Od Richarda Trećeg do Semira Efendića: Subjekt kao suveren

Jedan od kandidata koji je najbolje prošao na proteklim izborima u BiH, Semir Efendić, inače predsjednik Stranke za BiH, govorio je u kampanji da “Bošnjaci moraju postati subjekt”. 

S tim u vezi je i dodatna Efendićeva teza da u BiH ”odlučuju konstitutivni narodi”, sviđalo se to nekome ili ne.

Nekoliko dana nakon izbora, govoreći o pogrešnoj odluci Stranke za BiH da sruši Aprilski paket, ugledni bh. intelektualac Ivan Lovrenović je, u intervjuu za Večernji list, zaključio kako mu se Dejtonski ustav čini - vječnim. Pri tome i je i on iskoristio riječ subjekt.

Lovrenović kaže da je za promjenu važećeg Ustava BiH “u pravcu cjelovitije države i harmoničnijeg društva nužna usaglašenost domaćih političkih subjekata (entiteta? naroda? stranaka? - kako hoćete), a takva mogućnost zasada je nezamisliva”. 

Dakle, on ne ukazuje samo na to da u Bosni i Hercegovini ne može biti govora o jednom političkom subjektu, već i da nije jasno do kraja ko su subjekti ustavnih promjena: entiteti, tri konstitutivna naroda ili stranke?

Premda je Lovrenović jedan od onih autora koji razumiju višenacionalnu narav ili kompozitnu integralnost Bosne i Hercegovine, on ipak ne polazi s lakoćom od toga da subjekti mogu biti samo tri konstitutivna naroda, odnosno njihovi legitimni predstavnici u vidu tri stranke s najvećom podrškom u Domu naroda BiH. 

Sudbina Aprilskog paketa je zaista snažan dokaz u prilog tome. Jer da je volja većina u tri kluba u Domu naroda bila dovoljna, Aprilski paket bi bio usvojen. Ali nije, jer je bila potrebna i dvotrećinska većina u Predstavničkom domu. 

To znači da je subjekt radnje u ovom slučaju, u radnji promjene Ustava, nešto više od zbira tri stranke koje su dobile najveću podršku unutar tri bh. nacije. Paradoksalno, upravo je djelovanje Stranke za BiH pokazalo relativnost ocjene predsjednika Stranke za BiH da u BiH odlučuju konstitutivni narodi i da stoga Bošnjaci moraju biti subjekt.

Pa ko je onda subjekt?

Lovrenović ne kaže ni da su to entiteti, niti građani. I oni to ne mogu ni biti, jer za promjenu Ustava, ali i manje bitne odluke potrebna saglasnost Doma naroda, gdje je predstavljena volja tri konstitutivna naroda. Bez prisustva većine delegata u klubovima sva tri naroda nema odluka.

Ali, opet, uz prisustvo većine delegata u svakom klubu, čak i bez glasova većine u jednom, bilo kojem od tri kluba mogu se donositi odluke. Time se vraćamo onom uvidu da konstitutivni narodi nisu subjekti.

Tako, kad uđemo u detalje procedure donošenja odluka, vidjet ćemo da se subjekt mijenja i izmiče, odlaže svoje pojavljivanje, ne da se fiksirati: ono što jeste subjekt, u jednom slučaju, u drugom nije.

Čas su subjekt dvije trećine zastupnika građana dva entiteta u Predstavničkom domu, čas je prosta većina uz entitetsku kvalificiranu većinu; čas su to većine unutar sva tri kluba u Domu naroda, čas su to većine u dva od tri kluba, čas su to dva člana Predsjedništva, čas su tri, itd. Na kraju se, kao što i Lovrenović sugeriše, ne može statično, dogmatski odrediti da li su subjekti entiteti, narodi ili stranke. Upitnik, s razlogom, prati svaku odredbu onog ko ima moć da odlučuje.

Prije modernog doba, subjekt je imao suprotno značenje od današnjeg. Latinsko subiectum, kao prevod grčkog hypokeimenon, značilo je predmet u najširem smislu riječi. Izvorno hypokeimenon je značilo “ono što leži ispod” i “ono što ostaje, uprkos promjeni”. U antičkoj logici, hypokeimenon ili subiectum je ono što se ne može predicirati, već nosi predikate.

