Eurokrate ponovo u Sarajevu: Sve je super, samo naprijed

Još jedna posjeta visokih zvaničnika Evropske unije prošla je u ozračju koje smo nedavno označili kao eurokratsko štrihiranje zadataka.

Visoka predstavnica Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Kaja Kallas boravila je u Sarajevu dvadesetak dana nakon što je našu prijestolnicu posjetila i predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen.

U govoru održanom u vojnoj bazi EUFOR-a u Butmiru Kallas je ponovila poznate poruke o suverenitetu, sigurnosti i reformama.

„EU će učiniti sve kako bi spriječila bilo kakav sigurnosni vakuum u Bosni i Hercegovini. Nećemo dopustiti da se historija ponovi“, rekla je, pozdravivši odluku UN-a o produženju mandata EUFOR-a, što je jedna od rijetkih krupnih geopolitičkih odluka koje podržavaju i Rusija i SAD i EU.

Bilježimo i jednu poprilično bizarnu i naivnu izjavu, da „slobodni predsjednički izbori u Republici Srpskoj mogu vratiti povjerenje u lokalne vlasti“. Izrečena je i redovna, dežurna izjava EU: „politički lideri moraju iskoristiti priliku – ili će ona ponovo nestati“.

Sve to zvuči poznato. Evropska unija već godinama ponavlja isti niz pojmova – stabilnost, mir, reforme, nada – dovoljno je održavati ritam izjava i njihov ton, bez obzira na krupne političke promjene u stvarnosti.

Kallas u svom govoru ne spominje imena, što je naročito znakovito nakon što su SAD ukinule sankcije Miloradu Dodiku, njegovim najbližim saradnicima i članovima porodice.

Prva žena evropske vanjske i sigurnosne politike govori o “prijetnjama suverenitetu” i “izazovima teritorijalnom integritetu”, ali ne spominje Milorada Dodika, iako je upravo on epicentar svih tih izazova.

Takvo izbjegavanje imenovanja problema zapravo jeste oblik političkog appeasementa, odnosno udovoljavanja, da ne kažemo niz-dlaku-politike – strategije kojom se pokušava očuvati privid stabilnosti popuštanjem onome ko je sistematski narušava.

Evropska unija već godinama ovu metodu koristi u Bosni i Hercegovini. Umjesto da reaguje na destruktivne poteze, ona ih pretvara u povod za nove pozive na “dijalog” i “reforme”. Svaki Dodikov čin blokade postaje još jedan “izazov” koji treba “prevazići zajedničkim naporima”. Kako smo već pisali: Dodik Evropi uvijek ponudi rješenje za problem koji sam napravi.

Tako je bilo s prvim najavljenim referendumom i famoznim strukturnim dijalogom o pravosuđu – što je rezultiralo odlaskom stranih sudija i tužilaca iz državnog pravosuđa. Ništa se drukčije nije odvijala ni politička borba oko mehanizma koordinacije, kandidatskog statusa i nedavne Reformske agende – dokumentom koji je prošao uz Dodikovu saglasnost tek nakon što je politički rehabilitovan iz sudskog procesa.

U takvoj dinamici, Evropska unija se više ne može nazvati ni faktorom stabilnosti, pa ni čuvarem statusa quo – jer to je Amerika. Evropska unija je, u konačnici, politički komentator koji u lokalne političke tokove upumpava ogromne količine novca kao nagradu za kooperativnost prvobitno nekooperativnih.

Njena “brza reakcija” na prijetnje, o kojoj Kallas govori, u praksi znači produženje mandata EUFOR-a – vojne misije koja simbolizira odsustvo stvarne političke moći. Dok vojnici EUFOR-a “čuvaju sigurnost”, počesto obilazeći bošnjačka sela koja su od 1990-ih na glasu kao radikalna, evropska se politika svodi na ohrabrujuće izjave nakon američkih odluka.

Američko ukidanje sankcija Dodiku otkriva ono što EU već dugo pokušava prikriti – da u Bosni i Hercegovini nema ni vlastitu strategiju ni političku težinu. Brisel više ne oblikuje procese, već ih slijedi. Washington, bez obzira na promjenu administracija, ostaje centar stvarnih odluka, a EU se, iz navike, prilagođava, komentira i nagrađuje novcem.

Ovakvu politiku EU prema Bosni i Hercegovini možemo nazvati zadovoljavanje stagnacijom kao prividom stabilnosti. Ali stabilnost zasnovana na ustupcima autoritarnim akterima ne donosi mir, nego produžava krizu. Kallas, kao i mnogi evropski lideri prije nje, dolazi u Sarajevo da potvrdi da je “sve pod kontrolom”, iako je očigledno da kontrola odavno ne pripada Uniji.

Bosna i Hercegovina je u tom odnosu postala prostor u kojem EU testira granice vlastite nemoći. Svaki novi govor o “šansama” i “perspektivi članstva” prikriva činjenicu da se Unija povukla iz političkog djelovanja i svela na administrativno nadgledanje procesa koje više ne može ni usmjeriti.

Sve dok je dovoljno da se nešto usvoji, potpiše ili predstavi kao korak naprijed, iz Brisela će stizati ista poruka: proces teče, perspektiva je otvorena, svaka čast.