Svi putevi vode kroz Nazaret: Mogu li arapski birači odlučiti izbore u Izraelu?

U nedjelju navečer, u telavivskoj luci, stotine okupljenih ljudi skandirali su Gadiju Eisenkotu kao „sljedećem premijeru“. Bivši načelnik Generalštaba izraelske vojske (2015–2019), danas lider stranke Yashar (hebr. „pravo“, „pošteno“) i favorit opozicije, nije im uzvratio optimizmom. „Vidim ankete, znam podatke i znam Netanyahua: neće prezati ni od kakve laži ni od kakve krajnje mjere da ostane na vlasti“, rekao je na posljednjem predizbornom skupu.

Eisenkot je odrastao u Eilatu kao sin doseljenika iz Maroka. Ako postane premijer, bit će prvi šef izraelske vlade mizrahi porijekla, pripadnik zajednica Jevreja s Bliskog istoka i iz Sjeverne Afrike. U politiku je ušao 2022. na listi Nacionalnog jedinstva Bennyja Gantza. Nakon 7. oktobra bio je posmatrač u ratnom kabinetu, a u decembru 2023. sin mu je poginuo u Gazi. Iz vlade je izašao s Gantzom u junu 2024. Godinu kasnije napustio je i stranku i Knesset, a u septembru 2025. osnovao je stranku Yashar.

Nešto više od godinu dana kasnije, Yashar u anketama vodi ispred Likuda, a građani Izraela danas biraju 26. Knesset na izborima koje domaći mediji predstavljaju kao najsudbonosnije u historiji države. Anshel Pfeffer, dopisnik Economista i autor knjige Bibi: The Turbulent Life and Times of Benjamin Netanyahu (Bibi: Burni život Benjamina Netanyahua), u Haaretzu tu tezu odbacuje. Ovo nije prijelomni trenutak, nego početak dugog i neizvjesnog procesa, ma ko pobijedio.

Po Pfefferu, najvažniji izbori u izraelskoj historiji bili su oni prethodni, u novembru 2022. Tada su Likud, ultraortodoksne stranke i krajnja desnica zajedno osvojili 48,4 posto glasova. Bio je to izjednačen rezultat, ali vlada koja je iz njega nastala ponašala se kao da ima božanski mandat. Itamar Ben-Gvir dobio je policiju, a Bezalel Smotrich upravu nad dijelovima Zapadne obale. Uslijedila je pravosudna reforma, duboki unutrašnji rascjep, 7. oktobar i ratovi u Gazi, Libanu i Iranu, koje vlada, prema Pfefferu, nije bila spremna okončati bez američke intervencije.

Pfeffer ipak smatra da nije nužno loše to što ni ovi izbori neće donijeti nagli zaokret, i to zvuči kao nada, a zapravo je upozorenje. U sistemu proporcionalne zastupljenosti izbori ne bi trebali donositi drastične preokrete: nekoliko procenata birača prelazi iz bloka u blok, a koalicije su po svojoj prirodi kompromisi. Eventualna Eisenkotova vlada bit će sputana vlastitim partnerima, koji će svi htjeti učestvovati u svemu, i Netanyahuovom sjenom. Ako Netanyahu izgubi, on ostaje šef velikog opozicionog bloka.

Eisenkotova završna poruka bila je matematička: Yashar mora biti „znatno veći od Likuda“. „Netanyahu želi neriješen rezultat, jer samo tada može tvrditi kako mora ostati“, rekao je, obećavši i državnu istražnu komisiju u vezi dešavanja oko 7. oktobra već prvog dana mandata.

Posljednje ankete, objavljene 23. oktobra, davale su Yasharu 22 do 23 mandata, a Likudu 19 do 21. Razlika od jednog do četiri mandata teško je ono što Eisenkot naziva jasnom prednošću. Više govori slika blokova: Netanyahuove stranke imale su 50 od 120 mjesta, cionistička opozicija 52 do 56. Nijedan blok nema 61 mandat potreban za većinu u Knessetu.