Neka rijeka se može potpuno promijeniti, može gotovo u cijelosti presušiti, Dragan Čović joj može promijeniti korito, ali mi je, u izvjesnom smislu, držimo za istu tu rijeku, poimajući je prije svega kao ono što leži ispod njene čulne pojavnosti. Dakle, poimamo rijeku kao subiectum, kao predmet u najširem smislu, kao objekt (što je suprotnost subjektu u današnjem smislu riječi).

Tek u novije doba, riječju subiectum se počinje označavati isključivo čovjek, tačnije njegova svijest, volja, moć mišljenja, moć odlučivanja. Tako Descartes određuje čovjeka kao stvar koja misli. Ma šta mi prolazilo kroz glavu, moje “ja” ostaje da leži ispod, preostaje uprkos svakoj promjeni. Kant govori o jednom “ja” zajedničkom svim ljudima, koje zove transcendentalnim subjektom, te ga stavlja naspram stvari po sebi kao predmeta saznanavanja.

Tako subiectum, u filozofiji, politici, itd, polako postaje oznaka za čovjeka, pa i ljudske grupe (npr. Bošnjaci), i danas bi čudno zvučalo, ako bismo u političkom, filozofskom ili sociološkom kontekstu kazali npr. za rijeku da je subjekt, jer ona ne misli, nema volju kao mi, ne odlučuje kuda će teći.

Uprkos navedenom transferu smisla, jezik čuva izvorno značenje riječi subject, pa tako u engleskom subject može značiti i ono što mi razumijemo pod riječju subjekt, ali i predmet, objekt. 

Tako, recimo, prije nego je moderna filozofija počela naklapati o subjektu, Shakespeare u Richardu Trećem piše:

Live each of you the subjects to his hate…

U prevodu: neka svaki od vas živeći bude predmet njegove mržnje… Subjekt je, dakle, predmet. Mržnja je ovdje pojmljena kao stvar (u najširem smislu te riječi).

Na jednom mjestu, lejdi Ana kaže:

Within so small a time, my women’s heart
Grossly grew captive to his honey words,
And proved the subject of mine own soul’s curse.

Branimir Živojnović ovo prevodi sa:

Za tili čas taj, zarobi on grubo
Medenom rečju žensko srce moje
Da se na njemu kletva ispuni
Sopstvene moje duše…

Vidimo, dakle, da je srce predmet djelovanja kletve, moći kletve, zbog čega ga Shakespere u nastavku rečenice određuje riječju subject.

Dakle, subject nije prosto predmet, objekt, već predmet koji se nalazi pod djelovanjem neke moći, u njenoj je vlasti, kao što je ovdje srce lejdi Ane u vlasti kletve.

Po istoj logici, čovjek koji je u tuđoj vlasti kod Shakespearea je označen riječju subject, što se prevodi kao “podanik”. Takav čovjek je sveden na status predmeta, kojim upravlja neko drugi. 

Evo kako se kralju Richardu predstavlja jedan od ubica, koji će mu biti na usluzi:

Tirel Džems, i vaš 
podanik najpokorniji [most obedient subject]

Čak i kad sam kralj Richard govori o ljubavi prema princezi Elizabeti, ljubavi koja je navodno ovladala njime, on sebe naziva subjektom:

Recite, kralj je podanik [subject] njen skrušen.

Obični ljudi se u Richardu Trećem stalno nazivaju subjektima, “podanicima”, u stihovima poput:

Podanik [subject] plaća strogo izvršenje.

Narod u Shakespearovoj drami ne odlučuje o tome ko će biti vlast. Kralj Richard tek, na jednom mjestu, pita svoje saradnike šta građani (citizens) misle o njegovom dolasku na vlast, ali odmah mu kažu da građani šute.

Vojvoda od Buckinghama je pozvao okupljenu masu da pozdravi izbor novog kralja uzvikom: God save the king, ali narod odbija kazati išta u znak oduševljenja.

