sigurnosni problem.

Pored ovoga, postoji i psihološki teret: PTSP, depresija i anksioznost opterećuju zdravstveni sistem i smanjuju produktivnost. Natalitet opada jer se djeca rijetko planiraju u nesigurnim uslovima. Ovo je reproduktivna cijena rata koja će utjecati na demografiju još desetljećima.

Rat iscrpljivanjem nepogađa samo Ukrajinu, već i i Rusiju, iako njezine institucije drugačije podnose šok, a informacije teže dolaze do nas zbog informativne blokade, cenzure i drugih instritucionalnih barijera. 

Uz ljudske gubitke, tu je i ogromno fiskalno opterećenje: procjenjuje se da rat dnevno košta između 300 i 400 miliona dolara. Tu moramo ubrojati i demografske gubitke, gubitak mlade populacije i odlazak kvalificiranih radnika zbog prisilne mobilizacije, što smanjuje dugoročne mogućnosti modernizacije. Inflacija, nestašice i problemi u industrijama koje zavise od uvoza ostaju "nevidljivi" troškovi rata.

Ovdje pitanje postaje čija je stopa iscrpljivanja održivija: Ukrajina gubi brže u apsolutnim brojkama, ali ima vanjsku podršku; Rusija gubi sporije, ali u zatvorenijem sistemu s vlastitim slabostima. Održivost stope iscrpljivanja ne ovisi isključivo o vojnim gubicima, već i o ekonomskoj, društvenoj i političkoj izdržljivosti.

Ukrajinski otpor gotovo pa ne bi bio moguć bez vanjske pomoći, ali ta pomoć nije neograničena. Paketi iz SAD-a i Europske unije sve teže prolaze, europske zalihe municije iscrpljene su, a industrijska proizvodnja tek počinje rasti. Ruska strategija iscrpljivanja cilja i na političku volju Zapada: ako pomoć oslabi, ukrajinski gubici postat će neodrživi.

Od 2025. teret se značajno prebacuje, osobito nakon povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću i postupnog povlačenja SAD-a iz izravnog finansiranja. Evropa tada preuzima veći dio odgovornosti, ali ulaže u proizvodnju oružja i municije u Ukrajini i EU, umjesto da se oslanja na gotove transfere. Na taj se način smanjuje ovisnost o američkoj industriji i omogućuje da ukrajinska radna snaga ostane uključena u obranu, čak i kad su ljudi raseljeni.

Iscrpljivanje se vidi i u pregovorima, koji napreduju sporo i bez većih uspjeha. Rusija nije uspjela slomiti ukrajinsku državu ni vojsku, a Ukrajina nije vratila teritorije iz 1991. niti natjerala Rusiju na kapitulaciju. Ova situacija, u kojoj nijedna strana ne može pobijediti niti biti potpuno poražena, dovodi do pat pozicije, jer suština spora ostaje ista: Kijev traži članstvo u NATO-u i EU, punu suverenost i povrat teritorija. Moskva želi da Ukrajina ostane izvan NATO-a, bude neutralna, zadrži ograničene vojne kapacitete i prizna ruski suverenitet nad okupiranim područjima.

Teritorijalno pitanje je više od linija na karti; ono određuje hoće li sukob ostati zamrznut ili će se nastaviti, o čemu smo već ranije pisali. U pozadini ove priče sve više se osjeća američko distanciranje, što Evropu gura prema većoj odgovornosti i čini pitanje odnosa Rusije i Evrope još hitnijim. Dugoročno rješenje tog odnosa nije moguće bez unutarevropskog dogovora.