Zagledana u Srbiju, grčka ljevica malo je šta naučila o Bosni i Hercegovini

„Nacionalistički premijer [Vučić je predsjednik, a ne premijer Srbije, op. ur.], apologet Miloševićevih ratnih zločina […], izgubio je vlast“, zaključak je uvodnika grčkog ljevičarskog lista Rosa nakon objave rezultata izbora u Srbiji. Daleko je to od onih dana kada su Mikis Teodorakis i njemu slični 1999. organizirali „humanitarni koncert” podrške svom voljenom „antiimperijalisti” Slobodanu Miloševiću.

This article is also available in English.

Današnja generacija grčke ljevice izgleda i zvuči drukčije od pseudoantiimperijalizma 1990-ih. Tada su iluzije o civilizacijskom sukobu navele dotad razumne ljude na grčkoj ljevici da podrže mafijaški srbijanski režim, koji je finansirao masovni pokolj Bosanaca i prve koncentracijske logore na evropskom tlu nakon Holokausta.

Danas grčki ljevičarski mediji bolje nazivaju stvari pravim imenom: Ratko Mladić bio je kasapin Bosne, a u Srebrenici je u julu 1995. počinjen genocid. Ipak, iza te estetike pristojnosti, uznošenje srbijanske Studentske liste kao modela progresivne politike pokazuje da grčka ljevica, nakon trideset godina, nije naučila gotovo ništa kad je riječ o Bosni i njenoj građanskoj borbi protiv velikosrpske izopačene logike.

Grčka ljevica požurila je proslaviti nedjeljnu izbornu pobjedu antivučićevske Studentske liste, kojom je autoritarni vladar i negator genocida u Srebrenici Aleksandar Vučić svrgnut nakon 14 godina na vlasti. Paralele između pada nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu 2024, koji je pokrenuo studentske proteste u Srbiji, i željezničke nesreće kod Tempija 2023, u kojoj je u Grčkoj poginulo 57 ljudi, čine dobar dio emotivnog kapitala koji stoji iza podrške grčke ljevice pobjedničkoj Studentskoj listi. Isto vrijedi i za sveprisutni osjećaj grčko-srpske solidarnosti, kojim je prožet velik dio političkog govora i na ljevici i na desnici u Grčkoj.

Gradonačelnik Atine Haris Dukas iz socijaldemokratskog PASOK-a pozdravio je „okretanje nove stranice” u srbijanskoj politici, dok je ljevičarski list I Avgi povukao paralele između srbijanske Studentske liste i obećanja promjene kojim su grčki socijaldemokrati 1981. došli na vlast. Ti komentari odaju višestruke propuste grčke ljevice. Prvo, da se pošteno suoči sa svojim krvavim naslijeđem u Bosni. Drugo, da Srbiju pomakne iz središta svoje kritičke ocjene politike u bivšoj Jugoslaviji. Ne uspijevajući ni u jednom ni u drugom, grčka ljevica riskira da estetikom drugarstva zaravna strukturno i diskurzivno nasilje unutar kojeg Bosanci pokušavaju izgraditi funkcionalnu demokratiju.

Grčka ljevica i dalje ne može, ili možda ne želi, suočiti se sa svojim saučesništvom u genocidu nad Bosancima od 1992. do 1995, genocidu čija izopačena logika do danas ima neposredne posljedice za Bosance.

Povući paralelu između srbijanske Studentske liste – širokog pokreta koji uključuje neke od najotvorenijih pristalica velikosrpskog imperijalnog projekta – i „parole promjene” koja je 1981. dovela socijaldemokrata Andreasa Papandreua na vlast doista je prikladno, ali ne iz razloga koje grčka ljevica navodi.

Drugi mandat Andreasa Papandreua kao grčkog premijera počeo je 1993, dok je svijet s užasom gledao zloglasne logore pod srpskom upravom u Bosni: prije svega Omarsku, Trnopolje, Keraterm i Manjaču. Rezolucijom 757 UN je već u maju 1992. uveo trgovinski embargo Miloševićevoj Jugoslaviji zbog nepoštivanja prethodne rezolucije kojom je zatražen prekid napada na Bosnu i Hercegovinu, predvođenog Srbima.

Papandreuovoj lijevo-centrističkoj vladi taj je embargo malo značio. Izvjesni Vladimir Bokan, srbijanski krijumčar oružja i goriva koji je tokom jugoslavenskih ratova živio u Grčkoj, posvjedočio je grčkom novinaru Takisu Mihasu da je 1994. prevozio naftu iz državne rafinerije u Grčkoj u Crnu Goru, odakle je dalje išla u Srbiju. Kao i njegov konzervativni prethodnik, Papandreu se sastajao i s Miloševićem i s bosanskim Srbinom i genocidašem Radovanom Karadžićem dok su oni orkestrirali zločine u Bosni. Prema riječima grčkog posrednika Arisa Musionisa, ljevičarski premijer volio je antikomunistu Karadžića zvati „drugom” (Mihas, 2002).