Kada Vojvoda od Buckinghama upita gradonačelnika Londona zašto masa šuti, ovaj objašnjava da je narod (the people), kada je u pitanju odnos s vlastima, ima komunikaciju samo sa nižerangiranim službenicima:

On reče kako narod nije sviko
Da mu se iko drugi obraća
Sem beležnika opštinskog…

Narod je sveden na podanike, te kralju, kao suverenu, nosiocu najviše vlasti, nije od presudne važnosti šta narod misli.  

U svijetu Richarda Trećeg, bitno je samo šta misli plemstvo. Jer se plemstvo, pod vodstvom Grofa od Richmonda, do kraja drame, buni protiv tiranije kralja Richarda i svrgava ga. Za novog kralja izabran je Richmond. Narod niko ništa ne pita. Narod je subject, građani su subjekti, subjects, u značenju podanici.

Sve do narodnih ustanaka protiv kraljeva i plemstva, kada niže klase silom - a kako bi drugačije? - preuzimaju vrhovnu vlast i počinju vladati putem svojih (izabranih) predstavnika u skupštini, vladi, itd. 

U sklopu tog procesa, izvršena je promjena značenja pojma subjekt, pa se narod, nakon velikih revolucija u Engleskoj, Nizozemskoj i Francuskoj, nastavlja nazivati subjektom, s time što to sada više ne znači objekt u vlasti tuđe moći. Također, građani ponaosob postaju subjekti, kao slobodne individue. A narod, kao sveukupnost građana, postaje subjekt u značenju nosioca najviše vlasti, suverena. Dakle, narod postaje subjekt u smislu koji Efendić ima na umu, kad kaže da Bošnjaci moraju postati subjekt.

Da je suverenitet najviša vlast, vidimo u stihovima iz Richarda Trećeg:

To bear golden yoke of sovereignty…

Živojinović to prevodi kao:

Na zlatni jaram vlasti vlasti vrhovne…

A da suveren svoj status temelji na spremnosti da uđe u borbu na život i smrt, vidimo na primjeru samog kralja Richarda. On svom podređenom Catesbyju, koji ga nagovara da se povuče iz bitke s grofom Richmondom, odgovora:

Slave, I have set mu life upon a cast,
And I will stand the hazard of the die.

U Živojinovićevom prevodu:

Život sam, robe, stavio na kocku
I neću da ustuknem ispred njene
Prevrtljivosti…

Moderna nacija, narod koji je preuzeo ulogu vrhovne vlasti, ulogu kralja, također mora uvijek biti spreman na (revolucionarno) nasilje, kako bi zaštitio svoj suverenitet i i kolektivnu slobodu. Ne samo u odnosu na zavojevače već i u odnosu na vlastite predstavnike, koje je izabrao u skupštine, vlade, itd, pa su mu se oteli kontroli.

Izbori su istinsko očitovanje suverena, samo ako su glasači, koji su izabrali pobjednika, spremni doći pred skupštinu i silom svrgnuti vladu, u slučaju da se njihova volja, iskazana na izborima ne provede. 

Svi oni u BiH, koji se nadaju da će, uprkos izborima, ostati na vlasti u tehničkom mandatu, ne razumiju da je suveren, po definiciji, izrazito nasilan. Vidi se to i u Srbiji, gdje se morao pojaviti na ulicama, s obzirom da vlast već duže vrijeme ne dopušta vjernu manifestaciju njegove volje putem glasačkih listića.

E sad, kad smo grubo ocrtali stvari, da bismo ukazali na suštinu, vrijeme je za najsuptilnije uvide o subjektu.

Nema bolje manifestacije naroda od velikih okupljanja, ali sve su to ipak samo znakovi naroda. Sam narod, kao suveren i subjekt, ne može se neposredno vidjeti. Ni na jednom skupu se ne pojavi cijeli narod, već samo masa, kao njegov znak, suplement naroda. Isto kao što izabrana vlast postaje suplement većine naroda ili, preciznije, većine glasača. Narod u cijelosti se ne pojavljuje.

Kao što se u Shakespearovim dramama, stalno nadmeću razne ličnosti i frakcije da jednom za svagda uzmu vrhovnu vlast u svoje ruke, tako se i kod nas različiti činioci stalno nadmeću, nastojeći da se jednom za svagda predstave kao izraz volje naroda, subjekta, suverena.