Biti najveća stranka u Izraelu ne znači automatski dobiti mandat za sastavljanje vlade. Predsjednik države povjerava ga kandidatu kojeg preporuči najviše poslanika. Zato Eisenkot poziva lidere ostalih opozicionih stranaka da podrže njegovu kandidaturu. To, međutim, ne rješava manjak od pet do devet mandata.

Taj manjak mogu nadoknaditi samo arapske stranke: Zajednička lista, savez Hadasha, Ta'ala i Balada, te Ujedinjena arapska lista (Ra'am) Mansoura Abbasa. U anketi Zman Yisraela s početka oktobra zajedno su imale 14 mandata. Ipak, opozicioni lideri o njima govore s oprezom: Bennettova vlada iz 2021, prva s arapskom strankom u koaliciji, pala je nakon samo godinu dana, a desnica je to partnerstvo pretvorila u glavni argument protiv promjene.

Koliko je njihov položaj krhak, vidjelo se u septembru kada je Centralna izborna komisija, na zahtjev Ben-Gvirove Otzme Yehudit, zabranila obje liste. Vrhovni sud je 6. oktobra jednoglasno poništio odluku proširenim vijećem od devet sudija, a predsjednik Balada Sami Abu Shehadeh povukao je kandidaturu kad je postalo jasno da bi on lično bio diskvalifikovan.

Ankete StatNeta i instituta Afkar predviđaju izlaznost u arapskim zajednicama od oko 63 posto, a neki i do 70, piše Jack Khoury u Haaretzu. To nije bez presedana: 2020, kad je Zajednička lista nastupila ujedinjena, izlaznost je dostigla 64,8 posto, ali je 2021. pala na 44,6, a 2022. bila je 53,2 posto, prema podacima INSS-a. Kampanja za izlazak na birališta najviše truda ulaže tamo gdje je izlaznost najteže podići: u Nazaretu, Wadi Ari i selima s nepriznatim statusom u Negevu. Mladi studiraju u Tel Avivu, Jerusalemu i Beer Ševi, a glasaju u selima na sjeveru. U nepriznatim beduinskim selima u Negevu ljutnja zbog rušenja kuća mogla bi podići izlaznost. Politolog Mansour Nasasra s Univerziteta Ben-Gurion ipak upozorava da ni organizovan prijevoz do birališta ne garantira da će svi koji namjeravaju glasati zaista tamo i stići.

Najkonkretnija prepreka mogao bi biti strah od zastrašivanja na samim biralištima. Likud i Religijski cionizam (HaTzionut HaDatit) Bezalela Smotricha najavili su oko 2.000 posmatrača u arapskim mjestima, a policija je 1. oktobra izdala smjernicu po kojoj članovi biračkih odbora i stranački predstavnici s dozvolom za nošenje naoružanja smiju na biralište unijeti lično oružje. Policijom upravlja Ben-Gvir. Adalah i Zajednička lista tražili su zabranu, a Vrhovni sud je u nedjelju odbio peticiju jer policija ne vidi stvarnu opasnost od nereda.

U proporcionalnim izbornim sistemima, kakav je i onaj u Bosni i Hercegovini, mandati se dijele prema udjelu glasova, pa vladu rijetko sastavlja jedna stranka, a malo šta se rješava na dan glasanja. Izrael se razlikuje po tome što sudbina opozicije zavisi od građana koje je ista država u septembru pokušala izbaciti s glasačkog listića i kojima je tek ove sedmice dozvolila da glasaju pod budnim okom naoružanih posmatrača.

Pfefferova je teza s početka tačna utoliko što nijedan rezultat neće preko noći okončati rastuću međunarodnu izolaciju Izraela, povući vojsku iz Gaze i južnog Libana niti ukloniti Netanyahua iz politike. Ako Eisenkot pobijedi, njegova će većina vjerovatno zavisiti od glasova arapskih građana, a opstanak vlade od toga hoće li tu zavisnost priznati otvoreno.