Prikladno je, dakle, da grčka ljevica srbijansku Studentsku listu predstavlja kao nastavak Papandreuove „parole promjene”. Kao i grčki ljevičarski establišment, Studentska lista obećava kraj vladavine korupcije koja tlači njen vlastiti narod. To je „promjena” koju izjednačava s napretkom i, čineći tako, očekuje od susjeda da dijele isto značenje i usvoje istu radost koju građani Srbije možda osjećaju kao svoju. Od dobrih građanskih Bosanaca očekuje se da se raduju onome što raduje građane Srbije, jer upravo to ispunjava obećanje promjene. Nema, dakle, potrebe preispitivati vlastiti položaj u odnosu na obećanu promjenu.

Postavljajući sebe i srbijansku Studentsku listu kao regionalne nosioce baklje napretka, grčka ljevica nasilno gaslajtuje bosanske žrtve Miloševićevog terora i svakodnevnog terora života pod izopačenom logikom genocida. Ona pod lažnim barjakom solidarnosti pere vlastito saučesništvo u zločinima, ne suočavajući se sa strukturnim nasiljem koje su Bosanci naslijedili od velikosrpskog projekta – projekta koji su podržavali grčki socijaldemokrati.

Bosanski ljevičari i građanski akteri vode tešku borbu da izgrade liberalnu demokratiju i ojačaju njene institucije nasuprot upravo onim etnonacionalističkim načelima koja su ugrađena u poslijeratnu političku infrastrukturu. Ti strukturni izazovi nisu nastali u vakuumu: ostavljeni su u naslijeđe narodu Bosne kao prikladan „kompromis” između multietničke, građanske Bosne i velikosrpske (i hrvatske kolonijalističke) vizije etnički podijeljene Bosne.

Umjesto da prizna tu antiimperijalističku borbu, grčka ljevica i dalje otuđuje bosanske ljevičare održavajući srbocentrični pogled na progresivnu politiku. Tome se sada okrećemo.

Kada je gradonačelnik Atine pozdravio pobjedu Studentske liste kao „okretanje nove političke stranice”, otkrio je opću sljepoću grčke ljevice za to kako bi susjedi Srbije, a posebno Bosanci, mogli doživjeti novu vlast.

Uoči nedjeljnih izbora, predstavnik Studentske liste Nemanja Karović govorio je na srbijanskoj državnoj televiziji o politici Liste prema Bosni i Hercegovini. Kad je riječ o genocidu u Srebrenici, odbio je priznati presudu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) da je masakr 8.372 Bošnjaka, koji je u julu 1995. počinila Vojska Republike Srpske, bio genocid. Možda još rječitije, zatim je naglasio da se bosanski entitet Republika Srpska, koji je srpsku demografsku većinu stekao genocidnim zločinima od 1992. do 1995, ne može smatrati „genocidnim entitetom”.

U međuvremenu smo gledali snimak za snimkom pristalica srbijanske Studentske liste kako mašu simbolima „Kosovo je Srbija”, veličaju osuđenog genocidaša Ratka Mladića kao „heroja” i marširaju uz bok srbijanskim veteranima Jugoslavenske narodne armije, koja je od 1992. do 1995. pomagala srpskim snagama u nasrtaju na bosanske civile i naseljavanju Srba u bošnjačku i hrvatsku imovinu.

Ako grčka ljevica ozbiljno drži do svojih antikolonijalnih uvjerenja, bilo bi mudro da počne od svog odnosa prema Bosni. Umjesto da bezuvjetno podržava Studentsku listu, trebala bi je držati odgovornom za njenu posvećenost dekolonizaciji odnosa s Bosnom i Bosancima. U srži te posvećenosti mora biti novo uređenje odnosa s genocidnim entitetom kakav je Republika Srpska. Konkretno: diplomatskim pritiskom na vodstvo RS-a da odustane od secesionističkih udara, da prekine stalne napade policije na bošnjačke povratnike i da se Beograd potpuno okrene od svog ekonomskog i političkog miješanja u sjevernoj i istočnoj Bosni. Doista, malo vrijedi podržavati palestinski antikolonijalni otpor (kako tvrde i grčka ljevica i srbijanska Studentska lista) ako se nisu spremni odreći neokolonijalističke izopačene logike u vlastitom dvorištu.

Bosanski građanski akteri, i na vrhu i u bazi društva, ne zaslužuju ništa manje od pouzdanih partnera. Ako grčka ljevica ozbiljno namjerava raskinuti svoju ljubavnu vezu s etnonacionalističkim nasiljem, dobro bi joj došlo da pruži ruku bosanskoj ljevici. Njeni mediji trebali bi davati prostor njihovim tumačenjima političkih događaja. Njeni političari trebali bi podržavati njihove pozive na dekolonizaciju regionalne vanjske politike. Ako ne, grčka ljevica nastavit će održavati srbocentričnu izopačenu logiku umotanu u estetiku bratstva i solidarnosti.