Pri tome mislim na stranke koje bi, uprkos slovu Ustava, da suverena i subjekta odrede isključivo kao zbir konstitutivnih naroda. A onda percipiraju sebe kao legitimnog predstavnika jednog od tih naroda, i realnog nosioca vlasti.

Pravdajući logiku tih stranaka, neki autori su ustvrdili da bismo garantiranjem legitimnog predstavljanja tri konstitutivna naroda u Predsjedništvu BiH “završili rat u političkom polju i to bi bio konačno početak mira u BiH”.

Tu vidimo na djelu, dakle, vjeru u mogućnost realne privedenosti bh. politike svrsi, jednu vjeru u mir kao kraj. To je, kako bi u filozofiji rekli, vjera u historijsku entelehiju, kao privedenost telosu (“kraju”, “svrsi”, “cilju”), vidimo vjeru u ukidanje tenzija. Sve to, s razlogom, podsjeća na vjeru komunista u mogućnost ostvarenja besklasnog društva, kraj historije kao klasnog rata, itd.

Zagovornici te vjere ni ne pomišljaju da bi tek uvođenje legitimnog predstavljanja u sva tijela vlasti, pa i tamo gdje ona trenutno nije zagarantovana (Predsjedništvo BiH, Ustavni sud, CIK, itd.) proizvela nove tenzije, povećavajući broj i frustraciju onih, koji se, poput Željka Komšića, protive legitimnom predstavljanju. Pitanje je vremena kada bi se masa takvih pojavila na ulicama.

Time ne kažem da građanske stranke lakše podnose nefinalnost stvarnosti. One uprkos slovu Ustava, izbjegavaju govoriti o Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, suverena vide isključivo u građanima, pa onda nude sebe za vlast, koja bi bila na usluzi tom svom subjektu. I DF i SDP i Naša stranka, svako na svoj način, vide sebe kao “predstavnike građana” (ne Srba, Hrvata, ni Bošnjaka). Pa i ako, po mišljenju ovih stranaka, građani u svojoj sveukupnosti nisu subjekt, moraju to postati. To je građanska entelehija, u kojoj bi, kako njeni zagovornici tvrde, konačno se sve mirilo, izblijedile tenzije, itd.

I jedna i druga ideologija su iluzije. Nietzsche bi kazao da vidimo dva lica, u suštini, jedne te iste vjere umornih, iscrpljenih, vjere u smirenje tenzija, vjere u konačni prestanak nadmoćavanja (Nietzscheov pojam). Jedna manje lijepa, i manje mrtva istina jeste da je svako određenje suverena i subjekta - manjkava, neizvorna, suplementarna. Tako je svaka realna vlast samo suplement izvornog suverena koji je, kao takav, uvijek odustan, nevidljiv. Iako znamo da postoji, mi ne vidimo narod.

Mi vidimo samo nacionalne i građanske stranke, srpske, hrvatske, bošnjačke i probosanske, socijaldemokratske, liberalne, narodnjačke i kakve sve ne, kako se nadmoćavaju i uime države, entiteta, konstitutivnih naroda, građana i čega sve ne, suplementiraju suverena. Iskustvo kažu da su pretjerani pokušaji svakog od njih da izjednači sebe sa suverenom zastalno i dovede društvo u entelehiju, u smiraj, vodili su u masovno nasilje. Vidjeli smo to s komunističkom vjerom u besklasno društvo, vidimo da se isto zbiva sa vjerom liberala u “kraj historije”.

Možda bi jedna manje dogmatska i manje naslna politika mogla polaziti upravo od toga da suvereni subjekt, kao takav, uvijek odlaže svoje prisustvo, ne može biti fiksiran, izmiče nam, kao u onoj Lovrenovićevoj definiciji subjekta ustavne promjene; u definiciji koja je s razlogom praćena upitnicima. Jedna vjera u nedokučivost kraja, jedna masovna skepsa spram finalnosti bi nas možda mogla privesti bliže društvu, koje nije harmonično, već je, kako kaže Lovrenovićeva formulacija, harmoničnije od trenutnog.